Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4817/19 (Ć.A. i Z.T.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4817/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4817/19, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Ć. A. i Z. T., na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ć. A.
protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 36 0 P 029014 17 Rev od 3. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 36 0 P 029014 16 Gž od 4. listopada 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. T.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 36 0 P 029014 16 Gž od 4. listopada 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Ć. A. i Z. T. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Zahid Hadžić odvjetnik iz Visokog, podnijeli su 13. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 029014 17 Rev od 3. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 029014 16 Gž od 4. listopada 2016. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 029014 14 P od 29. veljače 2016. godine stavkom I izreke obavezana je tuženica (Općina Kakanj) da drugoapelantu na ime naknade štete isplati određeni iznos, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, za zakonskom zateznom kamatom. Stavkom III izreke odbijen je u cijelosti prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženica da mu na ime naknade štete isplati određeni iznos, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 4. listopada 2016. godine odbijena je žalba prvoapelanta kao neutemeljena i potvrđena presuda prvostupanjskoga suda u stavku III izreke. Uvažena je žalba tuženice, pa je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu, odnosno stavku I izreke, preinačena tako što je odbijen drugopelantov tužbeni zahtjev.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 2. rujna 2019. godine stavkom I izreke odbijena je revizija prvoapelanta, a stavkom II izreke odbačena je revizija drugoapelanta. U obrazloženju presude Vrhovni je sud istakao da su u ovome sporu apelanti formalni (obični suparničari, sukladno odredbama članka 362. stavak 1. točka 2. u vezi sa člankom 365. Zakona o parničnom postupku), te da se dopustivost revizije cijeni s obzirom na vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude svakoga od pojedinačnih suparničara, a ne prema njihovomu zbiru. Vrhovni je sud istakao da, vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude kojega pobija drugoapelant (19.812,00 KM), ne dostiže imovinski censuz preko 30.000,00 KM, a koji je propisan kao uvjet dozvoljenosti revizije sukladno odredbama članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, pa je reviziju drugoapelanta valjalo odbaciti kao nedopuštenu, sukladno odredbama članka 247. stavak 1. i stavak
2. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, Vrhovni je sud naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je stambeni objekt prvoapelanta izgrađen na uvjetno stabilnome terenu, da je prije gradnje prvoapelant od tuženice pribavio urbanističku suglasnost od 26. travnja 1989. godine i dobio rješenje o odobrenju gradnje od 11. svibnja 1989. godine. Vrhovni je sud istakao da je stupanj oštećenja objekta prvoapelanta u prelazu iz početne faze do faze razvoja, da su na istomu registrirane pojave prslina različitih oblika i pravca pružanja, da je krov počeo da se urušava, odnosno tone, da prvoapelant nije proveo geološka istraživanja i da je pribavio tipski projekt, tako da projektant nije uzimao u obzir geotehničke karakteristike tla. Vrhovni je sud dalje istakao da gabariti objekta apelanta nisu sukladno gabaritima iz urbanističke suglasnosti, da je mikrolokalitet gdje se objekt nalazi dosta nabran i tlo pomjereno, ali da nije u fazi klizanja i da klizište nije moglo imati utjecaja na oštećenje objekta prvoapelanta i da nema odgovornosti tuženice u smislu odredbe članka 172. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa člankom 4., 5., 61., i 62. Zakona o prostornom uređenju.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost prima facie (u odnosu na prvoapelanta)
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se prvoapelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da prvoapelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
b) Protek roka (u odnosu na drugoapelanta)
10. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku, kako u činjeničnome tako i u pravnome pogledu. U konkretnome slučaju, drugoapelant je protiv presude Kantonalnoga suda od 4. listopada 2016. godine izjavio reviziju, ali je ona presudom Vrhovnoga suda od 3. rujna 2019. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka presuda Kantonalnoga suda od 4. listopada 2016. godine.
11. S obzirom na to da je o reviziji drugoapelanta rješavano presudom Vrhovnoga suda od 3. rujna 2019. godine, kojom je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv presude Kantonalnoga suda od 4. listopada 2016. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske presude, jer se podrazumijeva da je drugoapelant drugostupanjsku presudu primio prije nadnevka kada je donesena odluka o reviziji. Pošto je apelacija Ustavnome sudu podnesena 13. prosinca 2019. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je drugoapelant primio osporenu presuda Kantonalnog suda od 4. listopada 2016. godine.
12. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević