Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2066/18 (N. Z.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2066/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2066/18, rješavajući apelaciju Nataše Zelinčević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nataše Zelinčević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 026984 16 Rev od 28. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 85 0 P 026984 16 Gž od 13.

maja 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 85 0 P 026984 11 P od 25. juna 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nataša Zelinčević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 5. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 026984 16 Rev od 28. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 026984 16 Gž od 13. maja 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 026984 11 P od 25. juna 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i JZU bolnica „Sveti apostol Luka“ Doboj (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 11. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i tužilac su u periodu od 19. do 25. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 026984 11 P od 25. juna 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 026984 16 Gž od 13. maja 2016. godine, obavezana je apelantkinja da tužiocu, na ime neizmirenja obaveze iz Ugovora o specijalizaciji broj 1840/02 od 23. decembra 2002. godine, isplati troškove specijalizacije u iznosu od 66.002,49 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Tužiočev zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na pojedinačno isplaćene iznose počev od narednog dana od dana isplate je odbijen.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužilac 16. decembra 2011. godine podnio tužbu protiv apelantkinje zbog duga na ime troškova specijalizacije i po osnovu neizmirene obaveze iz ugovora o specijalizaciji od 23. decembra 2002. godine. Osnovni sud je takođe naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka, uvidom u brojne materijalne dokaze, iskaze parničnih stranaka i svjedoka, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelantkinja bila zaposlena kod tužioca na neodređeno vrijeme po osnovu Ugovora o radu broj 465/02 od 1. aprila 2002. godine, da su tužilac i apelantkinja zaključili Ugovor o specijalizaciji broj 1840/02 od 23. decembra 2002. godine kojim se tužilac obavezao da će apelantkinji kao specijalizantu omogućiti obavljanje specijalizantskog staža iz oblasti plastične i rekonstruktivne hirurgije, koji će trajati 60 mjeseci, da će apelantkinji kao specijalizantu isplaćivati platu za vrijeme specijalizacije, kao i da će ostvarivati sva druga prava i obaveze koje proizlaze iz radnog odnosa. Osnovni sud je istakao da se navedenim ugovorom apelantkinja obavezala da će poslije položenog specijalističkog ispita ostati da radi dvostruko vrijeme od trajanja specijalizacije (član 5 ugovora), da se obavezala da će u slučaju neispunjenja obaveza preuzetih ugovorom „tužiocu vratiti cjelokupan iznos sredstava primljenih za vrijeme specijalizacije, sa zakonskom zateznom kamatom (član 6 ugovora)“, te da su apelantkinji kao specijalizantu za vrijeme trajanja specijalizacije isplaćivane sve plate i ostale naknade iz radnog odnosa. Osnovni sud je dalje naveo da je apelantkinja nakon završene specijalizacije, Rješenjem tužioca broj 2317/07 od 4. jula 2007. godine, raspoređena na radno mjesto specijaliste plastične i rekonstruktivne hirurgije u Službi za ortopediju i traumatologiju, počevši od 22. juna 2007. godine, te da je Odlukom tužioca broj 4932/11 od 26. oktobra 2011. godine apelantkinji prestao radni odnos s danom 31. oktobrom 2011. godine zbog otkaza ugovora o radu od strane radnika (apelantkinje). Takođe je utvrđeno da je članom III odluke o prestanku ugovora o radu od 26. oktobra 2011. godine apelantkinja obavezana da tužiocu izmiri obaveze iz tačke 6 ugovora o specijalizaciji od 23. decembra 2002. godine.

7. Cijeneći da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je tužilac u cijelosti postupio u skladu s odredbom člana 3 ugovora tako što je apelantkinji za vrijeme trajanja specijalizacije isplaćivao platu, naknadu na ime troškova prevoza i odvojenog života, kao i druga potraživanja iz radnog odnosa, da se apelantkinja nije pridržavala ugovorenih obaveza propisanih članom 5 ugovora, te da se apelantkinja odredbom člana 6 ugovora obavezala da će, ukoliko ne ispuni svoje ugovorene obaveze (član 5 ugovora), vratiti cjelokupan isplaćeni novčani iznos s doprinosima, te utvrđujući na osnovu tužiočeve finansijske dokumentacije da su ukupni troškovi na ime apelantkinjine specijalizacije iznosili 66.002,49 KM, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 17 stav 1 i 262 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u cijelosti udovoljio tužiočevom tužbenom zahtjevu. Odluku o zateznoj kamati Osnovni sud je zasnivao na odredbama člana 277 u vezi sa članom 324 ZOO, a odluku o troškovima postupka na odredbama člana 386 stav 2, člana 387 stav 1 i člana 396 stav 1 ZPP.

8. Okružni sud je presudom od 13. maja 2016. godine apelantkinjinu žalbu odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio uz pozivanje na razloge koje je dao taj sud, te odbijanje apelantkinjinog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 026984 16 Rev od 28. septembra 2017. godine djelimično usvojio apelantkinjinu reviziju i preinačio presudu Okružnog suda od 13. maja 2016. godine na način da je apelantkinjinu žalbu djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda od 25. juna 2015. godine preinačio tako što je obavezao apelantkinju da tužiocu na ime glavnog duga umjesto dosuđenog iznosa od 66.002,49 KM isplati iznos od 37.401,45 KM, te umjesto dosuđenog iznosa na ime troškova postupka od 4.258,10 KM isplati iznos od 2.384,53 KM. U ostalom dijelu reviziju je odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari tužiočev zahtjev da se apelantkinja obaveže da mu, na ime duga zbog neizmirenja obaveze iz ugovora o specijalizaciji od 23. decembra 2002. godine, isplati troškove specijalizacije u iznosu od 66.002,49 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. decembra 2011. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Vrhovni sud je dalje ukazao na odredbe člana 27 Zakona o radu kojim je propisano: „Poslodavac može radnika uputiti na određene oblike stručnog osposobljavanja i usavršavanja u skladu s potrebama radnog mjesta radnika, a posebno kada dođe do usvajanja novih metoda u organizaciji i tehnologiji rada.“ U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, saglasno Rješenju Ministarstva zaštite i socijalne zaštite broj 01-151-60/02 od 3. decembra 2002. godine, tužilac apelantkinji, koja je bila zaposlena kod tužioca na neodređeno vrijeme po osnovu Ugovora o radu broj 465/02 od 1. aprila 2002. godine, tokom trajanja radnog odnosa omogućio stručno usavršavanje – specijalizaciju iz oblasti plastične i rekonstruktivne hirurgije. Zaključenjem Ugovora o specijalizaciji broj 1840/02 od 23. decembra 2002. godine tužilac i apelantkinja su ugovorili međusobna prava i obaveze u pogledu navedenog stručnog usavršavanja. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelantkinja navedeni ugovor potpisala svojom slobodnom voljom (tokom postupka pred nižestepenim sudovima nije tvrdila suprotno, niti je u tom pravcu izvodila dokaze) te se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu prihvatiti apelantkinjini revizioni navodi da je ovim ugovorom stvorena nesrazmjera obaveza ugovornih strana.

10. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da se odredbama ugovora o specijalizaciji od 23. decembra 2002. godine (čl. 1 i 2 ugovora) tužilac obavezao da će apelantkinji omogućiti obavljanje specijalizantskog staža iz oblasti plastične i rekonstruktivne hirurgije u trajanju od 60 mjeseci i da će joj za taj period isplaćivati naknade na ime plata, naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice, da će snositi troškove koji se uplaćuju ustanovi u kojoj specijalizant vrši specijalizaciju, putne troškove i troškove dnevnica za odlazak i povratak sa specijalizacije. Vrhovni sud je naveo da se i apelantkinja obavezala da specijalizaciju završi u roku i da nakon završene specijalizacije prihvati poslove prema rasporedu u skladu sa stečenim znanjem (član 4 ugovora), te da nakon specijalizacije ostane da radi najmanje dvostruko vrijeme trajanja specijalizacije (član 5 ugovora). Vrhovni sud je naveo da se apelantkinja obavezala da će, u slučaju prekida specijalizacije ili prekida radnog odnosa tokom trajanja specijalizacije, ili ukoliko ne odradi svoju obavezu iz člana 5 ugovora, „vratiti cjelokupan iznos sredstava primljenih za vrijeme specijalizacije s doprinosima, uz zakonsku zateznu kamatu (član 6 stav 1 ugovora)“, s tim da ta sredstva neće vraćati ukoliko do prekida specijalizacije dođe usljed bolesti takve prirode koja ju je onemogućila da nastavi specijalizaciju (član 6 stav 2 ugovora).

11. Vrhovni sud je, u vezi s tim istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja pred nižestepenim sudovima nesporno proizlazi da je tužilac u cijelosti ispunio svoje ugovorene obaveze prema apelantkinji, dok apelantkinja po završenoj specijalizaciji nije ostala na radu kod tužioca ugovoreni period od 120 mjeseci, već joj je na njen zahtjev radni odnos prestao 31. oktobra 2011. godine, odnosno nakon 52 mjeseca rada. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantkinjini navodi da je ugovor o radu otkazala jer po završenoj specijalizaciji nije raspoređena na radno mjesto specijaliste plastične i rekonstruktivne hirurgije budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantkinja raspoređena na radno mjesto specijaliste plastične i rekonstruktivne hirurgije u Službi za ortopediju i traumatologiju sa 22. junom 2007. godine, te da apelantkinja nije prigovarala tom rasporedu, već ga je prihvatila.

12. Cijeneći, dakle, da je apelantkinji na njen zahtjev prestao da važi ugovor o radu, te da su ispunjeni i zakonski uslovi za raskid ugovora o specijalizaciji od 23. decembra 2002. godine, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 132 stav 2 ZOO, zaključio da ona strana koja je ugovor izvršila potpuno ili djelimično ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

13. Stoga, cijeneći da je na osnovu tužiočeve dokumentacije, prezentovane u dokaznom postupku, utvrđena visina ukupnih troškova specijalizacije u iznosu od 66.002,49 KM, „gdje su jasno razdvojene isplate po osnovu naknade plata, naknade za odvojen život, troškova prevoza i specijalizacije, kao i uplaćeni doprinosi“, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantkinjini revizioni prigovori „da nije vidljiva struktura dosuđenog iznosa tužiocu“.

14. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da period koji je apelantkinja provela na radu kod tužioca nakon završene specijalizacije predstavlja period za koji je ona djelimično ispunila obavezu iz člana 5 ugovora o specijalizaciji, što je, prema mišljenju Vrhovnog suda, od uticaja kod odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelantkinja po završenoj specijalizaciji na radu kod tužioca provela četiri godine i četiri mjeseca, odnosno 52 mjeseca, a bila je u obavezi da ostane na radu ukupan period od 120 mjeseci. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da ukupni tužiočevi troškovi za vrijeme trajanja specijalizacije iznose 66.002,49 KM, što mjesečno iznosi 550,02 KM, te kada se prema mišljenju tog suda, apelantkinjina obaveza umanji za odrađena 52 mjeseca, odnosno za iznos od 28.601,04 KM, proizlazi da je apelantkinja u obavezi da tužiocu plati iznos od 37.401,45 KM.

15. Shodno navedenom, Vrhovni sud je izjavljenu apelantkinjinu reviziju djelimično usvojio i pobijanu presudu preinačio tako što je apelantkinja obavezana da tužiocu, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 66.002,49 KM, isplati iznos od 37.401,45 KM shodno odredbama člana 250 stav 1 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelantkinja je, prije svega, hronološki opisala način i uslove pod kojima je zaključila ugovor o specijalizaciji, a zatim postupak pred redovnim sudovima i neslaganje u pogledu zaključaka iz osporenih presuda, za koje smatra da su proizvoljni i pogrešni. U suštini, apelantkinja smatra da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantkinja smatra da su redovni sudovi propustili da sporni ugovor o specijalizaciji, koji je apelantkinja potpisala s tužiocem, cijene s aspekta ispunjenosti obaveza ugovorenih strana budući da joj nije bilo omogućeno da nakon specijalizacije radi na poslovima u skladu sa stečenim zvanjem i sposobnostima. Takođe ističe da sudovi nisu cijenili da je apelantkinja nakon „specijalizantskog staža“ određeni period provela na radu kod tužioca, i to na radnom mjestu koje nije odgovaralo njenom stručnom znanju ukazujući da nisu prihvaćeni njeni prijedlozi i dokazi kojim bi se dodatno utvrdile odlučne činjenice o visini tužbenog zahtjeva, već je odluka o visini tužbenog zahtjeva zasnovana na internoj dokumentaciji tužioca. U vezi s tim, apelantkinja smatra da joj je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku jer redovni sudovi nisu s pažnjom cijenili dokaze i argumente koje je ona iznosila tokom postupka u odnosu na tužiočeve argumente i dokaze, pa je predloženo da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu, te predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda, pa samim tim nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja pozvala u apelaciji.

18. Okružni sud je naveo da je odluka tog suda donesena nakon savjesne ocjene svih dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, te smatra da se apelantkinjinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja neosnovano pozvala u apelaciji.

19. Tužilac je sve prigovore ocijenio neosnovanim, pri čemu je podržao stav redovnih sudova da je tužbeni zahtjev osnovan. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje.

[...] Član 262.

Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Član 132.

[...] Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 026984 16 Rev od 28. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 8. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku po tužiočevoj tužbi protiv apelantkinje kojom je tužilac tražio isplatu duga, tako da se radi o apelantkinjinim građanskim pravima, pa shodno tome apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno ocijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te ističe da je došlo do povrede prava na ravnopravnost stranaka u postupku.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

33. U vezi s apelantkinjinim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da redovni sudovi nisu prihvatili i s pažnjom cijenili dokaze i argumente koje je iznosila tokom postupka, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni su zapaža da, suprotno apelantkinjinim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Osnovni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva, tokom postupka (na glavnoj raspravi) proveo dokaze koje su predložili i izveli kako tužilac tako i apelantkinja kao tužena i da je taj sud u smislu odredbi člana 8 ZPP ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom, te primjenom raspravnog principa i pravila o teretu dokazivanja (čl. 7, 8 123 i 126 ZPP) utvrdio činjenično stanje na osnovu kojeg je udovoljeno tužiočevom tužbenom zahtjevu. U bitnom, principi koje propisuju relevantne odredbe ZPP podrazumijevaju da svaka stranka treba da dokazuje istinitost svojih činjeničnih navoda, a ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke smatraće da su ti navodi nedokazani. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, imajući u vidu da je ocjena dokaza od strane prvostepenog suda bila u skladu sa članom 8 ZPP, te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, prihvatajući pravni stav i razloge koje je Osnovni sud u tom smislu naveo u obrazloženju svoje presude. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, preinačio nižestepene presude obavezujući apelantkinju na isplatu iznosa od 37.401,45 KM jer je, suprotno zaključcima nižestepenih sudova koji su obavezali apelantkinju da vrati cjelokupan iznos sredstava (66.002,49 KM) koja su joj isplaćena za vrijeme specijalizacije, umanjio apelantkinjinu obavezu prema tužiocu, cijeneći da vrijeme koje je ona provela na radu kod tužioca (52 mjeseca) nakon završene specijalizacije predstavlja vrijeme za koje je ona djelimično ispunila obavezu iz člana 5 ugovora o specijalizaciji. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konačnici u osporenoj odluci, pozivajući se na relevantne odredbe ugovora o specijalizaciji, ZOO i ZPP, detaljno obrazložio na kojim je odredbama materijalnog i procesnog prava zasnovao osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Dalje, u odnosu na apelantkinjine navode da joj je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentuje navodima da se nisu s pažnjom cijenili dokazi i argumenti koje je iznosila tokom postupka, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku Osnovni sud sproveo dokazni postupak u kojem su ravnopravno učestvovale parnične stranke, te da je apelantkinja u istoj mjeri kao i tužilac predlagala dokaze, koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju shodno zakonskim odredbama. Činjenica da korišćena pravna sredstva nisu dovela do odluke u apelantkinjinu korist ne znači da je u postupku pred redovnim sudovima narušen princip ravnopravnosti strana u postupku na apelantkinjinu štetu. Ovo zato što iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva dali jasna obrazloženja u smislu utvrđivanja svih činjenica potrebnih za rješavanje konkretnog spora, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe predmetnog ugovora o specijalizaciji, ZOO i ZPP, a apelantkinja svojim navodima nije dovela u pitanje postupanje redovnih sudova budući da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelacionim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku pred redovnim sudovima narušen princip ravnopravnosti strana u postupku.

36. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije, ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su u obrazloženju presuda data jasna i argumentovana obrazloženja da su na osnovu prihvaćenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za rješavanje konkretnog pravnog pitanja, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe predmetnog ugovora o specijalizaciji, ZOO i ZPP, a omogućavajući apelantkinji ravnopravno učestvovanje u postupku u istoj mjeri kao tužiocu.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2066/18 (N. Z.) | Sudska praksa | Aktio