Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4898/19 (N. O., V. M. i A. M.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4898/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4898/19, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Nedim Osmanović i drugi, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nedim Osmanović, Vesna Mišić i Amela Musić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 160503 14 Rsž od 22. veljače 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedim Osmanović, Vesna Mišić i Amela Musić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zlatko Garić odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 20. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 160503 14 Rsž od 22. veljače 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1708/19 od 22. svibnja 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv Presude Kantonalnoga suda od 22. veljače 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 160503 19 Rev od 10. rujna 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obavezan je tuženik (Tuzlanski kanton) da apelantima na ime neisplaćene razlike naknade za topli obrok za period 1. siječnja 2011. godine do 27. siječnja 2014. godine isplati određene iznose, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim su tražili isplatu toplog obroka za period od 1. siječnja 2011. godine do 27. siječnja 2014. godine preko dosuđenih iznosa. Također, odbijeni su apelanti u cijelosti sa zahtjevom za isplatu razlike toplog obroka za period od 18. ožujka 2010. godine do 31. prosinca 2010. godine, te sa zahtjevom za isplatu neisplaćenoga dijela naknade za korištenje godišnjega odmora za period od 2010. godine do 2013. godine, te sa zahtjevom za isplatu jubilarne nagrade za rad u državnom organu, sve za određeni vremenski period i u određenim iznosima, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da neutemeljeno apelanti zahtijevaju isplatu jubilarne nagrade na temelju odredbe članka 28. Kolektivnoga ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti, a kojom je propisano da će službeniku se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u propisanoj visini, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima. Kantonalni je sud naveo da je tuženik dokazao da je, kao poslodavac apelanata u godinama u kojima su apelanti navršili godine staža kao uvjet za isplatu jubilarne nagrade, poslovao sa deficitom u proračunu, a koju činjenicu nisu ni apelanti osporavali. Također, Kantonalni je sud naveo da je neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu regresa shodno odredbama članka 19. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je propisano pravo na regres za korištenje godišnjega odmora, pod uvjetom da poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom. Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženik u godinama za koje su apelanti zahtijevali isplatu regresa, imao deficit u proračunu, dakle da je navedene godine završio sa gubitkom. Kantonalni je sud u naveo da je višak zahtjeva koji apelanti potražuju na ime razlike toploga obroka preko dosuđenih iznosa, odbio, cijeneći da su potraživani veći iznosi na ime razlike naknade za topli obrok, koji su bili opredijeljeni prema parametrima koje sadrži Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke A.J. slijedi da je tuženik periodu od 18. ožujka 2010. godine do 31. prosinca 2012. godine obračunavao i isplaćivao apelantima topli obrok u iznosu od 7,00 KM za radni dan, te da im je u periodu od 1. siječnja 2013. godine do 27. siječnja 2014. godine obračunavao i isplaćivao topli obrok u iznos od 8,00 KM za radni dan. Kantonalni je sud istakao da se na navedenom Zakonu o plaćama i naknadama u organi vlasti ne može temeljiti visina predmetne naknade na području Tuzlanskog kantona, sve u smislu odredbe članka 62. ovoga Zakona, kojim je propisano da će visinu i način ostvarivanja prava na naknade za kantone utvrditi Vlada kantona. U vezi s tim, Kantonalni je sud naveo je prvostupanjski sud cijenio da su na nivou Tuzlanskoga kantona navedene naknade predviđene Uredbom Vlade TK o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave. Kantonalni je sud naveo da je između predstavnika Sindikata korisnika proračuna TK i Vlade TK zaključen sporazum od 16. veljače 2010. godine, te aneks sporazuma od 21. rujna 2010. godine za period srpanj – decembar 2010. godine, prema kojemu su se potpisnici suglasili da se topli obrok obračunava u iznosu od 7,00 KM po narađenom danu, shodno čemu je sud cijenio da apelantima za 2010. godinu ne bi pripadala utvrđena razlika prema parametrima Općeg kolektivnog ugovora, pa je sud u cijelosti odbio apelante sa zahtjevom za isplatu toploga obroka za period 18. ožujak 2010. godine do 31. prosinac 2010. godine.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u pogledu isplate jubilarne naknade, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4888/17 od 22. svibnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević