Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4572/19 (A. S. i A. S.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4572/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4572/19, rješavajući apelaciju Almira Salkičića i Amele Salkičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Almir Salkičić i Amela Salkičić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 189909 16 Gž od 4. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 189909 13 P od 18. januara 2016.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Salkičić i Amela Salkičić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 2. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 189909 16 Gž od 4. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 189909 13 P od 18. januara 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da su tuženi (M.S. i A.S.) smetali zadnji miran i neposredan posjed apelanata te su oduzeli dio posjeda apelanata, na način pobliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, te da se naloži tuženim da uspostave posjedovno stanje kakvo je bilo prije smetanja posjeda, te da im se zabrani ubuduće svako isto ili slično smetanje posjeda tužitelja uz obavezu da apelantima nadoknade troškove postupka. Obavezani su apelanti da tuženima na ime troškova parničnog postupka isplate određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Tuzli broj P-1213/05 od 25. oktobra 2007. godine utvrđeno da su tuženi građenjem stekli pravo suvlasništva na porodičnoj kući i zemljištu neophodnom za korištenje kuće. Kantonalni sud je naveo da je dalje u izvršnom postupku izdvojen dio parcele, pobliže označene u obrazloženju, 26. decembra 2013.godine u skladu sa nalazom i mišljenjem i skicom lica mjesta vještaka građevinske struke datim u parničnom postupku. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da postavljanje željeznih stubova sa sjeverne i zapadne strane parcele tuženih u postupku izvršenja pravosnažne presude broj P- 1213/05, nema karakter protupravnog mijenjanja posjedovnog stanja, zbog čega nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke za posjedovnu zaštitu propisane odredbom člana 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Zbog toga se i radnje koje su poduzeli tuženi na postavljanju žičano-mrežne ograde oko svoje parcele, koja je izdvojena u izvršnom postupku i omeđena željeznim stubovima, imaju smatrati kao uobičajene radnje vlasnika/suvlasnika na održavanju svoje imovine. Kantonalni sud je ukazao i da, suprotno žalbenim navodima apelanata, po ocjeni i ovog suda nije bilo osnova da se odredi ponovno saslušanje parničnih stranaka i svjedoka F.S. i B.S., jer apelanti ni žalbom ne dokazuju da stranke ili navedeni svjedoci nisu saslušani na sve okolnosti predložene na pripremnom ročištu, a dokazivanje neistinitog svedočenja saslušanih svjedoka N.E. i J.D. može biti predmet eventualno pokrenutog krivičnog postupka, a ne predmetnog parničnog postupka. Kantonalni sud je istakao i da su ponovno saslušanje svjedoka apelanti mogli tražiti najkasnije do okončanja ročišta za glavnu raspravu na kome su saslušavani navedeni svjedoci, ukoliko su bili prisutni u sudu (član 108. stav 2. ZPP). Kantonalni sud je istakao i da su neosnovani navodi apelanata da je prvostepeni sud neosnovano odbio njihov prijedlog za donošenje rješenja o prekidu postupka, iz razloga što je u parnicama za smetanje posjeda, kakav je konkretni spor, isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu posjeda i savjesnosti posjednika, zbog čega nije ni bilo osnova za donošenje rješenja o prekidu postupka do okončanja predmetnog spora, u smislu odredbe člana 379. stav 1. tačka 1. ZPP.

Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4572/19 (A. S. i A. S.) | Sudska praksa | Aktio