Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3930/19 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja Kakanj d.o.o. Kakanj)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3930/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3930/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja Kakanj d.o.o. Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja Kakanj d.o.o. Kakanj protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 P 024290 16 Rev od 15. avgusta 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja Kakanj d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sead Imamović advokat iz Kaknja, podnijela je 18. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 024290 16 Rev od 15. avgusta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da apelantici pripada pravo raspolaganja na nekretninama, pobliže opisanim izrekom prvostepene presude, pa da na osnovu prvostepene presude Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Kaknju na predmetnim nekretninama upiše pravo raspolaganja u korist apelantice, te da se obaveže tuženi (TD „Radar“ d.d. Kakanj) da apelantici preda u posjed predmetne nekretnine, te je obavezana apelantica da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 268. stav (1) Zakona o udruženom radu propisano da ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može da se zahtijeva u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da se ne može udovoljiti zahtjevu apelantice samo na osnovu činjenice da je bila investitor prilikom izgradnje zgrade u kojoj se nalaze sporne prostorije jer se u tom periodu primjenjivao Zakon o udruženom radu, a ne pravila imovinskog prava. Vrhovni sud je naveo da je apelantica, ako je smatrala da su predmetne nekretnine bez pravnog osnova postale društveno sredstvo, imala mogućnost njihovog povrata u roku od pet godina od dana saznanja, odnosno u roku od deset godina. Vrhovni sud je dalje naveo da apelantica u toku postupka nije dokazala da je imao pravo korištenja spornih prostorija ili da je bila vanknjižni nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, dok je tuženi dokazao da je od 1978. godine imao zakonit pravni osnov neprekidnog korištenja predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantici ne pripada pravo na povrat nekretnine, sve i da tuženi nije imao pravni osnov korištenja (a jeste), je je u smislu člana 286. stav (1) Zakona o udruženom radu (protekom zakonskih rokova) to pravo izgubila. Imajući navedeno u vidu, Vrhovni sud je naveo da nije od značaja tvrdnja apelantice da je dala prećutnu saglasnost na besplatno korištenje predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je takođe naveo da su prigovori apelantice usmjereni na pravne radnje Općine Kakanj u predmetnom postupku takođe bez uticaja na drugačije rješavanje postupka jer apelantica nije dokazala da je tražila poništenje akata Općine Kakanj pred nadležnim organima, a zatim shodno odredbama čl. 265. i 268. Zakona o udruženom radu zahtijevala vraćanje predmetnih nekretnina.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica navodi da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o udruženom radu u konkretnom predmetu, da odredbe o zastari ne mogu biti primijenjene na konkretan slučaj, te da je zanemarena činjenica da je apelantica dala prećutnu saglasnost tuženom da koristi predmetne nekretnine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelantica javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević