Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4136/19 (L. S.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4136/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4136/19, rješavajući apelaciju Ljubomira Sandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubomir Sandić protiv Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Banjaluka broj 91-1.2-1810.60-3134/19 od 18. septembra 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubomir Sandić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 018474 17 Uvp od 11. jula 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 018474 16 U od 15. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubomir Sandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, podnio je 30. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 018474 17 Uvp od 11. jula 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 018474 16 U od 15. februara 2017. godine, te protiv Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fond PIO RS) broj 91-1.2- 1810.60-3134/19 od 18. septembra 2019. godine.

2. Presudom Okružnog suda od 15. februara 2017. godine odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS broj 1030870528 od 29. februara 2016. godine kao neosnovana (stav I izreke), odbačena tužba protiv rješenja Filijale tuženog Banjaluka od 10. decembra 2015. godine (stav II izreke), te odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova upravnog spora (stav III izreke). Navedenim rješenjem tuženog odbijena je žalba apelanta protiv privremenog rješenja Filijale Fonda PIO RS od 10. decembra 2015. godine, kojim se apelantu priznaje pravo na starosnu penziju počev od 17. novembra 2015. godine, u određenom mjesečnom iznosu, uz obrazloženje da se privremeno rješenje donosi jer tuženi Fond PIO ne raspolaže podacima o platama za 2015. godinu.

3. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 11. jula 2019. godine odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 15. februara 2017. godine

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je pravilno Okružni sud cijenio da je osporeni akt Fonda PIO RS zasnovan na zakonu, s obzirom da je prvostepeni organ na način propisan članom 46. Zakona o PIO, utvrdio iznos ličnog koeficijenta apelanta, te da je lični bod apelanta utvrđen u skladu sa članom 45. ovog zakona. Vrhovni sud je ukazao da shodno članu 45. stav 2. istog zakona, penzijski staž može iznositi najviše 40 godina, zbog čega je kod utvrđivanja iznosa ličnog boda, iznos ličnog koeficijenta pomnožen sa vrijednošću penzijskog staža od 40, a ne sa većim. Vrhovni sud je ukazao da je visina starosne penzije apelantu određena u skladu sa članom

44. Zakona o PIO. Vrhovni sud je naveo i da je Okružni sud odbacio tužbeni zahtjev u odnosu na prvostepeno rješenje iz razloga što privremenim rješenjem nije okončan upravni postupak, pa je pravilno sud odlučio kada je tužbu u tom dijelu odbacio, jer protiv istog nema mogućnosti pokretanja upravnog spora, s obzirom da se ne radi o konačnom upravnom aktu iz člana 7. Zakona o upravnim sporovima. Vrhovni sud je naveo i da, s obzirom da nedostaju podaci o platama apelanta za 2015. godinu, u konkretnom slučaju se moralo donijeti privremeno rješenje, te da će se nakon pribavljanja istih donijeti konačno rješenje.

5. Osporenim rješenjem Fonda PIO RS od 18. septembra 2019. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 17. novembra 2015. godine u određenom iznosu, a kojim rješenjem se zamjenjuje privremeno rješenje broj 9082/91-1.1-1810.0-19178/15 od 10. decembra 2015. godine. Iz stanja spisa, kao i apelacionih navoda, proizilazi da apelant nije ulagao žalbu na navedeno rješenje.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su Okružni i Vrhovni sud, kao i Fond PIO RS, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, što je rezultiralo donošenjem osporenih odluka. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Neiscrpljivanje - u odnosu na Rješenje Fonda PIO RS broj 91-1.2-1810.60- 3134/19 od 18. septembra 2019. godine.

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 211. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/2002, 87/2007 - ispr., 50/2010 i 66/2018), u propisanom roku podnese žalbu drugostepenom organu protiv rješenja Fonda PIO. Propustom da izjavi žalbu, odnosno iskoristi raspoložive pravne lijekove koji su mu stajali na raspolaganju shodno pozitivnim propisima, apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom, čime je propustio iscrpiti djelotvoran pravni lijek. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

b)Prima facie neosnovana – u odnosu na presudu Vrhovnog suda od 11. jula 2019.

godine i presudu Okružnog suda od 15. februara 2017. godine

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4136/19 (L. S.) | Sudska praksa | Aktio