Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4602/19 (A. G.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4602/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4602/19, rješavajući apelaciju Aleksandra Gavrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Gavrić protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 1 KTP 0000962 19 od 29. oktobra 2019.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 29. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T12 1 KTP 0000962 19 od 29. oktobra 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Tužilaštva od 29. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba na Naredbu o nesprovođenju istrage Tužilaštva broj T12 1 KTK 0000962 19 od 13. septembra 2019.godine kojom je određeno da se neće provoditi istraga protiv protiv direktora Agencije za državnu upravu Republike Srpske, R.A., zbog krivičnih djela Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. Krivičnog zakonika Republike Srpske u sticaju sa krivičnim djelom Falisifikovanje ili uništavanje službene isprave iz člana 349. Krivičnog zakonika Republike Srpske i krivičnim djelom Povreda prava pri zapošljavanju i za vrijeme nezaposlenosti iz člana 211. Krivičnog zakonika Republike Srpske jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeni učinio krivična djela na koja se ukazuje u prijavi, ni neko drugo krivično djelo propisano Krivičnim zakonikom Republike Srpske.
3. U obrazloženju osporene odluke, Tužilaštvo je navelo da je odlučivanje o zahtjevu apelanta za izuzeće postupajućeg tužioca (istaknutog tek u pritužbi) nakon što je tužilac već donio Naredbu o nesprovođenju istrage protiv prijavljenog lica, odlučivanje o zahtjevu za izuzeće je bespredmetno, jer o pritužbi odluku ne donosi tužilac nego Kolegijum tužilaštva, a postupajući tužilac D.G. je izuzeta od glasanja i nije učestvovala u donošenju odluke Kolegijuma po pritužbi. Tužilaštvo je navelo i da je neosnovan prijedlog apelanta da se ovaj predmet dostavi u nadležnost Okružnom javnom tužilaštvu Banja Luka, jer je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala članom 3. stav 1. tačka 36. propisano da je Posebno odjeljenje Okružnog suda nadležno na cijeloj teritoriji Republike Srpske za krivična djela propisana Krivičnim zakonikom Republike Srpske pa i za djelo za koje apelant tereti R.A., a samim tim je uspostavljena i nadležnost Posebnog odjeljenja tužilaštva za sprovođenje istražnih radnji i krivično gonjenje učinilaca ovih krivičnih djela, što je propisano odredbom člana
6. Zakona o suzbijanju korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala. Dalje, razmatrajući o pritužbi, kao i dopuni pritužbe, Kolegijum tužilaca Posebnog odjeljenja tužilaštva je odlučio da istu odbije kao neosnovanu, cijeneći je da je tužilac postupio u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske, da je njegova odluka zakonita i donesena u zakonom predviđenoj formi sa obrazloženjem činjenica i dokaza.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na naknadu zbog pogrešne osuđujuće presude iz člana 3. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaje pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
7. Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci odlučivano o "osnovanosti krivične optužbe" protiv trećih lica, te da se apelant ne žali na sudsku odluku o njegovoj krivici, već se u istoj pojavljuje u ulozi oštećenog, odnosno podnosioca prijave. Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje kao i navodi o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na naknadu zbog pogrešne osuđujuće presude iz člana 3. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević