Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4536/19 (Zaštitni fond Federacije BiH)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Nematerijalna šteta
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4536/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4536/19, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 088041 19 Gž 2 od 9. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 08841 11 P od 20. maja 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 088041 19 Gž 2 od 9. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 08841 11 P od 20. maja 2019. godine.
2. Osporenom presudom Općinskog suda od 20. maja 2019. godine u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica (H.S., H.Ć., H.A. i H.M.) kojim su tražile da se obaveže apelant da tužiteljicama iz osnova psihičke boli zbog smrti bliske osobe isplati nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu navedenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate i to pojedinačne iznose tužiteljicama kako je to naznačeno u izreci presude; da se obaveže apelant da tužiteljici H.S. isplati materijalne troškove sahrane, vjerskih obreda i izrade nadgrobnog spomenika u navedenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom; da se obaveže apelant da tužiteljici H.A. isplati materijalnu štetu za totalno uništeno vozilo Mercedes u iznosu navedenom u izreci sa zakonskom zateznom kamatom. Odlukom o parničnim troškovima obavezane su tužiteljice nadoknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci presude.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 9. oktobra 2019. godine uvažena je žalba tužiteljica i preinačena presuda Općinskog suda od 20. maja 2019. godine, te je obavezan apelant da tužiteljicama iz osnova psihičke boli zbog smrti bliske osobe isplati nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu navedenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom i to pojedinačne iznose tužiteljicama kako je to naznačeno u izreci presude; obavezan je apelant da tužiteljici H.S. isplati materijalne troškove sahrane, vjerskih obreda i izrade nadgrobnog spomenika u navedenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom; obavezan je apelant da tužiteljici H.A. isplati materijalnu štetu za totalno uništeno vozilo Mercedes u iznosu navedenom u izreci sa zakonskom zateznom kamatom te je obavezan apelant da tužiteljicama naknadi troškove parničnog postupka u navedenom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno raspravio prigovor pasivne legitimacije apelanta, ali je nepravilno zaključio da je za predmetnu saobraćajnu nezgodu isključivi krivac prednik tužiteljica, te da je na tužiteljicama teret dokazivanja posljedica prebrze vožnje drugog učesnika. Kantonalni sud je cijenio da u konkretnom slučaju postoji podijeljena odgovornost za nastale posljedice saobraćajne nezgode, te da se doprinos vozača visini štete određuje sud i cijeni se sa aspekta kršenja saobraćajnih propisa. Prednik tužiteljica je propustio prije preduzimanja radnje skretanja ulijevo da se uvjeri da ovu radnju može preduzeti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, te je oduzeo pravo prvenstva, a drugi učesnik je drastično prekoračio brzinu kretanja u naseljenom mjestu (čl.36., 43 i 50. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH). Kantonalni sud je naveo da je pogrešna primjena pravila o teretu dokazivanja od strane prvostepenog suda, te pogrešna ocjena dokaza, nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, imala za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava (čl. 178. Zakona o obligacionim odnosima), jer se u konkretnom radi o obostranoj krivnji, tako da svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivnje (čl. 178. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima). U konkretnom ovaj sud cijeni da se radi o podijeljenoj odgovornosti vozača (prednika tužitelja i E.H.) u omjeru 60%-40%, pa su u tom omjeru odgovorni i za nastalu štetu, te je apelant po ocjeni ovog suda dužan platiti tužiteljicama srazmjeran dio štete shodno članu 201. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je naveo da je apelant na osnovu člana 193. Zakona o obligacionim odnosima dužan tužiteljici H.S. naknaditi uobičajene troškove sahrane supruga, pa joj je u tom smislu dosuđen srazmjeran iznos naveden u izreci presude. Tužiteljici A.H. kao vlasniku vozila dosuđen je srazmjeran dio materijalne štete primjenom odredbe čl. 185. Zakona o obligacionim odnosima, utvrđen prema nalazu vještaka mašinske struke, a kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, Kantonalni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava, jer nisu pravilno odlučili o apelantovom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su Općinski i Kantonalni sud primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević