Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4967/19 (N. D.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
- Pritvor
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Trajanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4967/19
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4967/19, rješavajući apelaciju Nedeljka Dukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nedeljka Dukića.
Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer apelant Nedeljko Dukić, nakon lišavanja slobode koje se dogodilo 11. novembra 2019.
godine po Rješenju Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 023231 18 Kpp 16 od 28. septembra 2018. godine, koje je doneseno u apelantovoj odsutnosti, nije izveden pred sud sve do donošenja Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 023231 19 Kv 7 od 10. decembra 2019. godine kojim je apelantu produžen pritvor.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Dukića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023231 19 Kž 7 od 18. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedeljko Dukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru u KPZ „Tunjice“ u Banjoj Luci, kojeg zastupa Nebojša Panić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 023231 19 Kž 7 od 18. decembra 2019. godine. Apelant je, takođe, podnio apelaciju i zbog toga što „nakon lišavanja slobode nije izveden pred sud“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. januara 2019. godine dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 17. januara 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Tužilaštvo je 26. septembra 2018. godine donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta i Marka Čolića zbog osnova sumnje da su zajedno počinili krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 124 stav 1 u vezi sa čl. 22 i 37 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) na štetu Vladimira Kovačevića. Tada osumnjičenom Marku Čoliću Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 023231 18 Kpp 12 od 11. septembra 2018. godine odredio pritvor zbog razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), koji je u daljnjem toku ovog postupka produžavan, u skladu sa relevantnim odredbama ZKPRS. Marko Čolić je u vrijeme podnošenja ove apelacije nepravosnažno proglašen krivim za krivično djelo povodom kojeg je vođen predmetni postupak.
6. Budući da je apelant bio nedostupan organima gonjenja jer se nalazio u bjekstu, Tužilaštvo je predložilo da mu se odredi pritvor na osnovu člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS.
7. Rješenjem Okružnog suda (sudije za prethodni postupak) broj 11 0 K 023231 18 Kpp 16 od 28. septembra 2018. godine apelantu, kao osumnjičenom, određen je pritvor u trajanju od najduže jednog mjeseca, koji će se računati od dana i časa lišavanja slobode, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 124 stav 1 u vezi sa čl. 22 i 37 KZRS, zbog zakonskih osnova propisanih članom 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Potom je u odnosu na apelanta raspisana i međunarodna potjernica.
8. Apelant se 11. novembra 2019. godine u prisustvu svog branioca – advokata predao Tužilaštvu i tada je lišen slobode.
9. Ustavni sud konstatuje da iz apelantovih navoda, te dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantu, prilikom lišavanja slobode, uručeno Rješenje o određivanju pritvora od 28. septembra 2018. godine. Takođe, navodi da apelant prilikom lišavanja slobode nije „izveden pred sud“, niti su, kako on lično, tako ni njegov branilac, protiv rješenja kojim je pritvor određen izjavili žalbu krivičnom vijeću Okružnog suda u roku od 24 časa od dana prijema tog rješenja.
Osporena rješenja
10. Tužilaštvo je 6. decembra 2019. godine Okružnom sudu podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu za dva mjeseca zbog razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. a), b) i g). Prijedlog je dostavljen apelantu i njegovom braniocu.
11. Okružni sud (vijeće) je donio Rješenje broj 11 0 K 023231 19 Kv 7 od 10. decembra 2019. godine kojim je prijedlog Tužilaštva djelimično uvažen i apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca, tako da po ovom rješenju može trajati najduže do 11. februara 2020. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 124 stav 1 u vezi sa čl. 22 i 37 KZRS i po posebnim pritvorskim osnovima iz člana 197 stav 1 tač. a) i g) ZKPRS.
12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Okružni sud, povodom prijedloga Tužilaštva, održao ročište za izjašnjenje stranaka i branioca apelanta o pritvorskim razlozima na koje su pristupili okružni javni tužilac, apelant i njegov branilac, te da je apelantov branilac, izjašnjavajući se na navode prijedloga, naveo da je apelantu pritvor nezakonito određen zbog toga što nije ispoštovana procedura propisana ZKPRS. Dalje, branilac je istakao da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se apelant nalazio u bjekstvu, jer se 11. novembra 2019. godine prijavio u Tužilaštvo, kada ga je sudska policija sprovela u Okružni sud gdje mu je uručeno rješenje o pritvoru od 28. septembra 2018. godine, a zatim je sproveden u KPZ „Tunjice“. Nadalje, branilac je osporio prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, i to kako opšti uslov, tako i poseban pritvorski razlog, sa konačnim prijedlogom da se prijedlog Tužilaštva odbije i da se eventualno odrede mjere zabrane umjesto mjere pritvora. Navedeno je da je apelant „izjavio da nema ništa posebno dodati, da je pročitao prijedlog za produženje pritvora i da se pridružuje izlaganju branioca“.
13. Ispitujući osnovanost prijedloga Tužilaštva, te prikupljene dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, a nakon datih izjašnjenja stranaka i apelantovog branioca, Okružni sud je djelimično usvojio prijedlog. Ocjenom dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi prikupljenih od izvršenja krivičnog djela do donošenja rješenja, Okružni sud je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant, zajedno sa Markom Čolićem protiv koga je izrečena prvostepena presuda, 26. avgusta 2018. godine u Banjoj Luci, s namjerom da liši života oštećenog Vladimira Kovačevića upotrebom metalnih teleskopskih palica, napao oštećenog udarajući ga više puta u glavu. Tom prilikom su mu nanijeli teške i po život opasne tjelesne povrede u kojim radnjama se stiču sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 124 stav 1 u vezi sa čl. 22.i 37 KZRS.
14. Okružni sud je naveo da je osnovanu sumnju da je apelant počinio predmetno krivično djelo utvrdio iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo sudu uz prijedlog za određivanje pritvora i koji su ocijenjeni prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora (izvršen uvid kroz CMS u predmet Okružnog suda broj 11 0 K 023231 19 K i sve Kpp spise koji se odnose na krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret, budući da se ti spisi nalaze kod Vrhovnog suda, na odluci po žalbi izjavljenoj na prvostepenu presudu optuženom Marku Čoliću), kao i dokaza koji su pribavljeni u periodu od mjesec dana za koje vrijeme se apelant nalazio u pritvoru. Istaknuto je da su među dokazima i akti Granične policije BiH u kojima se navodi da je apelant 9. septembra 2018. godine napustio teritoriju BiH, neposredno nakon što je saizvršilac ovog krivičnog djela, tada osumnjičeni, Marko Čolić lišen slobode. Dalje je navedeno da je nakon pritvaranja od apelanta, po naredbi suda, izuzet bukalni bris koji je bio predmet vještačenja JZU Zavod za sudsku medicinu Republike Srpske, koji je dostavljen uz prijedlog za produženje pritvora, pa je taj dokaz bio na raspolaganju odbrani i u njega je mogla izvršiti uvid nesmetano. Iz nalaza je vidljivo da je apelant većinski donor biološkog materijala pronađenog na predmetima izvršenja ovog krivičnog djela, metalnim teleskop palicama, i da se njegov DNK profil u potpunosti podudara sa muškim DNK profilom koji predstavlja dominantnu komponentu miješanih DNK profila pronađenih u navedenim tragovima.
15. Okružni sud nije prihvatio stav odbrane i tvrdnju da je pritvor apelantu određen nezakonito, budući da je sudija za prethodni postupak, a na osnovu dokaza uz prijedlog za određivanje pritvora i izdavanje naredbe za raspisivanje potjernice, nesumnjivo utvrdio da je apelant bio u bjekstvu, pa mu je određen pritvor u skladu sa članom 196 stav 2 ZKPRS, kojim je propisano da pritvor određuje i produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju kada je pritvor određen po posebnom pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, a što je slučaj u konkretnom predmetu. Kako je iz dokaza Okružni sud utvrdio da je 9. septembra 2018. godine apelant napustio teritoriju BiH, nakon što je drugi tada osumnjičeni Marko Čolić lišen slobode i uz izvještaj o počinjenom krivičnom djelu predat u nadležnost postupajućem tužiocu, to je van svake sumnje pravilan zaključak da je apelant bio u bjekstvu zbog čega mu je i određen pritvor po posebnom pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS.
16. Dalje, Okružni sud je ispitao postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. a), b) i g) ZKPRS po kojima se u prijedlogu traži produženje pritvora.
17. Navedeno je da je prilikom ispitivanja na zapisnik Tužilaštva broj TI3 0 KT 0046577 18 od 3. decembra 2019. godine apelantu saopšteno za koje krivično djelo se tereti i da mu je zaprijećena dugogodišnja kazna zatvora, a sam apelant je potvrdio da je iz medija saznao da se tereti za izvršenje predmetnog krivičnog djela počinjenog na štetu Vladimira Kovačevića, ali se uprkos toj činjenici krio više od godinu dana, što sve upućuje na zaključak da bi puštanjem na slobodu mogao ponovo napustiti teritoriju BiH i na taj način ometati uspješno vođenje krivičnog postupka. Ove činjenice upućuju na zaključak da je apelantu neophodno produžiti pritvor po posebnom pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Činjenica da se apelant u prisustvu branioca javio u prostorije Tužilaštva, prema ocjeni Okružnog suda, ne umanjuje to da je bio u bjekstvu više od godinu dana i da nije bio dostupan organima krivičnog gonjenja.
18. Nadalje, Okružni sud je naveo da se apelant tereti za teško krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina i u dužem trajanju, čime je ispunjen opšti uslov za produženje pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Ovo krivično djelo čine posebno teškim okolnosti koje su pratile izvršenje ovog krivičnog djela, kao i posljedice tog djela. Navedeno je da je apelant [zajedno sa Markom Čolićem] prišao oštećenom sa leđa gdje su ga udarali metalnom teleskop palicom po glavi i tijelu, svjesni da, nanoseći više udaraca metalnim palicama u glavu, kao vitalnom organu oštećenom mogu prouzrokovati i smrtonosne povrede, da bi nakon što je oštećeni počeo glasno da doziva ,,upomoć“ oni pobjegli sa lica mjesta, udaljivši se u nepoznatom pravcu. Tom prilikom je oštećeni Vladimir Kovačević, uslijed zadobijenih udaraca, pretrpio tešku tjelesnu povredu, detaljno opisanu u rješenju. Istaknuto je da je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu, a apelant je iskazao upornost, drskost i hladnokrvnost, pa imajući u vidu te činjenice u svojoj ukupnosti, po mišljenju Okružnog suda, one predstavljaju vanredne okolnosti zbog kojih bi puštanje apelanta na slobodu moglo rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i uznemirenju građana kako na području grada Banje Luke, tako i šire. Posebno je Okružni sud imao u vidu da je oštećeni po zanimanju novinar, te da je napad na njega kao pripadnika ovog zanimanja na prostorima grada Banja Luka, Republike Srpske, pa i šire izazvao veliku medijsku pažnju, a u jednom periodu i protestna okupljanja većeg broja lica, te interesovanje različitih novinskih agencija i saznanja da se apelant nalazi u pritvoru u kojima se zahtijeva rasvjetljavanje svih okolnosti pod kojima je predmetno krivično djelo počinjeno, a što jasno upućuje na zaključak da interesovanje javnosti za ovaj događaj ne jenjava, kao i profesionalne zajednice kojoj pripada oštećeni. Stoga je Okružni sud zaključio da je apelantu neophodno produžiti pritvor po posebnom pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
19. Nasuprot tome, Okružni sud nije prihvatio prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor po posebnom pritvorskom razlogu iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS zbog razloga koji su navedeni u tom rješenju.
20. Imajući sve istaknuto u vidu Okružni sud je zaključio da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu djelimično osnovan, zbog čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja na osnovu člana 200 stav 2 ZKPRS, uz stav da se ovakvom odlukom neće dovesti u pitanje poštivanje odredbe iz člana 204 stav 4 ZKPRS i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje propisuju da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i kada se isti cilj ne može ostvariti blažim sredstvima.
21. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 023231 19 Kž 7 od 18. decembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca [koja je, prema prezentatu prijemnog štambilja Okružnog suda, u taj sud dostavljena 16. decembra 2019. godine] protiv prvostepenog rješenja od 10. decembra 2019. godine.
22. Navedeno je da je apelantov branilac žalbu izjavio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje preinači i pritvor ukine ili odrede mjere zabrane. Navedeno je da je u žalbi istaknuto da je apelant sam pristupio u Tužilaštvo, odnosno u sud, gdje mu je uručeno ranije rješenje o određivanju pritvora, a da prethodno nije saslušan, već mu je stručna saradnica samo uručila ranije doneseno rješenje, te da ni prilikom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora vijeće nije ispitalo apelanta, slijedom čega je došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka i apelantovog prava na odbranu.
23. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je, nakon pažljive analize pobijanog rješenja u pravcu žalbenih navoda, zaključio da nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju se ukazuje. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, istaknuti žalbeni prigovori nisu osnovani, jer je sudija za prethodni postupak apelantu pritvor odredio dok se on nalazio u bjekstvu, a za čije određivanje, shodno članu 196 stav 2 ZKPRS, nije uslov prethodno saslušanje osumnjičenog. S druge strane, kako je dalje istakao Vrhovni sud, žalba netačno iznosi da ni vanraspravno vijeće prilikom produženja pritvora nije saslušalo apelanta, jer se apelant sasvim jasno i određeno na zapisnik izjasnio da je pročitao prijedlog za produženje pritvora i da ništa nema dodati izlaganju svog branioca koje prihvata.
