Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3963/19 (E.G.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3963/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3963/19, rješavajući apelaciju E. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. G.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 048261 15 Rsž od 8. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 22. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 048261 19 Rev od 9. jula 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 048261 15 Rsž od 8. maja 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2896/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 8. maja 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 9. jula 2019. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 048261 14 Rs od 30. aprila 2015. godine obavezan je tuženi (HNK, MUP HNK) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike pripadajuće i isplaćene naknade za ishranu, na ime povećanja plaće po osnovu rezultata rada, na ime razlike naknade regresa, te na ime manje isplaćene naknade za prijevoz (u utuženom periodu, u mjesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u izreci prvostepene presude), te da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.868,20 KM.
4. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o naknadi za prijevoz i u dijelu odluke o troškovima postupka na način da se odbija apelantov tužbeni zahtjev za potraživanje razlike naknade za prijevoz u periodu od 1. decembra 2008. do 30. novembra 2014.godine u iznosu od 7.434,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obvezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.166,40 KM, dok se u ostalom dijelu žalba tuženog odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tuženi rješenjem od 9. februara 2009.godine priznao apelantu pravo na naknadu troškova prijevoza na relaciji Tarčin- Prozor-Rama počev od 1. februara 2009. godine, a visinu ove naknade je utvrdio prema cijeni dnevne karte prijevoza na toj relaciji od 10,00 KM u jednom pravcu za radne dane. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da ovaj obračun nije usklađen s članom 30. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH kojim je propisano da službeniku kome nije organizovan prijevoz na posao i s posla, a čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje dva kilometra, pripada naknada troškova prijevoza u visini mjesečne karte gradskog ili prigradskog prijevoza. Kantonalni sud je naveo da iz potvrde “Putnik- Do” d.o.o. Bugojno od 12. decembra 2014.godine slijedi da je visina mjesečne karte prijevoza na navedenoj relaciji 440,00 KM, ali nije naveden period na koji se ova cijena odnosi, zbog čega je ovu cijenu prihvatio od datuma izdavanja potvrde, ali ne i unazad. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da karta istog prijevoznika (bez datuma) daje podatak o dnevnoj cijeni prijevoza, pa nije podobna za pravilan obračun ove naknade (član 30. navedenog Kolektivnog ugovora). Kantonalni sud je naveo da je vještak obračun razlike naknade prijevoza za utuženi period vršio po mjesečnoj cijeni prijevoza od 440,00 KM, dok apelant nije dokazao (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku) kolika je bila cijene mjesečne karte prijevoza za utuženi period, pa time nije ni dokazao da mu je tuženi mjesečnu kartu isplaćivao u iznosu manjem od pripadajućeg, zbog čega je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tuženi zahtjev. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantov uspjeh u sporu 60%, te je vodeći računa o svim fazama postupka i primjenom člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku naveo da apelantovi troškovi postupka iznose 2.166,40 KM, na koji iznos je obavezao tuženog, pa je preinačio prvostepenu odluku i u dijelu o troškovima parničnog postupka.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada apelanta prevoznička kuća nije izdavala mjesečne karte pa je upravo iz tih razloga i dana visina cijene karte u potvrdi koju je koristio vještak finansijske struke bila osnov za provođenje vještaćenja, te ističe da je Kantonalni sud donio pogrešnu odluku i u pogledu troškova postupka kada apelantu nije priznao cjelokupne troškove postupka “. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević