Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3866/19 (Mješoviti holding "Elektroprivreda Republike Srpske" Matično preduzeće a.d. Trebinje)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3866/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3866/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Mješoviti holding "Elektroprivreda Republike Srpske" Matično preduzeće a.d. Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mješoviti holding "Elektroprivreda Republike Srpske" Matično preduzeće a.d. Trebinje protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019591 18 Uvp od 11. jula 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mješoviti holding "Elektroprivreda Republike Srpske" Matično preduzeće a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Borislav Grubač advokat iz Trebinja, podnio je 8. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019591 18 Uvp od 11. jula 2019. godine.

2. Rješenjem za plaćanje utvrđenih obaveza Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.01/0303/456.3-41/14 od 27. novembra 2014. godine naloženu je apelantu da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun i plaćanje poreskih obaveza i pripadajućih kamata izvrši uplatu određenog novčanog iznosa preciziranog izrekom rješenja.

3. Zaključkom broj 06/1.01/0301-456.3-41/14 od 15. avgusta 2016. godine Poreska uprava je odbacila prijedlog apelanta za ponavljanje predmetnog postupka jer nisu ispunjeni uslovi za dozvolu ponavljanja postupka shodno članu 243. stav (1) tačka 1) Zakona o opštem upravnom postupku (jer Mišljenje Ministarstva finansija Republike Srpske broj 06.05/020-2727/14 od 28. novembra 2014. godine ne predstavlja novu činjenicu u smislu navedene zakonske odredbe).

4. Odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv zaključka od 15. avgusta 2016. godine Ministarstvo finansija Republike Srpske je Rješenjem broj 06.05/450-854-1/16 od 29. septembra 2019. godine odbilo žalbu kao neosnovanu.

5. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 11 0 U 019591 16 U od 7. decembra 2017. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja od 29. septembra 2016. godine i odbacio kao nedozvoljenu tužbu protiv rješenja od 27. novembra 2014. godine.

6. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 7. decembra 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 019591 18 Uvp od 11. jula 2019. godine zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 234. stav (1) tačka 1) Zakona o opštem upravnom postupku propisano da će se postupak okončan konačnim rešenjem ponoviti ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi sa već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rešenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku, dok je odredbama člana 237. stav (1) tačka 1) navedenog zakona propisano da stranka može tražiti ponavljanje postupka u roku od mjesec dana od dana kad je mogla iznijeti nove činjenice odnosno upotrijebiti nove dokaze. Vrhovni sud je naveo da mišljenje od 28. novembra 2014. godine ne može predstavljati novu činjenicu, ni novi dokaz za ponavljanje upravnog postupka jer se njime izražava stav o tumačenju i primjeni pojedinih odredbi zakona, a tumačenje i primjenu odredbi zakona daje organ uprave koji odlučuje o zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti shodno odredbi člana 11. Zakona o opštem upravnom postupku (kojim je propisano načelo samostalnosti organa uprave u rješavanju). Budući da je u toku postupka utvrđeno da je apelant mišljenje od 28. novembra 2014. godine primio 2. decembra 2014. godine, a prijedlog za ponavljanje postupka je podnio 15. jula 2016. godine, dakle, nakon zakonom propisanog roka od mjesec dana, pravilno je nižestepeni sud zaključio da je prijedlog apelanta za ponavljanje postupka trebalo odbaciti kao neblagovremen. Budući da je prijedlog odbačen iz drugog osnova (zato što, u smislu odredbi člana 243. stav (1) tačka 1) Zakona o opštem upravnom postupku stranka nije učinila vjerovatnim okolnosti na kojima zasniva prijedlog za ponavljanje postupka) Vrhovni sud je zaključio da se samo iz tog razloga doneseni zaključak ne smatra nezakonitim.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivične optužbe), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se u predmetnom postupku odlučivalo isključivo o procesnom pitanju, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3866/19 (Mješoviti holding… | Sudska praksa | Aktio