24. Ocijenjeni su neosnovanim i prigovori u vezi sa pritvorskim osnovima i razlozima sadržanim u obrazloženju pobijanog rješenja o tome. Navedeno je da je Okružni sud ocijenio činjenicu da je apelant poslije izvršenja krivičnog djela pobjegao, zbog čega je za njim bila raspisana potjernica, da bi se nakon dužeg vremena sam prijavio, okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno, ličnost oštećenog i njegovu pripadnost novinarskoj profesiji, medijsku eksponiranost predmeta i proteste koji su povodom izvršenja krivičnog djela održani, izvodeći zaključak da postoji opasnost od bjekstva i stvarna opasnost narušavanja javnog reda. S druge strane, dajući razloge o neophodnosti pritvora, Okružni sud ih je pravilno obrazložio, bez povrede pretpostavke nevinosti na koju žalba bez osnova ukazuje. I Vrhovni sud je zaključio da je sasvim pouzdano utvrđeno da postoji stvarna prijetnja od narušavanja javnog reda. Istaknuto je da je činjenični osnov pobijanog rješenja pravilan i potpun kada sud kroz splet okolnosti prilikom izvršenja krivičnog djela i dešavanja u toku prvostepenog postupka ocijeni opasnost od bjekstva i prijetnju koja bi nastala za javni red ako bi apelant bio pušten na slobodu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije, člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 2 Evropske konvencije, te pravo iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant ističe da mu je rješenjem Okružnog suda od 27. septembra 2018. godine određen pritvor u trajanju od mjesec dana računajući od dana lišavanja slobode, te da je 11. novembra 2019. godine sam pristupio u Tužilaštvo, gdje mu je saradnica sudije za prethodni postupak uručila to rješenje. Navodi da ga nikada nije ispitao sudija za prethodni postupak, te je ovakvim postupanjem suda povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. Nadalje, ističe da, „kako nije ispitan od suda tada, a ni do kraja pritvora, nije uložio žalbu na rješenje“, koje pravo „proizilazi iz člana 194 stav 4 ZKPRS“. Ovakvim postupanjem suda apelantu su uskraćena prava iz člana 5 stav 4 i člana 13 Evropske konvencije. Smatra da se rješenje o određivanju pritvora „ne može da smatra pravosnažnim i zakonitim“. Dalje, apelant opisuje da je 6. decembra 2019. godine Tužilaštvo podnijelo Okružnom sudu prijedlog za produženje pritvora, koji je prethodno određen, zbog pritvorskih osnova propisanih članom 197 stav 1 tač. a), b) i g) ZKPRS, te da je Okružni sud djelimično uvažio prijedlog i apelantu produžio pritvor određen „rješenjem koje ima navedene manjkavosti“, na koje je odbrana ukazala na ročištu održanom 10. decembra 2019. godine. Smatra da je donošenjem rješenja o produženju pritvora „postignut kontinuitet u donošenju nezakonitih odluka“. Smatra da nije jasno na osnovu čega je Okružni sud zaključio nakon više od godinu dana od počinjenog djela da su ispunjeni uslovi za produženje pritvora iz osnova propisanog u članu 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, tj. da će puštanjem iz pritvora apelanta doći do uznemirenja javnosti, jer Tužilaštvo nije ponudilo nijedan dokaz u ovome pravcu. Pojašnjava da je Okružni sud svoj stav obrazložio tako što je utvrdio da je apelant na način „koji je opisan na strani 4 obrazloženja Rješenja“ izvršio krivično djelo za koje se prema njemu vodi istražni postupak na koji način je prekršeno načelo pretpostavke nevinosti. Konačno, ističe da je iz prijedloga za produženje pritvora vidljivo da je istražni postupak stvarno završen, pa smatra da je produženjem pritvora u maksimalno zakonom određenom roku prekršeno i „njegovo pravo na suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja zagarantovano članom 5 stav 3 Evropske konvencije“.
b) Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da u rješenju tog suda nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije na koje apelant ukazuje, niti je došlo do povrede odredaba krivičnog postupka prilikom donošenja prvostepenog rješenja o čemu je Vrhovni sud u drugostepenoj odluci dao odgovarajuće obrazloženje. Navedeno je da su u obimu koji to zahtijeva ZKPRS ocijenjeni svi navodi žalbe i o njima su dati sasvim jasni, određeni i potpuni odgovori.
27. Okružni sud je istakao da je Rješenjem broj 11 0 K 023231 18 Kpp 16 od 28. septembra 2018. godine apelantu određen pritvor i da je primijenjena opšta odredba člana 196 stav 2 ZKPRS i bez izjašnjenja apelanta na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, jer se u to vrijeme nalazio u bjekstvu u Republici Sloveniji (naknadno je utvrđeno mjesto gdje se apelant u to vrijeme nalazio). Nakon što se apelant 11. novembra 2019. godine sa braniocem koji je i podnio ovu apelaciju pojavio prvo u Tužilaštvu, a zatim i u Okružnom sudu, apelantu i braniocu je uručeno navedeno rješenje, te je apelant putem sudske policije sproveden u prostorije KPZ Banja Luka. Apelant i njegov branilac na navedeno rješenje nisu izjavili žalbu. Prijedlog za produženje pritvora je blagovremeno dostavljen apelantu i njegovom braniocu i oni su se na održanom ročištu pred Okružnim sudom izjasnili na navode iz prijedloga. Doneseno rješenje sadrži razloge zbog čega je Okružni sud zaključio da je apelantu bilo neophodno produžiti pritvor, kod kojih razloga sud i dalje ostaje.
28. Tužilaštvo je navelo da su netačni navodi u apelaciji da kod produženja pritvora vanpretresno vijeće nije saslušalo apelanta, jer je vidljivo iz zapisnika da je branilac izlagao osvrt na prijedlog za produženje i da ga je apelant u cijelosti prihvatio. V.Relevantni propisi
29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Opšte odredbe Član 196. st. (1), (2) i (4) (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. a) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Nadležnost za određivanje pritvora Član 199. st.(1), (3),(4) i (5) (1) Pritvor određuje rješenjem sud na obrazloženi prijedlog tužioca.
(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti čas predaje rješenja.
(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može se žaliti vijeću iz člana 24. stav 5. ovog zakona u roku od 24 časa od časa prijema rješenja. Ako se pritvoreno lice prvi put ispituje po isteku ovog roka, može izjaviti žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba sa prepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvoreno lice ispitano i dokazima na kojima se zasniva rješenje o pritvoru kao i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(5) U slučaju iz stava 4. ovog člana, vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je da donese odluku u roku od 48 časova.
Trajanje pritvora u istrazi Član 200. st. (1) i (2) (1) […] Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca.
[…].
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. Takođe, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
33. Pri tome, a za potrebe ocjene dopustivosti predmetne apelacije, u odnosu na navode da apelant nakon lišavanja slobode „nije izveden pred sud“, Ustavni sud ukazuje i na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi sa računanjem rokova za podnošenje aplikacije Evropskom sudu u predmetima koji se tiču lišavanja slobode da, kada aplikant nema na raspolaganju delotvorno pravno sredstvo, vremenski rok (za podnošenje aplikacije) ističe šest mjeseci poslije datuma radnji ili mjera na koje se žali, ili poslije datuma saznanja o toj radnji ili njenom uticaju na aplikanta (vidi, Younger protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), broj 57420/00, ECHR 2003-I, i Milošević protiv Srbije, presuda od 28. aprila 2009. godine, broj aplikacije 31320/05, st. 40 i 41). Ako ta situacija, međutim, traje, rok od šest mjeseci ističe po završetku situacije o kojoj je riječ (vidi, uz odgovarajuće izmjene, Ječius protiv Litvanije, broj 34578/97, stav 44,
ECHR 2000-IX).
34. U svjetlu navedenih principa, a kako iz stanja spisa predmeta proizilazi da je apelant nesporno lišen slobode 11. novembra 2019. godine, te da se, prema stanju spisa predmeta, u vrijeme podnošenja apelacije još uvijek nalazio u pritvoru, Ustavni sud smatra da je apelantova situacija otpočela danom apelantovog hapšenja, tj. lišavanjem slobode i upućivanjem na izdržavanje pritvora (11. novembra 2019. godine). Stoga, a s obzirom na to da je apelacija u konkretnom slučaju podnesena 26. decembra 2019. godine, Ustavni sud zaključuje da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
35. Nadalje, za potrebe ocjene dopustivosti predmetne apelacije kojom je osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 023231 19 Kž 7 od 18. decembra 2019. godine, Ustavni sud konstatuje da protiv tog rješenja nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 24. decembra 2019. godine a da je apelacija podnesena 26. decembra 2019. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost jer „nakon lišavanja slobode nije izveden pred sud“. Takođe, apelant pobija rješenje kojim mu je produžen pritvor, tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3, te člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Apelant je, takođe, ukazao i na povredu prava iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, koji se mogu dovesti u vezu s postupkom produženja pritvora apelantu, Ustavni sud ukazuje da je stav 4 člana 5 Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13 Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24, i Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH /97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semu Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
39. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u sladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
U odnosu na navode da apelant nakon lišavanja slobode „nije izveden pred sud“
40. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant nakon navodnog počinjenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret (ubistvo u pokušaju iz člana 124 stav 1 u vezi sa čl. 22 i 37 KZRS, a koje je počinjeno 26. avgusta 2018. godine) bio nedostupan organima gonjenja, tj. nalazio se u bjekstvu. Potom je Rješenjem Okružnog suda (sudije za prethodni postupak) broj 11 0 K 023231 18 Kpp 16 od 28. septembra 2018. godine apelantu, kao osumnjičenom, određen pritvor u trajanju od najduže jednog mjeseca, koji će se računati od dana i časa lišavanja slobode, zbog zakonskih osnova propisanog članom 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Potom je u odnosu na apelanta raspisana i međunarodna potjernica. Budući da je apelant 11. novembra 2019. godine dobrovoljno i u prisustvu svog branioca pristupio u prostorije Tužilaštva, on je na osnovu prethodno donesenog rješenja (od 28. septembra 2018. godine) istog dana lišen slobode i tada mu je, kako proizilazi iz apelantovih navoda i osporenog rješenja Vrhovnog suda, „saradnica sudije za prethodni postupak“ izvršila uručenje rješenja, te je apelant putem sudske policije sproveden u prostorije KPZ Banja Luka. Nadalje, Ustavni sud ističe da iz stanja spisa predmeta proizilazi (rješenja Okružnog suda od 10. decembra 2019. godine) da je apelantu prilikom ispitivanja na zapisnik Tužilaštva broj TI3 0 KT 0046577 18 od 3. decembra 2019. godine saopšteno za koje krivično djelo se tereti i da je apelantu zaprijećena dugogodišnja kazna zatvora.
41. Nadalje, Ustavni sud ističe da, iako apelant ukazuje na nezakonitost pritvora u konkretnom slučaju, on predmetnom apelacijom ne osporava rješenje Okružnog suda od 28. septembra 2018. godine na osnovu kojeg je 11. novembra 2019. godine (kada se predao) lišen slobode i upućen na izdržavanje određenog pritvora, nego osporava što ga nakon lišavanja slobode nije ispitao sudija za prethodni postupak. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu člana 5 stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda prema kojoj se član 5 stav 3 Evropske konvencije odnosi isključivo na kategoriju lica pomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, Serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A-311). Iz rješenja Okružnog suda (od 28. septembra 2018. godine) kojim je apelantu prvobitno određen pritvor proizilazi da je apelantu, u konačnici, određen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 197 ZKPRS sadržani u članu 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, odnosno da je član 5 stav 3 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, stav 59, dostupna na www.ustavnisud.ba).
42. Naime, u kontekstu činjenica konkretnog predmeta i navoda apelacije, po ocjeni Ustavnog suda, od odlučujućeg značaja je u konkretnom slučaju utvrditi je li apelant kao lice zakonito lišeno slobode (na osnovu rješenja Okružnog suda od 28. septembra 2018. godine), odnosno kao pojedinac osumnjičen da je počinio krivično djelo (ubistvo u pokušaju), bio zaštićen određenom sudskom kontrolom u smislu garancija obuhvaćenih članom 5 stav 3 Evropske konvencije, a koja kontrola mora da ispuni zahtjev hitnosti i koja ne smije zavisiti od prethodne predstavke lica o kome je riječ (mora biti „automatska“), a pritvoreno lice mora biti lično izvedeno pred sudiju ili pred „sudiju ili [nekog] drugog službenika ovlašćenog po zakonu“ da odluči da li da naredi njegovo ili njeno puštanje na slobodu u toku suđenja (vidi, Evropski sud, McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj aplikacije 543/03, st. 33, 34 i 35, ECHR 2006-….). Pri tome Ustavni sud podsjeća da čak i kada je redovni (domaći) sud prvobitno odredio pritvor, to ne isključuje naknadnu primjenu navedenog „zahtjeva hitnosti“ ako, između ostalog, takvo lice nije saslušano prilikom razmatranja njegovog pritvora (vidi, Milošević protiv Srbije, broj aplikacije 31320/05, presuda od 28. aprila 2009. godine, stav 52).
43. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta kao nesporno proizilazi da apelant, zbog toga što se nalazio u bjekstvu u vrijeme donošenja odluke kojom mu je određen pritvor (28. septembra 2018. godine), nije bio izveden pred sudiju za prethodni postupak, a niti u momentu lišavanja slobode (11. novembra 2019. godine kada se predao) i naknadno (3. decembra 2019. godine, kada je saslušan od Tužilaštva). Pri tome Ustavni sud ukazuje da sve i da se, nasuprot apelantovim tvrdnjama, prihvati kao istinit navod Tužilaštva (iz odgovora na apelaciju) da apelant jeste nakon lišavanja slobode bio obaviješten o osnovima sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, položaj tužioca ne zadovoljava kriterijum naveden u članu 5 stav 3 Evropske konvencije, jer je tužilac, zato što obavlja i istražne i tužilačke funkcije, stranka u postupku i ne može se očekivati da lice koje je u toj ulozi može biti smatrano „licem koje je zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast“ u smislu ovog člana (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 976/05 od 9. februara 2006. godine, stav 28, dostupna na www.ustavnisud.ba ).
44. Stoga, Ustavni sud, a suprotno pravnom shvatanju Okružnog suda, Vrhovnog suda i Tužilaštva da su apelantu u konkretnom slučaju ispoštovana ljudska prava propisana međunarodnim konvencijama i domaćim zakonima, smatra da je u apelantovom slučaju došlo do povrede člana 5 stav 3 Evropske konvencije jer on, nakon što je lišen slobode (11. novembra 2019. godine) do donošenja Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 023231 19 Kv 7 od 10. decembra 2019. godine, nije izveden u konvencijskom smislu pred sud/sudiju ili „službeno lice određeno zakonom da vrši sudske funkcije“, a koje je imalo obavezu da razmotri određivanje apelantovog pritvora i neophodno ovlašćenje da naloži njegovo eventualno puštanje na slobodu.
45. Dakle, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava iz člana II3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije u periodu od dana lišavanja slobode apelanta (11. novembra 2019. godine) do dana donošenja rješenja Okružnog suda od 10. decembra 2019. godine, kojim mu se produžava pritvor.
U odnosu na rješenje o produžavanju pritvora
46. Apelant tvrdi da je rješenje kojim mu je produžen pritvor nezakonito, jer je i rješenje kojim mu je određen pritvor bilo nezakonito, te da je na taj način „postignut kontinuitet u donošenju nezakonitih odluka“. Takođe, smatra da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za produženje mjere pritvora, pri čemu ne osporava postojanje osnovane sumnje, niti postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, nego postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke g) ZKPRS.
47. Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 1 Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje je li poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u biti, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, saglasnost s domaćim pravom nije dovoljna jer član 5 stav 1 dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Evropski sud je postavio načela mjerodavna za ispitivanje prigovora podnosioca zahtjeva na osnovu člana 5 stav 1 Konvencije u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke [GC], br. 11364/03, ECHR 2009; Haždi protiv Hrvatske, br. 42998/08, od 1. jula 2010. godine, stav 24). U vezi sa načelima koja se primjenjuju na ispitivanje poštivanja domaćeg prava, Evropski sud je istakao da, iako je u prvom redu na domaćim vlastima, i to sudovima, da tumače i da primjenjuju domaće pravo, nepoštivanje domaćeg prava povlači za sobom, na osnovu člana 5 stav 1 povredu Evropske konvencije i sud stoga može i treba da preispita da li je bilo poštovano to pravo (Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. juna 1996. godine, stav 41). Međutim, Evropski sud je pojasnio da, osobito u svojoj novijoj sudskoj praksi, svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sam taj pritvor kao takav nezakonit u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Za ocjenu poštivanja člana 5 stav 1 Evropske konvencije treba učiniti osnovno razlikovanje između ex facie nevaljanih rješenja kojima se određuje pritvor – na primjer onih koje je donio sud u prekoračenju svoje nadležnosti (vidi, Evropski sud, Martrana protiv Italije, broj 63154/00, od 4. marta 2008. godine, stav 78), ili onih u kojima zainteresovana stranka nije dobila propisno obavještenje o ročištu (…) – i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie valjana i izvršiva, osim i dok ih ne ukine viši sud. Rješenje o određivanju pritvora mora se smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „veliku i očitu nepravilnost“ u izuzetnom smislu naznačenom u sudskoj praksi suda (…). Stoga, osim ako predstavljaju veliku i očitu nepravilnost, nedostatke rješenja kojim je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U pogledu standarda koji se primjenjuju na pitanje arbitrarnosti pritvora, Evropski sud je ukazao da je „…opšte načelo uspostavljeno u sudskoj praksi“ da će pritvor biti „arbitraran“ kada, uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu, postoji elemenat mala fides na strani vlasti (uporedi predmete Bozano v. Francuska, 18. decembra 1986, stav 59, Serija A br. 111, i citirani predmet Saadi, stav 69) ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno da primijene mjerodavne propise (vidi citirani predmet Benham, stav 47).
48. Dovodeći u vezu apelantove navode sa navedenim stavovima, Ustavni sud smatra da je prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti da li je rješenje kojim je apelantu produžen pritvor nezakonito. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 196 stav (1) ZKPRS propisano da se pritvor može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Dalje, navodi da je stavom (2) tog člana propisano da pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197 stav 1 tačka a). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se apelant nalazio u pritvoru na osnovu Rješenja broj 11 0 K 023231 18 Kpp 16 od 28. septembra 2018. godine, te da je po tom rješenju pritvor mogao trajati najduže jedan mjesec, koji se računao od dana i časa lišavanja slobode, dakle počev od 11. novembra 2019. godine. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je, prije isteka trajanja pritvora određenog tim rješenjem, 6. decembra 2019. godine, Tužilaštvo podnijelo Okružnom sudu prijedlog za produženje pritvora apelantu za dva mjeseca zbog razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. a), b) i g), koji je dostavljen apelantu i njegovom braniocu. Potom je Okružni sud (vijeće) održao ročište na kojem su apelant i njegov branilac saslušani na okolnosti razloga zbog kojih se predložilo produženje pritvora apelantu. Dalje, budući da je Okružni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni postupak, te da postoje i posebni razlozi za određivanje/produžavanje pritvora propisani članom 197 stav 1 tač. a) i g), donio je Rješenje broj 11 0 K 023231 19 Kv 7 od 10. decembra 2019. godine. Tim rješenjem je prijedlog Tužilaštva djelimično uvažen i apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca, u skladu sa članom 200 stav (2) ZKPRS, tako da po ovom rješenju može trajati najduže do 11. februara 2020. godine do 14.45 časova. Okružni sud je apelantu dostavio doneseno rješenje o produžavanju pritvora, te je apelant na to rješenje izjavio žalbu o kojoj je Vrhovni sud odlučio. Iz navedenih razloga Ustavni sud zaključuje da su u predmetnom postupku pravilno primijenjeni mjerodavni propisi, odnosno da je ispoštovana procedura propisana članom 196 ZKPRS, te da su stoga apelantovi navodi da je doneseno rješenje nezakonito neosnovani.
49. Nadalje, apelant smatra da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za produženje mjere pritvora, pri čemu ne osporava postojanje osnovane sumnje, niti postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, nego postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke g) ZKPRS. Stoga će Ustavni sud ispitati apelantove navode koji se tiču postojanja posebnog razloga za pritvor propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Ustavni sud zapaža da se osnov za određivanje, odnosno produženje pritvora iz citirane odredbe može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
50. Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama (vidi, Ustavni sud, pored ostalih, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).
51. U vezi sa istaknutim navodima u ovoj apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je ranije, prilikom odlučivanja o apelacijama Marka Čolića, koji je nepravosnažno proglašen krivim da je, zajedno sa apelantom, počinio krivično djelo povodom kojeg se vodi ovaj postupak, u dva navrata ispitivao navode koji su se odnosili na povredu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, jer su sudovi zaključili da je ispunjen uslov za pritvor propisan članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te donio odluke br. AP 5769/18 i AP 443/19 (dostupne na www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je zaključio da su navodi Marka Čolića neosnovani budući da je ocijenio da se razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o produženju pritvora ne čine proizvoljnim, jer su okolnosti koje su u osporenim rješenjima ocijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizovane, te su apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS ocijenjeni neosnovanim.
52. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS zasnovali na težini krivičnog djela i visini zaprijećene kazne, na načinu izvršenja, posljedicama i medijskoj pažnji koju je privukao sporni događaj. Navedeno je da je apelant [zajedno sa Markom Čolićem] prišao oštećenom sa leđa, da su udarali oštećenog metalnom teleskop palicom po glavi i tijelu, svjesni da, nanoseći više udaraca metalnim palicama u glavu, kao vitalnom organu, oštećenom mogu prouzrokovati i smrtonosne povrede, da bi nakon što je oštećeni počeo glasno da doziva ,,upomoć“, oni pobjegli sa lica mjesta, udaljivši se u nepoznatom pravcu, da je tom prilikom oštećeni uslijed zadobijenih udaraca pretrpio tešku tjelesnu povredu, detaljno opisanu u rješenju. Istaknuto je da je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu, a apelant je iskazao upornost, drskost i hladnokrvnost, pa imajući u vidu te činjenice u svojoj ukupnosti, po mišljenju vijeća, one predstavljaju vanredne okolnosti zbog kojih bi puštanje apelanta na slobodu moglo rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i uznemirenju građana kako na području grada Banja Luka, tako i šire. Posebno je Okružni sud imao u vidu da je oštećeni po zanimanju novinar, te da je napad na njega kao pripadnika ovog zanimanja na prostorima grada Banja Luka, Republike Srpske, pa i šire izazvao veliku medijsku pažnju, a u jednom periodu i protestna okupljanja većeg broja lica, te interesovanje različitih novinskih agencija i saznanja da se apelant nalazi u pritvoru, u kojima se zahtijeva rasvjetljavanje svih okolnosti pod kojima je predmetno krivično djelo počinjeno, a što jasno upućuje na zaključak da interesovanje javnosti za ovaj događaj ne jenjava, kao i profesionalne zajednice kojoj pripada oštećeni.
53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o produženju pritvora ne čine proizvoljnim, jer navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima ocijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizovane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS čine neosnovanim.
54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i ličnu bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
55. Dalje, Ustavni sud ukazuje da član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elemenat ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integrisan u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versup protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76 i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, takođe, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.
56. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu protiv prvostepenog rješenja kojim je pritvor produžen o kojoj je Vrhovni sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije.
57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
58. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelacijom ukazuje na kršenje principa presumpcije nevinosti, prije svega, vezano za obrazloženja osporenih odluka u kontekstu posebnih pritvorskih razloga, jer je Okružni sud u obrazloženju rješenja naveo da je apelant izvršio krivično djelo za koje se prema njemu vodi istražni postupak „koji je opisan na strani 4 obrazloženja rješenja“. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je analizirao sadržaj obrazloženja osporenog rješenja s posebnim osvrtom na dio obrazloženja u kojem su sadržani navodi na koje je apelant ukazao. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje, analizirajući sadržaj osporenih rješenja, da, suprotno apelacionim navodima, obrazloženje rješenja Okružnog suda na koje je apelant ukazao u apelaciji ne zvuči kao da je pravosnažno već utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da redovni sud nigdje u osporenom rješenju nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi sa apelantom, a da nije koristio riječi kao što su „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja“. Shodno tome, Ustavni sud na osnovu sadržajne analize spornog rješenja u cjelini ne može izvesti zaključak da je redovni sud prejudicirao apelantovu krivicu u kontekstu na koji je apelant ukazao, već da je samo utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da je u kontekstu toga ocijenio postojanje posebnih pritvorskih razloga. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije kada apelant kao lice lišeno slobode nije izveden pred „sudiju“ radi ispitivanja na okolnosti zbog kojih se pritvor određuje.
60. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu uz postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje mjere pritvora dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, te kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija i kada je Vrhovni sud u kratkom vremenskom roku preispitao zakonitost pritvora u najširem smislu.
61. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen princip presumpcije nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada redovni sud u osporenom rješenju, koje apelant dovodi u kontekst obrazloženja posebnog pritvorskog razloga, nije prejudicirao apelantovu krivicu.
62. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević