Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4878/19 (M.A.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4878/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4878/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela M. A., na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. A.
protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 P 128640 19 Rev od 12. rujna 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 128640 18 Gž 2 od 29. listopada 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 P 128640 12 P od 3. rujna 2013.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ibrahim Omerović odvjetnik iz Kalesije, podnijela je 19. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 128640 19 Rev od 12. rujna 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 128640 18 Gž 2 od 29. listopada 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 P 128640 12 P od 3. rujna 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 3. siječnja 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da se tuženik (Š.B.) obveže da slobodne od osoba i stvari preda u posjed apelantici nekretnine koje se nalaze u Tuzli, bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, te da joj na ime zakupnine za određeni period isplati određeni iznos, bliže označen u izreci prvostupanjske odluke. Nadalje, usvojen je u cijelosti protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio da se utvrdi da su parnične stranke (tuženik i apelantica) u toku trajanja bračne zajednice stekli bračnu stečevinu, uključujući predmetne nekretnine iz tužbenog zahtjeva apelantice, te je utvrđeno da je udio parničnih stranaka u stjecanju bračne stečevine ½ dijela, te da je apelantica dužna trpiti da se tuženik upiše u zemljišnim knjigama i katastarskom operateru kao suvlasnik i suposjednik sa dijelom ½.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su apelantica i tuženik zaključili brak 9. travnja 1988. godine, da je brak razveden presudom Općinskoga suda od 20. veljače 2001. godine, da je apelantica prije razvoda braka, točnije 1995. godine sa maloljetnim sinom otišla u SR Njemačku, a iz SR Njemačke u Ameriku, da je tuženik ostao u stambeno-poslovnom objektu koji je predmet tužbenoga i protutužbenoga zahtjeva, da su parnične stranke zajedničkim radom i sredstvima sagradili stambeno-poslovni objekt, da se u objekt tuženik uselio 1990. godine, gdje se i sada nalazi. Vrhovni je sud dalje istakao da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je u vrijeme gradnje objekta apelantica ostvarivala zaradu tako da je odlazila na rad u Njemačku, a tuženik radio u rudniku „Kreka“ kao vozač, da je tuženik od 1999. godine izdavao poslovni objekt koji se nalazi u predmetnoj kući trećemu licu i primao zakupninu, a od 2011. godine se zakupnina isplaćuje apelantici. Vrhovni je sud naveo da je pozivanje apelantice na činjenicu da su predmetne nekretnine uknjižene na njeno ime, te da to predstavlja dokaz da je to njena posebna imovina, bez utjecaja na drugačije rješenje spora, a imajući u vidu odredbe članka 251. stavak 1. Obiteljskoga zakona, kojim je propisano da su nekretnine stečene tijekom trajanja bračne zajednice dio bračne stečevine. Nadalje, u odnosu na apelantičin prigovor koji se odnosi na isplatu zakupnine, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud dao pravilne i potpune razloge u tom pogledu, koje prihvata i taj sud, te da na iste upućuje apelanticu bez nepotrebnog ponavljanja (drugostupanjski sud je, između ostalog, naveo da nije bilo mjesta niti da se djelomično udovolji tužbenome zahtjevu apelantice u visini od ½ potraživanoga iznosa na ime zakupnine ostvarene izdavanjem poslovnog prostora od strane apelanta, jer nije predložila relevantne dokaze, tj. za koji iznos je tuženik izdavao poslovni prostor u spornome periodu, te da je, osim toga, pravilno prvostupanjski sud ocijenio tuženikov istaknuti prigovor zastare navedenoga potraživanja, shodno odredbama članka 375. Zakona o obveznim odnosima).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević