Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4884/19 (Z.M.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4884/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4884/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Z. M., na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. M.
protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 241933 18 Rev od 27. lipnja 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Alen Nakić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 20. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 241933 18 Rev od 27. lipnja 2019. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 241933 12 Rs od 11. travnja 2016. godine stavkom I izreke utvrđeno je da je ništavno rješenje tuženika (Federalno ministarstvo unutarnjih poslova, Federalna uprava policije) od 21. prosinca 2010. godine, stavkom II izreke naloženo je tuženiku da na ime manje isplaćenih plaća za određeni period isplati naknadu plaće u određenome iznosu, te izvrši uplatu odgovarajućih doprinosa za PIO/ MIO. Nadalje, stavkom III izreke naloženo je tuženiku da na ime neisplaćene naknade za obrok za određeni period isplati određeni iznos, stavkom IV izreke poništeno je rješenje tuženika od 7. studenoga 2012. godine, stavkom V poništeno je rješenje tuženika od 25. rujna 2013. godine, te istovremeno utvrđeno da apelantu miruju prava iz radnoga odnosa kod tuženika za određeni period, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, te je stavkom VI izreke poništeno rješenje tuženika od 18. listopada 2013. godine.
3. Presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 241933 16 Rsž 3 od 28. rujna 2017. godine žalba tuženika je djelomično uvažena pa je prvostupanjska presuda preinačena u stavku V i VI tako da je odbijen zahtjev apelanta da se poništi rješenje tuženika od 25. rujna 2013. godine i rješenje tuženika od 18. listopada 2013. godine.
4. Rješenjem Vrhovnoga suda od 27. lipnja 2019. godine odbačena je revizija koju je izjavio apelant. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da apelant pozivajući se na odredbe članka 237. stavak 3. i 4. Zakona o parničnom postupku smatra da je revizija dopuštena jer bi odlučivanje po istoj bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni je sud istakao da prema pravnom shvaćanju suda, pitanja koja je apelant označio u reviziji ne predstavljaju materijalna pravna pitanja u smislu odredbi članka 237. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, jer apelant nije izložio razloge zbog kojih smatra da su ona važna za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, sukladno odredbama članka 237. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni je sud istakao da je na osnovi izloženoga reviziju apelanta primjenom odredaba članka 247. stavak 4. Zakona o parničnom postupku odbacio kao nedopuštenu. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na konkretan slučaj.
8. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskoga suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak
1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih uvjeta za izjavljivanje revizije. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obvezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, u pogledu navoda apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević