Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-301/20 (Republika Srpska, Ministarstvo finansija, Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Bijeljina)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-301/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP 301/20, rješavajući zahtjev Republike Srpske, Ministarstvo finansija, Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Bijeljina za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka e) i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev Republike Srpske, Ministarstvo finansija, Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Bijeljina za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska, Ministarstvo finansija, Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika pravobranitelja u Foči, podnijela je 23. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 010445 19 Rev od 13. studenog 2019. godine, presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 010445 18 Pž od 18. siječnja 2019. godine i presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 010445 16 Ps od 12. travnja 2018. godine.

2. Apelantica je u apelaciji zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se tuženoj „Fabrika za proizvodnju žice“ AD Novo Goražde –u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) zabranila dioba stečajne mase proistekle prodajom spornih nekretnina do okončanja postupka po apelaciji, ili stečajnom upravniku tužene naložilo da do okončanja postupka po apelaciji obvezno rezervira potrebni novčani iznos za namirenje apelantice.

3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 010445 16 Ps od 12. travnja 2018. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je utemeljeno njeno potraživanje kao stečajnog povjeritelja prema tuženoj u ukupnom iznosu od 11.791.377,91 KM na ime glavnog duga, kamata i troškova postupka te da se naloži tuženoj da to potraživanje svrsta u potraživanje razlučnog povjeritelja.

4. Okružni privredni sud je u obrazloženju naveo da je u cijelosti utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Naime, apelantica pasivnu legitimaciju tuženog temelji na odredbi čl. 92., 186 do 195. Zakona o stečaju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZS). Okružni sud je u svezi sa time naveo da je uvidom u izjavu o zasnivanju založnog prava od 6. svibnja 2004. godine, utvrđeno da je tužena dala izjavu kojom je pristala na zasnivanje založnog prava u korist apelantice na spornim nekretninama koje je konstituirano radi osiguranja novčanog potraživanja u iznosu od 6.410.781,00 KM kojeg apelantici duguje dužnik ,,Man-CO" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: dužnik) po osnovu ugovora o reprogramiranju duga. Osnovni sud u Sokocu je rješenjem od 8. lipnja 2004. godine odredio uknjižbu prava vlasništva u korist apelantice na spornim nekretninama tužene. Dalje, Okružni privredni sud je naveo da je apelantica imala ovršnu ispravu na temelju koje je pokrenula ovršni postupak radi naplate svojih potraživanja iz založene nekretnine, te da je Osnovni sud u Višegradu rješenjem od 31. ožujka 2005. godine odredio predloženu ovrhu. Međutim, taj ovršni postupak je obustavljen pravomoćnim rješenjem Osnovnog suda u Višegradu od 4. veljače 2016. godine kojim su ukinute sve sprovedene ovršne radnje, iz razloga što apelantica nije postupila po nalogu suda. Imajući to u vidu, Okružni privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantica imala mogućnost da ponovo pokrene ovršni postupak prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženim što nije učinila. Obustavom ovršnog postupka, apelantica ne može tražiti od tuženog naplatu potraživanja u cjelokupnom iznosu jer tužena nije glavni dužnik već samo hipotekarni dužnik. Također, kada bi i postojala odgovornost tužene, ona bi mogla odgovarati samo do visine založenih nekretnina, a koje apelantica nije ni procijenila. S obzirom na to, tužena ne može odgovarati za obveze dužnika iz razloga što ona nije bila porezni obveznik te se na nju ne mogu ni primijeniti odredbe Zakona o poreskoj upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPU). Također, apelantica nije postala vlasnik spornih nekretnina tužene da bi mogla zahtijevati da se one izluče iz stečajne mase ili da se utvrdi novčana obveza tužene.

5. Također, Okružni sud je zaključio da je utemeljen i prigovor zastarjelosti potraživanja. Naime, sporazum o zasnivanju založnog prava zaključen je 8. travnja 2004. godine a tužba je podnesena 5. prosinca 2016. godine, odnosno po proteku šestogodišnjeg roka zastarjelosti iz članka

72. Zakona o poreskom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu. ZPP) koji se u konkretnom slučaju trebao primijeniti. Također, Okružni sud je zaključio da je protekao i desetogodišnji rok zastarjelosti iz članka 379. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obzirom da je apelantica podnijela tužbu 2. prosinca 2016. godine a sporazum je zaključen 8. lipnja 2004. godine.

6. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 010445 18 Pž od 18. siječnja 2019. godine, odbijena je žalba apelantice i potvrđena je prvostupanjska presuda

7. Viši privredni sud je prihvatio zaključke Okružnog privrednog suda u pogledu odluke o nedostatku pasivne legitimacije tužene, ali ne i zaključak o zastarjelosti potraživanja. S tim u svezi, Viši privredni sud je naveo da s obzirom da tužena nije poreski obveznik, kod prigovora zastarjelosti potraživanja nisu mjerodavni ZPU niti ZPP, već odredba članka 379. ZOO. S obzirom da je ovršni postupak pokrenut 2005. godine a okončan 14. veljače 2016. godine, time je došlo do prekida zastare potraživanja, pa nije protekao desetogodišnji rok zastarjelosti iz te odredbe. Međutim, Viši privredni sud je ocijenio da pogrešna primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju nije bila od utjecaja na pravilnost odluke prvostupanjskog suda, zbog čega je potvrdio prvostupanjsku odluku.

8. Presudom Vrhovnog suda 61 0 Ps 010445 19 Rev od 13. studenog 2019. godine, odbijena je apelantičina revizija.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da iako je rješenjem Osnovnog suda u Sokocu od 8. lipnja 2004. godine određena uknjižba založnog prava, to pravo nije upisano u zemljišnu knjigu, niti u drugu intabulacionu knjigu (članak 64. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO)), niti je izvršen popis spornih nekretnina u smislu članka 113. u vezi sa člankom 72. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP), zbog propusta apelantice da postupi sukladno nalogu ovršnog suda. Stoga, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, apelantica u konkretnom slučaju nije zasnovala založno pravo na spornim nekretninama tužene, zbog čega joj ne pripada pravo razlučnog namirenja nad tim nekretninama u smislu odredbe čl. 42., 107. do 114. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP). Također, imajući u vidu da prema odredbi članka 4. Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti koji se primjenjivao u vrijeme upisa založnog prava, katastar nepokretnosti predstavlja evidenciju podataka o nepokretnostima i komunalnim uređajima, upis založnog prava u korist apelantice u toj evidenciji na spornim nekretninama nije uknjižba, a niti zabilježba u zemljišnu, ni drugu intabulacionu knjigu, koje imaju u vidu naprijed navedena zakonske odredbe.

10. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da tuženi, u odnosu na potraživanje koje je ovdje predmet spora, nema svojstva poreskog obveznika, već da je glavni dužnik poreski obveznik. Slijedom toga, Vrhovni sud je naveo da u smislu članka 5. ZPU čiji je sadržaj citirao, tuženi ni po tom osnovu nije u obvezi platiti sporno potraživanje tužitelju, jer za to nema osnova u materijalnom pravu. U tom pogledu, bez značaja su navodi revizije koji se tiču zastarjelosti potraživanja poreskih obveznika, kao i u pogledu pravnog značaja rješenja Poreske uprave za plaćanje utvrđene obaveze dužnika koja se nalaze u spisima ovog predmeta. Dalje, Vrhovni sud je naveo da imajući u vidu da se predmetno potraživanje u odnosu na tuženu traži po osnovu založnog prava apelantice na nekretninama tužene, te okolnost da tužena, kako je već rečeno, nema svojstvo poreskog obveznika iz osnova materijalno pravnog odnosa iz kojeg je proisteklo sporno potraživanje, bez značaja su za pravilnost pobijane presude navodi revizije da su sudovi propustili da cijene, da su rješenja apelantice koja glase na dužnika kao poreskog obveznika, bila osnov za zaključenje sporazuma pred sudom, radi osiguranja kredita uknjižbom založnog prava na spornim nekretninama.

11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica tvrdi da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U svezi sa time, apelantica smatra da su redoviti sudovi neutemeljeno usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer pravo apelantice na namirenje proizlazi iz založne izjave, sporazuma o osiguranju kredita, te rješenja Osnovnog suda u Sokocu. Također, apelantica smatra da nemaju uporište u činjenicama predmeta zaključci suda da obustavom ovršnog postupka ne može tražiti od tužene naplatu potraživanja u stečajnom postupku, obzirom da je tužena svojom imovinom garantirala za cjelokupnu obvezu glavnog dužnika koji je imao prema apelantici. Apelantica dalje smatra da je nepravilan i zaključak Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nije zasnovala založno pravo i da joj ne pripada pravo razlučnog namirenja jer je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 95/11) riječ zemljišna knjiga zamijenjena sa riječima javna evidencija, pa kako općina u kojoj se nalaze sporne nekretnine nije posjedovala zemljišnu knjigu kao javnu evidenciju već je jedina javna evidencija bila katastar zemljišta, to se suglasno citiranoj odredbi Zakona o stvarnim pravima, upis založnog prava hipoteke u posjedovni list treba smatrati kao da je izvršen upis u zemljišnu knjigu. S obzirom na to, apelantica smatra da bi ostankom osporenih odluka došlo do nesigurnosti za povjeritelje, posebno u situaciji gdje je povjeritelj država u pogledu primjene instituta ustupanja potraživanja kao i hipotekama upisanim u katastar nekretnina u svim općinama u kojima nije postojala zemljišna knjiga.

12. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelantica je navela kako smatra da je njeno potraživanje utemeljeno, zbog čega je potrebno donijeti privremenu mjeru u cilju zaštite njenih interesa i naplate potraživanja, jer je stečajni upravnik tužene u skladu sa odlukom povjeritelja objavio oglas o prodaji spornih nekretnina, te bi prodajom spornih nekretnina za nju nastupile nesagledive posljedice.

13. Prilikom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

14. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Članak 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka.

16. Ustavni sud prvenstveno naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedine raspoložive mjere u domaćem pravnom sustavu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov opseg apelanti su dužni argumentirati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da apelantica u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere koja bi se odnosila na stečajni postupak u drugom predmetu, iznosi tvrdnje da je utemeljen njen tužbeni zahtjev u konkretnom postupku, odnosno da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o njenom tužbenom zahtjevu pogrešno primijenili materijalno pravo. Iz toga proizlazi da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njenih ustavnih prava u kontekstu osporenih odluka redovitih sudova, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

17. Također, kada su u pitanju apelantičini navodi da bi prodajom spornih nekretnina u stečajnom postupku za nju nastupile nesagledive posljedice, Ustavni sud smatra da ti razlozi ne mogu voditi zaključku o neophodnosti usvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere, osobito kod činjenice da apelantičino potraživanje u konkretnom slučaju nije svrstano u potraživanje različnih povjeritelja u stečajnom postupku. U tom pogledu, Ustavni sud smatra da bi tako širokim tumačenjem ove mogućnosti, koje slijedi iz apelantičinog zahtjeva, zapravo proizlazilo da bi svi apelanti koji su podnijeli apelaciju uvijek mogli tvrditi da će u slučaju usvajanja njihove apelacije, što je budući neizvjestan događaj, biti onemogućeni u eventualnoj realizaciji budućih potraživanja, čime bi doveli u pitanje samu svrhu privremene mjere na način kako je ona propisana Pravilima Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u danim okolnostima apelantičinog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka, kako to zahtijeva članak 64. Pravila Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neutemeljenim, zbog čega je odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-301/20 (Republika Srpska… | Sudska praksa | Aktio