Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4576/19 (K. N.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4576/19
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4576/19, rješavajući apelaciju Koje Nikolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Koje Nikolića.
Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27.
novembra 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbija se apelacija Koje Nikolića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1.
oktobra 2019. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Koje Nikolića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br.
12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kojo Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 26. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007497 19 Kv 3 od 20. septembra 2019. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo osporena rješenja i naložio apelantovo puštanje na slobodu. Predmetna apelacija je registrovana kao AP 4576/19.
2. Apelant je 31. januara 2020. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i Rješenja Okružnog suda broj 12 0 K 007497 19 Kv 4 od 19. novembra 2019. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 423/20 i u njoj je apelant ponovno zatražio usvajanje privremene mjere i puštanje na slobodu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP 4576/19 i AP 423/20 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4576/19.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. decembra 2019. i 7. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 13. do 31. januara 2020. godine. U predmetu broj AP 423/20 učesnici nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje Uvodne napomene
6. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3227/19 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisu.ba) Ustavni sud je djelimično usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu rješenja Okružnog suda u Bijeljini br. 12 0 K 007497 19 Kv od 26. jula 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kpp od 23. jula 2019. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Istom odlukom je odbačena kao preuranjena apelantova apelacija podnesena protiv istih rješenja u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Osporena rješenja
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 12 0 K 007497 19 Kv 3 od 20. septembra 2019. godine apelantu i S. V. produžilo pritvor tako da po navedenom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, tj. od 19. septembra 2019. godine. U izreci rješenja je navedeno da se pritvor produžava iz razloga propisanih u članu 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) i da će se kontrola opravdanosti daljeg pritvora vršiti po isteku dva mjeseca od donošenja navedenog rješenja.
9. U obrazloženju je navedeno da je Tužilaštvo protiv apelanta i S. V. podiglo optužnicu 17. septembra 2019. godine, koja je potvrđena 18. septembra 2019. godine, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ) u sticaju s krivičnim djelom upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 istog zakona; da je produženje pritvora predloženo uz potvrđenu optužnicu; da je ročište povodom prijedloga za produženje pritvora održano 20. septembra 2019. godine na kome je apelantov branilac negirao postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga za produženje pritvora.
10. Nakon razmatranja prijedloga Tužilaštva, potvrđene optužnice i izjašnjenja stranaka, Okružni sud je ocijenio da postoje svi razlozi za produženje pritvora apelantu koji su propisani odredbom člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a i da pritvor prema navedenom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice. U tom kontekstu su ponovljene činjenice i dokazi iz rješenja o određivanju pritvora apelantu, iz kojih proizlazi osnovana sumnja u počinjenje krivičnih djela. U obrazloženju su naime ponovljeni iskazi saslušanih svjedoka, oštećene u svojstvu svjedoka, sadržaj informacija prikupljenih na osnovu materijalnih dokaza, i to: izvještaji o specijalističkom pregledu ginekologa, izvještaj o izvršenom vještačenju mobilnih telefona i SIM kartica, kao i svi ostali dokazi prikupljeni u toku istražnog postupka. S obzirom na naprijed navedene dokaze, saglasna svjedočenja i materijalne dokaze prikupljene u istražnom postupku, vijeće Okružnog suda je zaključilo da postoji osnovana sumnja da je apelant, zajedno sa S. V., učinio radnje, opisane u dispozitivu optužnice, koje čine obilježja krivičnih djela obljube s djetetom mlađim od petnaest godina i upoznavanja djece s pornografijom propisanih u KZ-u.
11. U pogledu posebnog pritvorskog razloga vijeće Okružnog suda je zaključilo da i dalje postoji razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a prema kojem se pritvor može produžiti u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela ako bi puštanje optuženog na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. U konkretnom slučaju je, kako je dalje obrazloženo, za krivično djelo obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ-a propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje osam godina, što znači da se za navedeno krivično djelo može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina, čime je ispunjen objektivni uslov za produženje pritvora po navedenom pritvorskom osnovu. Osim toga, vijeće Okružnog suda je imalo u vidu način izvršenja djela, okolnosti pod kojima je učinjeno i posljedice koje su iz njega proistekle, što ga čini posebno teškim. U tom kontekstu su ponovljene vanredne okolnosti koje bi imale za posljedicu stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, i to revolt lokalne zajednice gdje se djelo desilo, starosnu dob i duševni razvoj oštećene u vrijeme izvršenja djela (13 godina i sedam mjeseci) i apelanta (58 godina); okolnost da su s određenim sadržajima putem mobilnih telefona upoznati i učenici osnovne škole koju je oštećena pohađala, životne i socijalne prilike malodobne oštećene i činjenicu da se radi o djetetu koje živi u porodici s poremećenim porodičnim odnosima, čiji roditelji nemaju razvijene roditeljske navike i kao takvi se nisu mogli brinuti o njenom životu, izdržavanju i školovanju. Prema mišljenju vijeća Okružnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je očigledno da je izvršenje predmetnih krivičnih djela na oštećenu ostavilo negativne psihičke posljedice, o čemu je upoznata i lokalna zajednica gdje je djelo učinjeno. Stoga je zaključeno da je produženje pritvora apelantu neophodno s ciljem otklanjanja realnih mogućnosti narušavanja javnog reda, i to ne samo od porodice oštećene već i građana mjesta gdje oštećena i apelant žive. S druge strane je ocijenjeno da ne postoji uslov za pritvor propisan u članu 197 stav 1 tačka v) ZKP-a jer ne postoje naročite okolnosti koje bi ukazale na bojazan da će apelant ponoviti krivična djela za koja se tereti s obzirom na to da je oštećena u međuvremenu smještena u sigurnu kuću odgovarajuće nevladine organizacije. U konačnici je zaključeno da je mjera pritvora, iako najteža, bila neophodna i nužna radi uspješnog vođenja krivičnog postupka i da pritvor nije mogao biti zamijenjen niti jednom blažom mjerom upravo iz naprijed navedenih razloga.
12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv rješenja o produženju pritvora apelantu od 20. septembra 2019. godine. Vrhovni sud je razmotrio navode žalbe kojom je osporena osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje pritvora i poseban pritvorski razlog, te je ocijenjeno da su navodi žalbe neosnovani. U vezi s tim je navedeno da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela iz optužnice proizlazi iz dokaza priloženih uz optužnicu, koji su cijenjeni u obrazloženju pobijanog prvostepenog rješenja, pa nema mjesta argumentima žalbe koji su zasnovani na tvrdnji o nepostojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela iz optužnice. Vrhovni sud takođe smatra da se žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnog osnova pobijanog rješenja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga prema kojem je apelantu pritvor produžen. Za navedeni pritvorski razlog je, prema ocjeni Vrhovnog suda, u obrazloženju rješenja dato detaljno i valjano obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio kao svoje, kako kroz ocjenu težine djela s aspekta zaprijećene kazne tako i drugih okolnosti koje se tiču načina izvršenja djela, upornosti u izvršenju koje u svojoj ukupnosti ukazuju na nužnost dalje mjere pritvora.
13. Okružni sud je, odlučujući o kontroli opravdanosti pritvora u smislu člana 202 stav 1. ZKP-a donio Rješenje broj 12 0 K 007497 19 Kv od 19. novembra 2019. godine kojim je apelantu pritvor produžen na osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, s tim da se ponovna kontrola opravdanosti pritvora izvrši po isteku dva mjeseca od dana donošenja navedenog rješenja. U obrazloženju je navedeno da je u postupku kontrole opravdanosti pritvora u smislu navedene zakonske odredbe sud imao u vidu dokaze na kojima je zasnovana optužnica, koji su detaljno obrazloženi u rješenju o produženju pritvora istog suda od 20. septembra 2019. godine i koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način opisan u optužnici počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Takođe je ocijenjeno da i dalje postoji poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, pri čemu su ponovljeni razlozi iz prethodnog rješenja u pogledu neophodnosti mjere pritvora zbog vanrednih okolnosti i nužnosti zaštite i očuvanja javnog reda i nesmetanog i uspješnog vođenja krivičnog postupka.
14. Vrhovni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja donesenog u postupku kontrole opravdanosti pritvora. Pri tome je Vrhovni sud ukazao na relevantne dijelove prvostepenog rješenja i argumentovane i valjane razloge koje je prihvatio kao svoje, uz zaključak da sve okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na nužnost dalje primjene mjere pritvora po uspostavljenom pritvorskom razlogu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
16. Obrazlažući navode o povredi naprijed navedenih prava, apelant je istakao da mu je osporenim rješenjima na najgrublji način prekršena presumpcija nevinosti budući da je kao osnov za utvrđivanje navodne osnovane sumnje korišćena dokazna građa iz koje nisu mogle biti utvrđene odlučne činjenice. Osim toga, ukazuje da izjava malodobne oštećene nije potkrijepljena niti jednim drugim dokazom, pa proizlazi da u konkretnoj situaciji nije utvrđen viši stepen sumnje koji je neophodan za postojanje osnovane sumnje i da je praktično ocijenjeno da je apelant kriv bez izvođenja dokaza od strane odbrane. Apelacijom je takođe ukazano i na nedostatke u pogledu posebnog pritvorskog razloga jer su u pobijanim rješenjima nizani argumenti koji ne sadrže sveobuhvatan koncept vanrednih okolnosti. U tom kontekstu ukazuje na prethodnu Odluku Ustavnog suda broj AP 3227/19 u kojoj je ocijenjeno da su redovni sudovi propustili da konkretizuju kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira. Smatra da sudovi, i pored stava izraženog u navedenoj odluci Ustavnog suda, u osporenim rješenjima koja su donesena povodom produženja pritvora i kontrole opravdanosti pritvora nisu dali argumentovane i konkretne razloge za navedeni pritvorski razlog jer ni u trenutku određivanja pritvora i produženja pritvora javnost ni na koji način nije reagovala na okolnosti spornog slučaja. Apelant ukazuje da nije bilo nikakvih nemira, niti je Tužilaštvo dostavilo bilo kakav dokaz u pravcu postojanja narušavanja javnog reda ili bojazni za tako nešto. U vezi s tim ukazuje da težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za dugo trajanje pritvora, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju, jer iz pobijanih rješenja zapravo proizlazi da se sudovi nisu suštinski bavili preispitivanjem mjere pritvora, već su prihvatili ranije činjenice i okolnosti iz rješenja o određivanju pritvora, ne baveći se stvarnom potrebom produženja pritvora iz posebnog pritvorskog razloga. Osim toga, smatra da u osporenim rješenjima nije dato adekvatno obrazloženje iz kojih razloga se umjesto mjere pritvora nije mogla izreći eventualno druga mjera. Apelant je zatražio da Ustavni sud, prije donošenja konačne odluke o apelaciji, donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporena rješenja i naložio apelantovo puštanje na slobodu.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, da su u rješenju tog suda navedeni jasni i konkretni razlozi zbog kojih je apelantu produžen pritvor, da je taj sud pažljivo i u mjeri koju mu nalaže ZKP cijenio svaki žalbeni prigovor i u obrazloženju rješenja naveo iscrpne i jasne odgovore, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su u osporenom rješenju navedeni jasni i argumentovani razlozi zbog kojih je apelantu produžen pritvor, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja koje u sveukupnosti čine vanredne okolnosti.
19. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da su Vrhovni sud i Okružni sud donijeli pravilne i zakonite odluke.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...]
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
[...] Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.
Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
[...]
21. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:
Obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina Član 172.
(1) Ko izvrši obljubu ili s njom izjednačenu polnu radnju sa djetetom mlađim od petnaest godina, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina.
[...] (3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno upotrebom sile ili prijetnje, ili iskorištavanjem duševne poremećenosti ili nemoćnog stanja djeteta, ili na naročito svirep ili ponižavajući način, ili od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća lica prema kojem je djelo izvršeno, učinilac će se kazniti kaznom zatvorom najmanje osam godina.
[...] Upoznavanje djece s pornografijom Član 177.
(1) Ko djetetu mlađem od petnaest godina proda, pokloni, prikaže ili javnim izlaganjem, posredstvom kompjuterske mreže ili drugih vidova komunikacije ili na drugi način učini dostupnim spise, slike, audio-vizuelni materijal ili druge predmete pornografske sadržine ili mu prikaže pornografsku predstavu, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.
[...] VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i člana 6 stav 2 Evropske konvencije
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Vrhovnog suda br. 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno Rješenje broj 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine apelant je primio 3. decembra 2019. godine, a apelaciju u predmetu broj AP 423/20 podnio 31. januara 2020. godine. Nadalje, Rješenje broj 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine apelant je primio 7. oktobra 2019. godine, a apelacija u premetu broj AP 4576/19 podnesena je 26. novembra 2019. godine. Iz navedenog proizlazi da su obje apelacije (AP 423/20 i AP 4576/19) podnesene blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije
26. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
27. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu i kontroli opravdanosti pritvora ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, odnosno opravdanosti pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
29. Apelant pobija rješenja o produženju i kontroli opravdanosti pritvora smatrajući da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije i stav 3 Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
31. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
32. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produženje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Ukazuje da su redovni sudovi u osporenim rješenjima propustili konkretizovati kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira, na šta je već ranije ukazao Ustavni sud u Odluci broj AP 3227/19.
Osnovana sumnja
33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati lišenje slobode čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora da ima pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance, na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv apelanta potvrđena optužnica za krivična djela obljube s djetetom mlađim od petnaest godina i upoznavanja djece s pornografijom iz čl. 172 stav 3 u vezi sa stavom 2 i 177 stav 1 KZ-a. Takođe proizlazi da je prilikom razmatranja postojanja osnovane sumnje prvostepeni sud cijenio obimnu dokaznu građu koju je predočilo Tužilaštvo. U vezi s tim, Okružni sud je u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje u obrazloženju prvostepenog rješenja ukazao na sadržaj materijala prikupljenog u istrazi, između ostalog na sadržaj iskaza saslušanih svjedoka, sadržaj iskaza maloljetne oštećene i sadržaj materijalnih dokaza, od kojih se ključni tiču izvještaja o specijalističkom pregledu maloljetne oštećene i izvršenom vještačenju mobilnih telefona i SIM kartica. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak Okružnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu da zadovolje objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela za koja je optužen (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
Vanredne okolnosti – stvarna prijetnja narušavanja javnog reda
36. Apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a jer iz obrazloženja osporenih rješenja, unatoč stavu iz prethodne Odluke Ustavnog suda broj AP 3227/19, ne proizlaze „vanredne okolnosti“, odnosno jasne i konkretne apelantove radnje zbog kojih bi nastupila stvarna prijetnja i realna opasnost od narušavanja javnog reda. Apelacijom se ističe da redovni sudovi u postupku produženja pritvora i kontrole opravdanosti pritvora nisu imali u vidu suštinske razloge zbog kojih mu je pritvor neopravdano produžen, oslanjajući se pri tome na prethodne, nedovoljno konkretizovane razloge, od kojih se jedini konkretan razlog odnosi na visinu zaprijećene kazne, što je nedovoljan osnov.
37. Ustavni sud podsjeća da se poseban osnov za zadržavanje u pritvoru, uz postojanje osnovane sumnje, može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Imajući u vidu tri kumulativno navedena uslova, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3227/19 od 17. decembra 2019. godine, koja je donesena u istom apelantovom predmetu povodom apelacije izjavljene protiv Rješenja o određivanju pritvora Okružnog suda broj 12 0 K 007497 19 Kv od 26. jula 2019. godine, ukazao (vidi stav 38 citirane odluke) da prema stavu Evropskog suda određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, da se na taj način može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme, da to važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela, da se taj osnov može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. U navedenoj odluci Ustavni sud je podsjetio na Preporuke (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, izvještaje Misije OEBS-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“ (stav 39 citirane odluke) i odluku Evropskog suda Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07 od 14. septembra 2009. godine.
38. Imajući u vidu navedene stavove, činjenice konkretnog predmeta, te okolnost da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela, postavlja se pitanje da li su redovni sudovi u postupku koji se protiv apelanta vodi za krivična djela iz optužnice u osporenim rješenjima (o produženju i kontroli opravdanosti pritvora) konkretizovali okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će, u slučaju puštanja apelanta na slobodu, zaista doći do narušavanja javnog reda.
39. Iz obrazloženja rješenja o produženju i kontroli opravdanosti pritvora proizlazi da su sudovi pri ocjeni postojanja „vanrednih okolnosti“ iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a imali u vidu objektivni uslov za ovaj pritvorski razlog – visinu zaprijećene kazne, sumnju u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči, pri čemu su ponovljeni identični razlozi kao i za određivanje pritvora, definisani kao otklanjanje realnih mogućnosti narušavanja javnog reda, za koje je Ustavni sud u Odluci broj AP 3227/19 (u kojoj je u vezi s ovim pritvorskim razlogom utvrdio deklaratornu povredu apelantovog prava) ocijenio da nisu dovoljno konkretni kako bi bez sumnje ukazali da će do narušavanja javnog reda zaista i doći.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova u rješenjima donesenim povodom produženja i kontrole opravdanosti pritvora proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za produženje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a jer se u ključnim dijelovima baziraju isključivo na objektivnom uslovu iz ove zakonske odredbe (zaprijećenoj kazni) i načinu izvršenja djela za koje se apelant sumnjiči, bez jasne konkretizacije radnji i dešavanja kojima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.
41. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.
42. Konačno, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju i kontroli opravdanosti mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na rješenja Vrhovnog suda br. 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine naglašavajući da redovni sud, pri kontroli opravdanosti mjere pritvora koji je u konkretnom slučaju, prema osporenim rješenjima, istekao 19. januara 2020. godine, mora obezbijediti garancije člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
43. Apelant tvrdi i da mu je osporenim rješenjima povrijeđen princip pretpostavke nevinosti.
44. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
45. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
46. U prilog tvrdnji o povredi pretpostavke nevinosti apelant je ukazao da je kao osnov za utvrđivanje osnovane sumnje korišćena dokazna građa iz koje nisu mogle biti utvrđene odlučne činjenice, da izjava maloljetne oštećene nije potkrijepljena niti jednim drugim dokazom i da u konkretnoj situaciji nije utvrđen viši stepen sumnje koji je neophodan za postojanje osnovane sumnje.
47. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je krivo prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugeriše da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi već citiranu odluku Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).
48. Za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6 stav 2 ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).
49. Ustavni sud smatra da konstatacija korišćena u procjeni postojanja osnovane sumnje i koja se tiče prikupljene dokazne građe na osnovu koje je i utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret ne znači da je apelant proglašen krivim. Stoga se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je osporenim rješenjima proglašen krivim.
50. Slijedom navedenog, Ustavni smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa pretpostavke nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom produženja i kontrole opravdanosti pritvora propustili navesti konkretne razloge i okolnosti koji opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.
52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen princip pretpostavke nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud osporenim rješenjima prejudicirao apelantovu krivicu.
53. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević