Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4239/19 (Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4239/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4239/19, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 68 2 Rs 005027 18 Rev od 11.
lipnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 68 2 Rs 005027 16 Rs 2 od 12. siječnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. studenoga 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 005027 18 Rev od 11. lipnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 Rs 005027 16 Rs 2 od 12. siječnja 2018. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. studenoga 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, utvrđeno je da je tužiteljica (E.N.) kod apelanta ispunila uvjete za uspostavu radno-pravnoga statusa radnika na čekanju posla u smislu članka 143. Zakona o radu. Također, utvrđeno je da je tužiteljici kod apelanta prestao radni odnos po sili zakona sa danom 5. svibnja 2000. godine, te je naloženo apelantu da za tužiteljicu podnese odgovarajuće prijave i odjave, te uplati doprinose iz radnoga odnosa na puni iznos plaće kod nadležnoga fonda MIO/PIO za određeni period i u određenome iznosu, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke. Također, naloženo je apelantu da tužiteljici isplati na ime naknade plaće za određeni period određeni novčani iznos, kao i otpremninu u određenome iznosu, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je po žalbi apelanta na prvostupanjsku odluku, drugostupanjskom presudom od 4. lipnja 2018. godine stavkom I izreke žalba uvažena i prvostupanjska odluka, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, bliže naveden u izreci prvostupanjske odluke, preinačena tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Vrhovni je sud naveo da tužiteljica revizijom osnovano pobija drugostupanjsku presudu, zasnovanu na pogrešnoj primijeni materijalnoga prava. Vrhovni je sud naveo da je odredbom članka 143. stavak
2. Zakona o radu propisano da će se zaposlenik koji se zatekao u radnome odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu toga zakona pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnoga statusa, a u tom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugoga poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju posla. Vrhovni je sud naveo da je utvrđeno da je tužiteljica dana 31. prosinca 1991. godine bila u radnom odnosu kod apelanta, kojemu se u propisanom roku od tri mjeseca (9. prosinca 1999. godine) obratila radi uspostavljanja radno-pravnoga statusa. Vrhovni je sud naveo da je člankom 143.a) Zakona o radu propisano da zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članku 143. stavak 1. i 2. istog Zakona, može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu zakona podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija). Vrhovni je sud naveo da je tužiteljica radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa dana 1. travnja 1998. godine podnijela tužbu Općinskome sudu u Tomislavgradu koji je rješenjem prekinuo postupak i u skladu sa člankom 143.a) Zakona o radu spis dostavio Komisiji dana 23. veljače 2001. godine. Dalje je Vrhovni sud naveo da je, prema utvrđenome činjeničnome stanju, Komisija dana 30. lipnja 2004. godine donijela zaključak da se žalba tužiteljice odbija iz razloga jer tužiteljica ne ispunjava uslove iz članka 143. Zakona o radu, ali da nema dokaza da je ta odluka dostavljena tužiteljici kao podnositeljici zahtjeva. Vrhovni je sud istakao da je pogrešan stav drugostupanjskoga suda da je na tužiteljici bio teret dokazivanja činjenice da nikada nije primila rješenje Komisije, kako bi mogla podnijeti tužbu, jer se radi o javnoj ispravi. Vrhovni je sud naveo da stoga rok zastare nije niti mogao teći, budući da joj rješenje Komisije nikada nije niti dostavljeno. Vrhovni je sud naveo da je stoga pravilan stav prvostupanjskoga suda da je tužiteljica blagovremeno zatražila zaštitu svojega prava, s obzirom da Komisija nije završila postupak po njenome zahtjevu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, na način da su povrijedili odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o radu proizvoljnim i apsolutno nezakonitim tumačenjem odredbi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da apelant ima status javnoga poduzeća, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Općinski sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2558/18 od 11. rujna 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević