Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3087/18 (Z. N.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3087/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3087/18, rješavajući apelaciju Zorana Nikolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Nikolić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 049398 13 Gž od 11. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Advokatsko društvo Đonko iz Mostara, podnio je 30. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 049398 17 Rev od 27. marta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 049398 13 Gž od 11. maja 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2121/17 od 15. juna 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Apelant je podnio tužbeni zahtjev radi naknade štete (vrijednost spora 15.000,00 KM) protiv tuženog (Biro zelene karte Sarajevo). Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 049398 13 P od 10. oktobra 2013. godine obavezan je tuženi da apelantu isplatiti nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 6.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate i to po osnovu: umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 5.000,00 KM; bolova svih intenziteta iznos od 1.100,00 KM, te straha svih inteziteta iznos od 700.00 KM. Tuženi je, takođe, obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.296,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom apelantov tužbeni zahtjev je odbijen iznad dosuđenih iznosa.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tužbom tražio naknadu nematerijalne štete koja je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode u kojoj je apelant zadobio teške tjelesne povrede, a koja je procijenjena na iznos od 15.000,00 KM. Dalje je naveo da je apelant na glavnoj raspravi, a nakon saslušanja vještaka medicinske struke, konačno opredijelio svoj tužbeni zahtjev na način da je tražio iznos od 6.800,00 KM, koji mu je i dosuđen. U dijelu presude koja se odnosi na troškove postupka, Općinski sud je naveo da je o troškovima postupka sud odlučio temeljem člana 386. stav 2. i člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a prema preciziranom troškovniku apelanta i da mu je dodijelio sledeće iznose: za sastav tužbe iznos od 978.00 KM sa PDV, za zastupanje na pripremnom ročištu od 16. maja 2013. godine iznos od 978,00 KM sa PDV, za zastupanje na glavnoj raspravi od 26. juna 2013. godine (50%) iznos od 488.00 KM sa PDV, za zastupanje na glavnoj raspravi od 11. septembra 2013. godine iznos od 421,20 KM, na ime naknade zbog odsustva iz kancelarije za 9 sati (180 b x 3,00 KM) iznos od 540,00 KM i na ime naknade putnih troškova iznos od 136,00 KM (3 dolaska i odlaska Mostar-Čapljina-Mostar), na ime troškova vještačenja iznos od 125,00 KM, te na ime takse na tužbu iznos od 450,00 KM i presudu iznos od 180.00 KM, što ukupno iznosi 4.296,20 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja.
5. Presudom Kantonalnog suda broj: 53 0 P 049398 13 Gž od 11. maja 2017. godine djelimično je usvojena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena u odluci o parničnim troškovima na način da je tuženi dužan nadoknaditi apelantu troškove postupka u iznosu od 854,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se prilikom odlučivanja o parničnim troškovima prvostepeni sud pravilno pozvao na član 386. stav 2. ZPP, ali da isti nije pravilno primijenio. Prema toj odredbi sud će o troškovima stranaka odlučiti s obzirom na postignuti uspjeh, a on se treba cijeniti prema visini tužbenog zahtjeva u svakoj fazi postupka i to za sve parnične stranke. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je nepravilno primijenjen i član 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata koji propisuje pripadajući iznos bodova prema vrijednosti spora. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantu dosuđeno 6.800,00 KM, što znači da je u odnosu na iznos tražen sve do zadnjeg ročišta njegov uspjeh 45%, pa apelantu pripada: za sastav tužbe i pristup pripremnom ročištu uz obračunat PDV iznos od 2 x 379,08 KM, za zastupanje na ročištu glavne rasprave iznos od 421,20 KM, za dva dolaska na sud, na ime odsustva advokata iz kancelarije za vrijeme putovanja apelantu pripada iznos od 120,00 KM i za upotrebu automobila iznos od 96,00 KM (120 km x 0,80 KM), na ime troškova takse na tužbu iznos od 450,00 KM, te na ime troškova medicinskog vještačenja iznos od 125,00 KM, što ukupno iznosi 1.970,00 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da tuženi ima pravo na troškove advokatskog zastupanja uz PDV i to: za sastav odgovora na tužbu i pristup pripremnom ročištu iznos od 2 x 463,32 KM, za troškove prevoza iznos od 64,00 KM (2 x 40 km x 0,80 KM) i na ime troškova medicinskog vještačenja iznos od 125,00 KM, što ukupno iznosi 1.116,00 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da nakon što se prebiju parnični troškovi apelanta i tuženog, tuženi je dužan apelantu isplatiti iznos od 854,00 KM.
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Kantonalni sud nije uopšte mogao izvršiti prebijanje troškova apelanta i tuženog, jer je tuženi izazvao vođenje parničnog postupka budući da je u cijelosti osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Apelant, takođe, navodi da je Kantonalni sud pogrešno izvršio prebijanje troškova, odnosno da se ne mogu prebijati nužni troškovi apelanta (sudska taksa na tužbu i presudu i troškovi vještačenja) sa advokatskim troškovima tuženog, odnosno da su apelantu morali biti dosuđeni nužni troškovi u cijelosti. Osim toga, apelant navodi da mu je Kantonalni sud propustio dosuditi trošak sudske takse na presudu, koju je on bio obavezan platiti, te da to postaje praksa Kantonalnog suda.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
1. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu apelantovih navoda da drugostepeni sud nije ispravno cijenio visinu dosuđenih troškova, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2470/15, od 8. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević