Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3979/19 (J. B., M. F., A. F., A. G., A. S. i N. T.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3979/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3979/19, rješavajući apelaciju Jasmina Bektaša i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Jasmin Bektaš, Mirad Fetić, Adis Frndić, Amel Gadžun, Alija Smajlović i Nedžad Tutmić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 133471 17 Rsž od 12. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Bektaš, Mirad Fetić, Adis Frndić, Amel Gadžun, Alija Smajlović i Nedžad Tutmić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant, četvrtoapelant, petoapelant i šestoapelant ili apelanti) iz Zenice, koje zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnijeli su 23. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 133471 17 Rev od 5. septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 133471 17 Rsž od 12. septembra 2017. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3536/17 od 27. februara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-4601/17, a koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 133471 17 Rsž od 12. septembra 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 133471 16 Rs od 27. aprila 2017.godine obavezana je tužena (ASA BANKA DD SARAJEVO) da apelantima isplati na ime razlike plaće i na ime razlike toplog obroka isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama za periode naznačene u izreci prvostepene presude, te da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka.

4. Osporenom odlukom Kantonalnog suda od 12. septembra 2017. godine djelimično je uvažena žalba tužene i preinačena prvostepena presuda u odnosu na prvoapelanta, drugoapelanta, trećeapelanta, četvrtoapelanta i šestoapelanta tako što je tužena obavezana da ovim apelantima isplati manji novčani iznos na ime razlike toplog obroka sve sa zakonskim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ovih apelanata je odbijen kao neosnovan, te je preinačena i odluka o troškovima postupka tako da se apelanti obavezuju da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.832,73 KM. Također, odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u odnosu na petoapelanta.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 30. Kolektivnog ugovora za granu finansija za teritorij FBiH i čl. 277. i 344. Zakona o obligacionim odnosima obavezao tuženu da apelantima isplati razlike toplog obroka drugoapelantu, trećeapelantu, četvrtoapelantu i šestoapelantu za period od 17. aprila 2014. do 5. septembra 2016.godine, a prvoapelantu i petoapelantu za period od 17. aprila 2014. do 11. oktobra 2016.godine. Kantonalni sud je naveo da su se apelanti (osim petoapelanta) izjavama od 25. maja 2015.godine odrekli svih dospjelih potraživanja prema tuženoj za period od 13. aprila 2012. do 17. aprila 2014.godine koja im pripadaju po Pravilniku o radu, Pravilniku o plaćama i naknadama plaća, Općem kolektivnom ugovoru i po starom granskom kolektivnom ugovoru. Takođe, da su se odrekli i potraživanja na ime razlike plaća nastalih nakon 17. aprila 2014.godine koja im pripadaju po novom granskom kolektivnom ugovoru, pod uslovom da tužena ispuni svoje obaveze iz Kolektivnog ugovora za granu finansija za teritorij FBiH prema Prilogu broj 1 koji čini sastavni dio svake izjave. Kantonalni sud je naveo da se tužena saglasila sa ovim odricanjem i da je ispunila obaveze iz Priloga broj 1, te naglasio da se ovim izjavama može dati značaj otpusta duga u smislu člana 344. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva ovih apelanata koji se odnosi na isplatu razlika plaća do 17. aprila 2014.godine, odnosno za period važenja starog granskog kolektivnog ugovora, kao i dio zahtjeva ovih apelanata za isplatu razlike toplog obroka za isti period. Kantonalni sud je, imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu, primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova odlučio o troškovima kao u izreci, zbog čega je preinačio prvostepenu odluku o troškovima postupka (član

397. Zakona o parničnom postupku).

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana

1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti navode da su „izjave koje su potpisali paušalne i nezakonite budući da nije naveden broj sudskog predmeta niti visina potraživanja kojih se odriču; da je pred prvostepenim i drugostepenim sudom u posljednjim 15 godina bilo više predmeta sa ovakvim izjavama gdje je zauzet stav da se radnik ne može odreći plaće i drugih primanja po osnovu rada u korist poslodavca, te da nejasno zbog čega drugostepeni sud mijenja sudsku praksu bez izmjene zakonske regulative; te da je drugostepena odluka nepravilna i u dijelu o troškovima postupka“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U pogledu navoda apelanata da je odluka Kantonalnog suda suprotna ranijim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda koje su donijete u predmetima sa ovakvim izjavama, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. U odnosu na navode apelanata da su diskriminisani, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnog navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su diskriminisani u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3979/19 (J. B., M. F., A. F., A. G., A. S… | Sudska praksa | Aktio