Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3322/18 (D. B.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Reformatio in peius
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3322/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3322/18, rješavajući apelacije Davorke Boban, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Davorke Boban podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 025144 17 Kž 2 od 30. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Davorka Boban (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnijela je 11. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 025144 17 Kž 2 od 30. oktobra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3322/18.

2. Apelantica je 8. juna 2018. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 K 025144 17 Kž 2 od 30. oktobra 2017. godine. Predmetnu apelaciju Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine je dostavio 29. juna 2018. godine Ustavnom sudu. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3526/18.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu osporenu odluku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3322/18.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 1. novembra 2019. godine da dostave odgovore na navode iz apelacije (u predmetu broj AP 3322/18). Osim toga, od Općinskog suda zatraženo je 12. februara 2020. godine da dostavi Presudu Općinskog suda broj 68 0 K 025144 17 K 2 od 28. jula 2017. godine.

5. Kantonalni sud je 20. novembra 2019. godine dostavio odgovor na navode iz apelacije, Općinski sud 8. novembra 2019. godine, a Kantonalno tužilaštvo 11. novembra 2019. godine. Općinski sud je dostavio traženu presudu 17. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 025144 15 K od 8. marta 2017. godine apelantica je proglašena krivom zbog toga što je radnjama, pobliže opisanim pod tač. 1-7, iskoristila službeni položaj ili ovlasti i drugome pribavila korist, čime je radnjama pod tač. 1, 2, 3. i 7. počinila produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 55. i

28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), a radnjama pod tač. 4-6. počinila produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ. Apelantici je izrečena uvjetna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a istovremeno je određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine po pravosnažnosti presude ne počini novo, isto ili slično krivično djelo. Osim toga, apelantica je obavezana na plaćanje troškova krivičnog postupka, kao i paušala u određenim novčanim iznosima.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 K 025144 15 K od 17. marta 2017. godine izvršena je ispravka obrazloženja presude Općinskog suda od 8. marta 2017. godine, kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 K 025144 17 Kž od 1. juna 2017. godine uvažena je žalba apelantičinog branitelja, ukinuta je presuda Općinskog suda od 8. marta 2017. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 025144 17 K 2 od 28. jula 2017. godine apelantica je proglašena krivom zbog toga što je radnjama, pobliže opisanim pod tač. 1-6. izreke presude, postupila suprotno odredbi člana 4. Uredbe o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u mirovinski staž kao poseban staž (u daljnjem tekstu: Uredba) i odredbi člana 169. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUP), a radnjom, pobliže opisanom pod tačkom 7. izreke presude, postupila suprotno odredbi člana 175. stav 1. ZUP-a, dakle, prekoračila granice svoje službene ovlasti i drugome pribavila korist, čime je počinila produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ. Apelantici je izrečena uvjetna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a istovremeno je određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine po pravosnažnosti presude ne počini novo, isto ili slično krivično djelo. Osim toga, apelantica je obavezana na plaćanje troškova krivičnog postupka, kao i paušala u određenim novčanim iznosima.

11. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su u toku dokaznog postupka pročitani iskazi saslušanih svjedoka (optužbe i odbrane), kao i da je izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju (kako je to pobliže navedeno na stranicama 5-7 presude). Općinski sud je istakao da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelantica postupila suprotno odredbi člana 4. Uredbe. Nadalje, istakao je da je apelantica izdavala uvjerenja, ali ne na temelju službenih evidencija, nego tako što je naknadno u službene evidencije upisivala vrijeme koje osobe (precizirane u presudi) uopće nisu provele u odbrani Bosne i Hercegovine na koji način je postupila i suprotno odredbi člana 169. stav 3. ZUP-a. Osim toga, Općinski sud je istakao da je apelantica postupila i suprotno odredbi člana 175. ZUP-a, jer nije saslušala svjedoke J. R. i M. L., nego je na temelju zapisnika koji je dala F. H., a koji su navedeni svjedoci potpisali kod svojih kuća, donijela rješenje, a potom i uvjerenje kojim je potvrdila da je F. H. bila pripadnica HVO-a.

12. Općinski sud je naveo da nepravilnosti i nezakonitosti u radu apelantice nesporno proizlaze iz rješenja i uvjerenja koje je apelantica izdavala, a koji materijalni dokazi su sukladni iskazima saslušanih svjedoka I.M. i M.F., uposlenih u Federalnom ministarstvu za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata (kako je to pobliže navedeno na stranici 17 prvostepene presude). Nadalje, navedeno je da je krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja upravljeno protiv pravilnog i zakonitog vršenja službenih i drugih dužnosti s tim što je za postojanje zloupotrebe u smislu navedenog krivičnog djela potrebno da se zloupotrebom ostvaruju i žele ostvariti određeni ciljevi.

13. Općinski sud je naveo da je izmijenio optužnicu u svim tačkama na način da je iz optužnice ispustio navode „protupravne imovinske", jer je obilježje stava 1. krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja „korist", a „ne protupravna imovinska korist“, te da je u tač. 1-6. izreke presude uz odredbu člana 169. ZUP-a dodao stav 3, a da je u tački 7. izreke presude uz odredbu člana 175. ZUP-a dodao stav 1. Naime, Općinski sud je naveo da je samo preciznije odredio navedenu odredbu i da na taj način nije prekoračio optužnicu, budući da je optužba navela da je apelantica postupila suprotno odredbi člana 169. koji ima sedam stavova, dok član 175. ima četiri stava.

14. Općinski sud je istakao da je, ocjenjujući provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, pouzdano utvrdio i našao dokazanim da je apelantica u svojstvu šefa Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Livno, radi pribavljanja koristi za druge, prekoračila granice svoje službene ovlasti na način kako je to opisano u izreci presude. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je apelantičina djelatnost opisana tako jasno da ukazuje kako na radnje izvršenja, tako i na posljedice uz navođenje činjenica koje čine obilježje krivičnog djela u subjektivnom i objektivnom smislu. Nadalje, navedeno je da se apelantičina radnja pojavljuje u vidu prekoračenja granice službene ovlasti, jer je apelantica s umišljajem inkriminisanim radnjama relativno duži vremenski period kao službena osoba postupala izvan svojih ovlaštenja, budući da nije mogla izdavati uvjerenja o učešću u ratu osobi koja nikada nije bila u ratu, niti je mogla izdavati uvjerenja za duži period za koji osoba nije bila u ratu. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelantica čak brisala korektorom i naknadno upisivala podatke u službenim evidencijama na koji način su se stekli svi bitni elementi krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 K 025144 17 Kž 2 od 30. oktobra 2017. godine odbijene su kao neutemeljene žalbe kantonalnog tužioca, apelantice i njenog branitelja, te je prvostepena presuda potvrđena.

16. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen prigovor apelantičinog branitelja da prvostepeni sud nije izvršio pojedinačnu ocjenu niti jednog materijalnog dokaza, budući da iz obrazloženja prvostepene presude na str. 13 i 14 jasno proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio materijalne dokaze, te da je za to dao valjane razloge.

17. Također, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije prekoračio optužbu, kako to smatra apelantičin branitelj, jer je u okviru istog krivičnog djela optužbu prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju, a čime nije doveo u pitanje inkriminisani događaj. Nadalje, istakao je da se u konkretnom slučaju ne radi o odlučnoj činjenici da bi time bilo dovedeno u pitanje obilježje krivičnog djela.

18. Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni prigovori apelantičinog branitelja da prvostepeni sud nije razlučio je li apelantica imala pravo izdati navedena uvjerenja ili ne, jer iz obrazloženja prvostepene presude jasno i nedvojbeno proizlazi da je apelantica u sklopu svoje dužnosti mogla izdati uvjerenja, ali da nije mogla voditi upravni postupak, na koji način je povrijedila odredbu člana 4. Uredbe. Pri tome Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi zašto apelantica nije mogla izdavati uvjerenja, pri čemu je istakao da je odredbom člana 4. stav 1. Uredbe propisano da se uvjerenja o vremenu provedenom u odbrani Bosne i Hercegovine izdaju na temelju službenih evidencija, dok je stavom 2. istog člana propisano da, ako nema podataka o službenim evidencijama, takve činjenice se utvrđuju u postupku koji se vodi po ZUP-u. Također, Kantonalni sud je istakao da je „izmijenjenom Uredbom“ („Službene novine FBiH“ broj 75/09) propisano da, ukoliko u službenoj evidenciji ima prekida, a da taj prekid nije trajao dulje od 30 dana, pripadnost oružanim snagama za taj period može se utvrditi u upravnom postupku koji se vodi prema odredbama ZUP-a. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju jasno i nedvojbeno proizlazi da apelantica nije mogla voditi upravni postupak, jer su prekidi bili dulji od 30 dana, niti je mogla donositi uvjerenja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, između ostalog, navodi da su redovni sudovi očigledno proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Apelantica smatra da, u odnosu na tač. 1-6. presude, presuda ne sadrži razloge u odnosu na izreku, a što predstavlja bitnu povredu odredaba iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). U odnosu na tačku 7. izreke presude, apelantica je istakla da je sud uz riječi „član 175. Zakona o upravnom postupku“ dodao i riječi „stav 1.“, čime je optužba prekoračena, te da je prekoračenjem optužbe istovremeno povrijeđena odredba člana 322. ZKP (zabrana reformatio in peius), jer je ranije donesena presuda Općinskog suda od 8. marta 2017. godine ukinuta isključivo uvažavanjem žalbe branioca. Apelantica je istakla da je navedeno u konačnici prouzrokovalo povredu odredbe iz člana 312. stav 2. ZKP, jer je povreda zabrane reformatio in peius bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Dakle, apelantica smatra da se prekoračenje optužbe sastoji u tome što je sud apelanticu osudio za radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZ, koje joj optužnicom uopće nisu stavljene na teret. Nadalje, apelantica smatra da su redovni sudovi primijenili pravo koje u vrijeme činjenja, kako je opisano u izreci optužnice i presude, nije ni postojalo, jer je primijenjeno materijalno pravo doneseno i stupilo na snagu poslije vremena činjenja. Naime, apelantica navodi da je krivično djelo pod tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude počinila 4. maja 2009. godine, a da je Kantonalni sud naveo da apelantica u to vrijeme nije imala pravo da vodi upravni postupak i da to proizlazi iz Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe („Službene novine Federacije BiH“ broj 75/09) koja je donesena na 123. sjednici Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, održanoj 12. novembra 2009. godine (objavljena 2. decembra 2009. godine), zbog čega nije mogla biti primijenjena 4. maja 2009. godine. Također, apelantica je istakla da se proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda i u činjenici da „blanketna norma“ koja predstavlja granice službenih ovlasti apelantice nije konkretno navedena. b)Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je naveo da je u Presudi broj 68 0 K 025144 17 Kž 2 od 30. oktobra 2017. godine iznio razloge kojim se rukovodio kada je žalbe kantonalnog tužioca u Livnu, apelantice i njenog branioca odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je naveo da je u Presudi broj 68 0 K 025144 17 K 2 od „28. jula 2016. godine“ (radi se o očiglednoj omašci, misli se na 28. juli 2017. godine) na temelju izvedenih dokaza jasno i detaljno obrazložio da je apelantica na način i u vrijeme kao u izreci presude počinila radnje za koje je proglašena krivom i dao pravno valjane razloge. Zbog navedenog, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su postupci pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom vođeni u skladu sa ZKP, te da ničim nije povrijeđen KZ. Nadalje, navedeno je da je apelantica imala pravično suđenje pred prvostepenim i drugostepenim sudom, a koji u postupanju nisu povrijedili kako procesni, tako ni materijalni zakon, te da su donijeli zakonite odluke nakon provedenog postupka. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da apelantičine navode smatra popuno neutemeljenim, te je predložilo da se apelacija odbaci kao neutemeljena, jer ne postoje povrede prava zaštićenih Ustavom, niti je apelantica predočila činjenice koje opravdavaju njen zahtjev. V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 383. stav (1) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 312. stav (1) tačka k) i stav (2) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 322.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

25. Uredba o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao poseban staž („Službene novine Federacije BiH“ broj 35/05) glasi:

Član 4.

Uvjerenje o vremenu provedenom u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18.09.1991. godine do 23.12.1995. godine izdaje se na temelju službene evidencije.

Podaci o pripadniku Oružanih snaga, o čijem učešću u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18.09.1991. godine do 23.12.1995. godine nema službene evidencije, utvrđuju se u postupku koji se vodi po odredbama Zakona o upravnom postupku i o istim se donosi prvostupno rješenje.

Na osnovu pravosnažnog rješenja iz stava 2. ovog člana vrši se upis u službenu evidenciju i na osnovu iste izdaje se uvjerenje.

26. Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao poseban staž („Službene novine Federacije BiH“ broj 75/09) glasi:

Član 1.

U Uredbi o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao poseban staž ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), član 4. stav 2. mijenja se i glasi:

"Ukoliko u službenoj evidenciji ima prekida, a da taj prekid nije trajao duže od 30 dana, pripadnost Oružanim snagama za taj period može se utvrđivati u upravnom postupku koji se vodi po odredbama Zakona o upravnom postupku."

Iza stava 3. dodaje se st. 4. i 5. koji glasi:

"Neriješeni zahtjevi koji su podneseni prije stupanja na snagu ove Uredbe rješavat će se u skladu sa odredbama ove Uredbe."

"Inspektorat Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata/Federalnog ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata izvršit će reviziju rješenja koja su donesena na osnovu ove Uredbe."

27. Uredba o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao poseban staž („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 75/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Uvjerenje o vremenu provedenom u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18.09.1991. godine do 23.12.1995. godine izdaje se na temelju službene evidencije.

Ukoliko u službenoj evidenciji ima prekida, a da taj prekid nije trajao duže od 30 dana, pripadnost Oružanim snagama za taj period može se utvrđivati u upravnom postupku koji se vodi po odredbama Zakona o upravnom postupku.

Na osnovu pravosnažnog rješenja iz stava 2. ovog člana vrši se upis u službenu evidenciju i na osnovu iste izdaje se uvjerenje.

Neriješeni zahtjevi koji su podneseni prije stupanja na snagu ove Uredbe rješavat će se u skladu sa odredbama ove Uredbe.

Inspektorat Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata/Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata izvršit će reviziju rješenja koja su donesena na osnovu ove Uredbe.

28. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) glasi:

3. Uvjerenja Član 169. stav (3) (3) Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu sa podacima službene evidencije. Takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave.

Član 175.

(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno, bez prisustva onih svjedoka koji će se kasnije saslušati.

(2) Saslušani svjedok ne smije se udaljiti bez dozvole službene osobe koja vodi postupak.

(3) Službena osoba koja vodi postupak može već saslušanog svjedoka ponovo saslušati, a svjedoke čiji se iskazi ne slažu može suočiti.

(4) Osoba koja zbog bolesti ili tjelesne nesposobnosti ne može doći po pozivu ispitat će se u svom stanu.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 K 025144 17 Kž 2 od 30. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin zastupnik je primio 10. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2018. godine (odnosno 8. juna 2018. godine u predmetu broj AP 3526/18), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

37. Apelantica smatra da prvostepena presuda (u odnosu na tač. 1-6. izreke) ne sadrži razloge u odnosu na izreku, kao i da je (u odnosu na tačku 7. izreke) optužba prekoračena, čime je prekršeno načelo zabrane reformatio in peius, a da je, u vezi s tim, počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Osim toga, apelantica smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

38. U odnosu na apelantičine navode kojima ukazuje na to da je prvostepeni sud prekoračio optužnicu jer je izmijenio pravnu kvalifikaciju koja joj je optužnicom stavljena na teret, a čime je povrijedio i načelo zabrane reformatio in peius, Ustavni sud nalazi da se tim navodima, u suštini, ukazuje na povredu objektivnog identiteta između optužbe i presude. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud na temelju stanja u spisu primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantica (pod tačkom 7. izreke prvostepene presude) optužena da je postupila suprotno odredbi člana 175. ZUP-a, a da je prvostepeni sud uz član 175. ZUP-a dodao stav 1, odnosno da je samo preciznije odredio navedenu odredbu, ističući da na taj način nije prekoračio optužnicu, budući da član 175. ZUP-a ima četiri stava. Osim toga, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je, odlučujući o žalbenim navodima apelantičinog branioca kojima je ukazivao na to da je prvostepeni sud prekoračio optužbu, Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud postupao u okviru istog krivičnog djela, prilagodivši optužbu utvrđenom činjeničnom stanju, a čime nije doveo u pitanje inkriminisani događaj, kao i da se nije radilo o odlučnoj činjenici da bi time bilo dovedeno u pitanje obilježje krivičnog djela. Stoga, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi ocjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela izvršili u skladu s rezultatima izvedenih dokaza, pri čemu apelantici nije stavljeno na teret teže krivično djelo i da su za to dali jasno, detaljno i logično obrazloženje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da takvim postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantičino uživanje prava na pravično suđenje. Dakle, Ustavni sud smatra da nisu utemeljeni apelantičini navodi da je preciziranjem pravne kvalifikacije u izreci presude prekoračena optužba. Samim tim Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantičini navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela zabrane reformatio in peius, budući da preciziranjem pravne kvalifikacije, na način kako je izvršena, nije otežan apelantičin procesni položaj.

39. U vezi sa apelantičinim navodima da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Dakle, apelantica ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i na to da prvostepena presuda (u odnosu na tač. 1-6. izreke) ne sadrži razloge u odnosu na izreku. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u svojoj presudi jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, pri čemu je izveo zaključak da nepravilnosti i nezakonitosti u apelantičinom radu nesporno proizlaze iz rješenja i uvjerenja koje je apelantica izdavala, a koji materijalni dokazi su u skladu sa iskazima saslušanih svjedoka uposlenih u Federalnom ministarstvu za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata (I. M. i M. F.). Dalje, Ustavni sud uočava da su apelantičini navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je zaključio da iz obrazloženja prvostepene presude na str. 13 i 14 proizlazi da je prvostepeni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ocijenio materijalne dokaze, te da je za to dao valjane razloge.

41. Nadalje, apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer je krivično djelo pod tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude počinila 4. maja 2009. godine, dok je Kantonalni sud naveo da apelantica u to vrijeme nije imala pravo da vodi upravni postupak i da to proizlazi iz Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe („Službene novine Federacije BiH“ broj 75/09) koja je donesena 12. novembra 2009. godine, a objavljena 2. decembra 2009. godine, zbog čega nije mogla biti primijenjena 4. maja 2009. godine.

42. Ustavni sud, prije svega, napominje da je zakonska odredba kojom je određeno biće krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZ uopćena, odnosno da se radi o krivičnom djelu blanketnog karaktera. Naime, odredba člana 4. Uredbe, te odredba člana 169. ZUP-a (i odredba člana 175. ZUP-a u odnosu na tačku 7. izreke prvostepene presude), kao blanketni propisi, predstavljaju posebne propise kojima je u konkretnom slučaju upotpunjen zakonski opis krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZ. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantica u odnosu na tač. 1-6. izreke prvostepene presude postupila suprotno odredbi člana 4. Uredbe („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 75/09), budući da je izdavala uvjerenja, ali ne na temelju službenih evidencija, nego tako što je naknadno u službene evidencije upisivala vrijeme koje osobe (precizirane u presudi) uopće nisu provele u odbrani Bosne i Hercegovine, na koji način je postupila i suprotno odredbi člana 169. stav 3. ZUP-a kojom je propisano da se uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju izdavati u skladu sa podacima službene evidencije, te da takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da se Kantonalni sud pozvao na sadržaj odredbe člana 4. stav 2. Uredbe, kako je glasila prije izmjena i dopuna, a da je, potom, naveo i sadržaj navedene odredbe nakon izmjena i dopuna (prekid u službenoj evidenciji duži od 30 dana). Međutim, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da se Kantonalni sud pozvao i na sadržaj odredbe člana 4. stav 1. Uredbe, koja nije mijenjana, a kojom je propisano da se uvjerenje o vremenu provedenom u odbrani Bosne i Hercegovine za određeni vremenski period izdaje na temelju službene evidencije. Imajući u vidu da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelantica izdavala uvjerenja, ali ne na temelju službenih evidencija, nego tako što je naknadno u službene evidencije upisivala vrijeme koje osobe (precizirane u prvostepenoj presudi) uopće nisu provele u odbrani Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da, nasuprot apelacionim navodima, ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom utvrđivanja apelantičine krivičnopravne odgovornosti.

43. Stoga, Ustavni sud smatra da postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude, odnosno da preciziranjem pravne kvalifikacije nije otežan apelantičin procesni položaj, kao i da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i precizne razloge, tako da procjena izvedenih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantičinu štetu. Osim toga, Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen materijalnopravni propis prilikom utvrđivanja apelantičine krivičnopravne odgovornosti.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantičini navodi da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude, odnosno kada preciziranjem pravne kvalifikacije nije otežan apelantičin procesni položaj, kao i kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3322/18 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio