Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2903/18 (S.M.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nasljedstvo
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2903/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2903/18, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 046086 17 Gž od 13.

marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 046086 16 P od 21. jula 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedžla Šehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 046086 17 Gž od 13. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 046086 16 P od 21. jula 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i A. G. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 7. do 11. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. novembra 2019. godine, dok Okružni sud i tužena nisu dostavili traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj P-2313/02 od 21. oktobra 2004. godine obavezan je djed tužene J. G. da apelantu, na ime duga, isplati novčani iznos od 12.545,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. januara 2004. godine, zajedno s troškovima parničnog postupka u iznosu od 4.595,96 KM. Nakon smrti J. G. (12. septembra 2012. godine), Osnovni sud je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju od 31. oktobra 2012. godine za nasljednika na njegovoj cjelokupnoj imovini proglasio njegovog sina S. G. (oca tužene). Apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo izvršni postupak (na osnovu navedene presude Općinskog suda) protiv izvršenika S. G. kao dužnikovog nasljednika. Tokom izvršnog postupka (9. oktobra 2013. godine) umro je izvršenik (S. G.), nakon čega je Osnovni sud za privremenog zastupnika nasljednika izvršenja imenovao tuženu (koja je rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda od 25. novembra 2013. godine proglašena jedinim nasljednikom na cjelokupnoj imovini svog oca S. G.). Osnovni sud je 10. jula 2015. godine obustavio izvršni postupak i apelanta uputio na parnični postupak radi dokazivanja pravnog kontinuiteta dužnika.

Postupak okončan osporenim presudama

6. Osnovni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi koju je podnio 18. novembra 2016. godine protiv tužene „radi isplate duga“, donio Presudu broj 95 0 P 046086 16 P od 21. jula 2017. godine kojom obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 2.290,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. oktobra 2013. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.527,72 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora novčano potraživanje (u iznosu od 17.141,32 KM sa zakonskim zateznim kamatama) koje apelant potražuje od tužene po osnovu nasljedno-pravnih normi o odgovornosti nasljednika za dugove ostavioca. Osnovni sud je nakon provedenih dokaza (izvedeni brojni materijalni dokazi, te izvršeno vještačenje i saslušanje vještaka građevinske struke) utvrdio da je presudom Općinskog suda u Sarajevu (od 21. oktobra 2004. godine) djed tužene (J. G.) obavezan da apelantu (na ime izvršenih ulaganja u adaptaciju njegovog devastiranog stana u Sarajevu) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Nakon smrti J. G. (preminuo 12. septembra 2012. godine) za nasljednika na njegovoj imovini (koju, prema rješenju o nasljeđivanju od 31. oktobra 2012. godine, čine novčana sredstva na računu kod „ProCredit Banke“ d.d. Sarajevo i novčana sredstva po osnovu stare devizne štednje verificirana kod Afipa d.d. Sarajevo) proglašen je S. G. (sin J. G. i otac tužene). Dalje, apelant je 2. oktobra 2013. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv S. G. (na osnovu člana 163. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, u daljnjem tekstu: ZN) s prijedlogom da se izvršenje provede na novčanim sredstvima izvršenika (kod „ProCredit Banke“ d.d. Sarajevo i novčanim sredstvima po osnovu stare devizne štednje verificiranim kod Afipa d.d. Sarajevo) koja je stekao nasljeđivanjem iza oca (J. G.), odnosno na njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini. Osnovni sud je udovoljio apelantovom prijedlogu rješenjem o izvršenju od 11. oktobra 2013. godine. S obzirom na to da je izvršenik S. G. preminuo 9. oktobra 2013. godine, te kako je kao jedini nasljednik na njegovoj imovini (nepokretnosti, automobil, akcije i novčana sredstva, pobliže označenoj na strani osam predmetne presude) rješenjem o nasljeđivanju od 25. novembra 2013. godine proglašena njegova kćerka – tužena, Osnovni sud je zaključkom od 20. maja 2014. godine odredio tuženu za privremenog zastupnika nasljednika preminulog izvršenika S. G. budući da je u posjedu imovine koja je predmet izvršenja. Osnovni sud je dalje utvrdio da je u trenutku smrti J. G. na njegovom tekućem računu kod ProCredit Banke d.d. Sarajevo bio novčani iznos od 2.290,73 KM, kao i da je S. G. (u svojstvu nasljednika) 9. novembra 2012. godine podigao novčani iznos od 2.280,73 KM i zatvorio navedeni račun, dok je J. G. za života verificirao staru deviznu štednju koja mu je isplaćena na njegove račune. Osnovni sud je rješenjem od 9. marta 2015. godine prihvatio apelantov prijedlog da se izvršenje provede pljenidbom novčanih sredstava na računu kod „Komercijalne banke“ a.d. Banjaluka koji se vodi na ime S. G. (na kojem je zakonski nasljednik tužena). Međutim, rješenjem Osnovnog suda od 10. jula 2015. godine usvojen je prigovor tužene (kao izvršenika) i obustavljen je predmetni izvršni postupak uz zaključak da apelant nije dokazao da je tužena kao nasljednik S. G. naslijedila novčana sredstva koja je on naslijedio od J. G., odnosno da sud u izvršnom postupku ne može utvrđivati šta se desilo s novčanim sredstvima i kako je s njima raspolagao S. G., te je uputio apelanta da u parničnom postupku dokaže pravni kontinuitet dužnika.

8. Osnovni sud je naveo da, pored nespornih činjenica navedenog hronološkog toka izvršnog postupka koje kao takve predstavljaju činjenični osnov odluke, među strankama je sporno tumačenje pravnog položaja tužene, odnosno prirode i visine njene odgovornosti za dug J. G. (djeda tužene) sa stanovišta nasljedno-pravnih i obligaciono-pravnih propisa. Naime, prema apelantovom shvaćanju, odgovornost tužene za predmetni dug proizlazi iz njenog pravnog položaja nasljednika (univerzalnog sukcesora) svog oca S. G., koji je nasljednik svog oca, djeda tužene J. G. (dužnika iz inicijalnog obligacionog odnosa), čija je obaveza utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom. Apelant, dalje, smatra da je kontinuitet univerzalne sukcesije, koji podrazumijeva prenos ne samo prava već i obaveza sa ostavioca na nasljednike, dokazan pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju i predstavlja osnov odgovornosti tužene shodno odredbi člana 163. stav 1. ZN. S druge strane, tužena smatra da u skladu s navedenim članom ZN ne može biti odgovorna za dug svog djeda jer iza njega nije naslijedila bilo kakvu imovinu, odnosno imovina (novčana sredstva i dr.) koju je stekla kao zakonski nasljednik svog oca (S. G. kao neposrednog pravnog prethodnika) nije ona imovina koju je on stekao kao zakonski nasljednik svog oca (J. G.). Osnovni sud je apelantov stav ocijenio kao pravilan i zasnovan na zakonu, te je pri utvrđivanju pravnog položaja tužene pošao od pojma zaostavštine koju, u smislu odredbi čl. 2. stav 2. i 163. stav 1. ZN, čini nasljeđivanju podobna imovina ostavioca u trenutku njegove smrti (ukupnost prava – aktiva i obaveza – pasiva) koja po sili zakona prelazi na njegove nasljednike u trenutku ostaviočeve smrti. Pri tome, rješenje o nasljeđivanju ima samo deklaratorni karakter, tj. samo utvrđuje činjenicu prelaska prava i obaveza sa ostavioca na nasljednike, pri čemu zakon (članom 163. stav 1. ZN) limitira odgovornost nasljednika za obaveze (dugove) ostavioca na visinu vrijednosti naslijeđenih prava (aktive). Dakle, u konkretnom slučaju nakon smrti djeda tužene (J. G.) na S. G. (oca tužene) po sili zakona prešla su ne samo prava (novčana sredstva navedena u rješenju o nasljeđivanju) već i obaveza (dug) utvrđen pravomoćnom sudskom presudom za koju S. G odgovara do visine vrijednosti naslijeđene aktive – novčanih sredstava. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u trenutku smrti J. G. na njegovog nasljednika (S. G.) prešao (kao pravo) samo novčani iznos koji se vodi na računu kod ProCredit Banke d.d. Sarajevo u iznosu od 2.290,73 KM, dok je za novčana sredstva po osnovu stare devizne štednje (koja su bila navedena kao zaostavština) utvrđeno da je ostavilac za života raspolagao tim sredstvima. Navedeni novčani iznos predstavlja limitiranu odgovornost S. G. za njegovu obavezu (dug) tako da on kao zakonski nasljednik J. G. prema povjeriocu – apelantu od ukupnog iznosa njegovog potraživanja na koji glasi izvršna isprava (presuda) sa zakonskim zateznim kamatama odgovara samo za dug u navedenom iznosu (2.290,73 KM). Dakle, navedeni iznos duga, zajedno s ostalim imovinskim pravima i obavezama, predstavljao je imovinu S. G. za njegova života, dok se zakonska zatezna kamata na taj iznos računa od 2. oktobra 2010. godine, kada ga je apelant pozvao da ispuni obavezu (prijedlog za izvršenje). Osnovni sud je zaključio da zaostavštinu S. G., koja je u času njegove smrti prešla na njegovu zakonsku nasljednicu – tuženu, čini imovina, odnosno stvari navedene u izreci rješenja o nasljeđivanju od 25. novembra 2013. godine (kao ukupnost prava), kao i njegov dug u iznosu od 2.290,73 KM. To znači da je tužena – nasljednik S. G., kao univerzalni sukcesor, stupila u ukupnost prava i obaveza ostavioca i odgovara za dug koji proistječe iz obligacionog odnosa apelanta i njenog djeda (J. G.), bez obzira na to što tužena nije bila strana u tom obligacionom odnosu i što, naslijedivši novčana sredstva iza svog oca, nije naslijedila ista ona novčana sredstva koja je njen otac nasljeđivanjem stekao iza njenog djeda.

9. Osnovni sud je ukazao na pogrešno tumačenje odredbi ZN od strane tužene i izvršnog suda da kao osnov za oslobađanje tužene od odgovornosti za dugove njenog djeda zbog nepostojanja identiteta predmeta nasljeđivanja – imovine koju je tužena stekla kao nasljednik svog oca s imovinom koju je njen otac stekao kao nasljednik svog oca (djeda tužene). Naime, Osnovni sud je ukazao da naše pravo usvaja sistem vrijednosno ograničene, a predmetno neograničene odgovornosti nasljednika za dugove ostavioca, te da na taj način štiti interese kako nasljednika ostavioca, u situaciji kada nasljeđuju prezaduženu imovinu, tako i njegovih povjerilaca. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da spomenuti član 163. stav 1. ZN treba tumačiti tako da je nasljednikova odgovornost za dugove limitirana vrijednošću aktive zaostavštine, ali je predmetno neograničena, što znači da se ostaviočevi povjerioci mogu naplatiti kako iz zaostavštine tako i iz posebne imovine nasljednika. Slijedom navedenog, Osnovni sud smatra pravni kontinuitet duga dokazanim, a time i pasivnu stranačku legitimaciju tužene, odnosno njenu odgovornost za dug u visini (iznosu) navedenom u izreci presude. U vezi s tim, Osnovni sud je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu i priznao utuženo potraživanje prema tuženoj u visini od 2.290,73 KM s obzirom na to da je to iznos do kojeg neposredni pravni prednik tužene (S. G.) odgovara za dug svog neposrednog pravnog prednika (J. G.) koji je kao njegov dug (obaveza) nasljeđivanjem prešao na tuženu, koja shodno članu 163. stav 1. ZN odgovara za dug do visine vrijednosti naslijeđene imovine (aktive). Osnovni sud je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena, uz obrazloženje da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom povjerioca preduzetom pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja, uz pozivanje na odredbe čl. 388. i 392. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također je odbijen i prigovor presuđene stvari koji je istakla tužena s obzirom na to da u konkretnom slučaju ne postoji ni subjektivni identitet predmetnog postupka sa postupkom okončanim pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sarajevu, niti postoji objektivni identitet tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbama čl. 383, 386. stav 2. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te u skladu s uspjehom apelanta (tužioca) u parnici i važeće Advokatske tarife.

10. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 046086 17 Gž od 13. marta 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i tužene u odnosu na odluku o glavnoj stvari (kojom je tužena obavezana da apelantu isplati iznos od 2.290,73 KM) i u tom dijelu je potvrđena prvostepena presuda, dok je uvažena apelantova žalba i preinačena presuda u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako što je određena zakonska zatezna kamata počev od 12. septembra 2012. godine (umjesto 2. oktobra 2013. godine). Istom presudom uvažena je žalba tužene u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka koji su određeni u iznosu od 1.287,24 KM (umjesto iznosa od 1.527,72 KM), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je u konkretnom slučaju sporno tumačenje pravnog položaja tužene, tj. prirode i visine njene odgovornosti za dug njenog djeda koju različito tumače tužena i apelant na način kako je to navedeno u presudi prvostepenog suda. Okružni sud je istakao da je prilikom odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari relevantna odredba člana 163. stav 1. ZN prema kojoj nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Dakle, proizlazi da nasljednici ne odgovaraju za dugove samo naslijeđenom imovinom, već i cjelokupnom svojom imovinom, ali samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Okružni sud je dalje naveo da je, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u trenutku smrti J. G. na njegovog nasljednika – sina S. G. prešao samo novčani iznos koji se vodi na računu ProCredit Banke d.d. Sarajevo u iznosu od 2.290,73 KM. Naime, iako je u rješenju o nasljeđivanju navedeno da u zaostavštinu ulaze i novčana sredstva po osnovu stare devizne štednje, tokom postupka je utvrđeno da je J. G. za života raspolagao ovim sredstvima (verificirao staru deviznu štednju koja mu je isplaćena od 2007. do 2010. godine). S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je samo na ovaj novčani iznos (od 2.290,73 KM kao zaostavštinu umrlog J. G.) limitirana odgovornost njegovog sina S. G. Shodno tome, kako pravilno obrazlaže prvostepeni sud, tužena kao nasljednik svog oca preuzima postupak na pasivnoj strani – poziciji dužnika kakvu je imao i njen otac u odnosu na obavezu svog oca (J. G.), odnosno djeda tužene i istu pravnu poziciju, dakle, u istom obimu prema apelantu, koju je njen otac imao, tj. u iznosu od 2.290,73 KM. Okružni sud je naveo da za dug u ovoj visini tužena odgovara cjelokupnom svojom imovinom.

12. Okružni sud je zaključio da je tužena dužna platiti zakonsku zateznu kamatu za period nakon smrti ostavioca J. G. (od 12. septembra 2012. godine), a ne kako je to prvostepeni sud utvrdio od 2. oktobra 2013. godine (kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da dug ostavioca J. G. predstavlja onaj dio apelantovog potraživanja koji je postojao u momentu njegove smrti, tj. u trenutku prelaska zaostavštine (i dugova ostavioca) na nasljednika, dok dio potraživanja (zakonska kamata) koji je nastao zbog kašnjenja u njegovom plaćanju (nakon smrti ostavioca) također predstavlja dug nasljednika na koji se ne odnosi ograničenje iz člana 163. stav 1. ZN, zbog čega je nasljednik u obavezi platiti zakonsku zateznu kamatu za period nakon smrti ostavioca. Okružni sud je dalje detaljno obrazložio zašto je neosnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnog potraživanja, kao i prigovor presuđene stvari.

13. S druge strane, Okružni sud je istakao da je osnovana žalba tužene u pogledu odluke o visini troškova parničnog postupka. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud priznao apelantu troškove na koje nije imao pravo (za sastavljanje prijedloga za određivanje sudske mjere osiguranja, izjašnjenje na odgovor na tužbu, izjašnjenje na navode odgovora na prijedlog za određivanje mjere osiguranja) jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje parnice. Zbog navedenog, Okružni sud je u pogledu ovih troškova, cijeneći apelantov uspjeh u postupku, uvažio žalbu tužene i smanjio dosuđeni iznos na ime troškova parničnog postupka, dok je, suprotno žalbi tužene, prvostepeni sud pravilno odlučio da tužena apelantu naknadi troškove postupka saglasno njegovom uspjehu u parnici, kako to propisuje i odredba člana 386. stav 2. ZPP. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član

13. Evropske konvencije. Obrazlažući povredu navedenih prava apelant je u apelaciji, između ostalog, detaljno naveo tok predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke, te je istakao da su redovni sudovi pravilno utvrdili kontinuitet univerzalne sukcesije i materijalno-pravne odgovornosti tužene za dugove svojih prednika. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno tumačili pojam univerzalne nasljedničke sukcesije, tj. stupanje nasljednika u ukupnost ostaviočevih prava i obaveza, te je ukazao da je pogrešan zaključak redovnih sudova da ograničenja koja oslobađaju od materijalno-pravne odgovornosti oca tužene (S. G.) za naslijeđene obaveze preko iznosa naslijeđene imovine od 2.290,73 KM automatski oslobađaju i tuženu. Ovo zato što se u konkretnom postupku nije utvrđivala odgovornost S. G. za dugove ostavioca do vrijednosti naslijeđene aktive, već se utvrđivala odgovornost tužene kao zadnje karike u nizu univerzalne sukcesije za dugove njenih prednika. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno tumačili i primijenili odredbe člana 163. stav 1. ZN kada su visinu duga, odnosno obim odgovornosti tužene limitirali na iznos od 2.290,73 KM, te zauzeli stav da je tužena, naslijedivši kao univerzalni sukcesor i pasivu iz zaostavštine, naslijedila navedeni dug (od 2.290,73 KM) s obzirom na to da je njen prednik (otac S. G.) naslijedio dug od svog oca (J. G.) u punom iznosu od 17.505,32 KM. Apelant, također, smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o troškovima postupka proizvoljno primijenili odredbe ZPP (čl. 383, 386. i 387) i istu izračunali matematičkim obračunom procenta uspjeha u parnici u odnosu na naznačenu visinu spora, bez obzira na činjenicu da je tužbeni zahtjev osnovan. U vezi s tim, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju bila sporna samo visina postavljenog tužbenog zahtjeva (s obzirom na to da u rješenju o nasljeđivanju nije naveden iznos sredstava koja se nasljeđuju), te je ukazao na troškove koje je imao u vezi s predmetnim sporom i istakao da su sudovi donijeli proizvoljnu odluku kada su utvrdili da njegov uspjeh u parnici iznosi 13,36% (primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP).

b)Odgovor na apelaciju

15. Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, te da je u konkretnom predmetu apelantu bilo omogućeno, u skladu s odredbama ZPP, da ravnopravno s drugom strankom u postupku predlaže dokaze i iznosi svoje mišljenje. Osnovni sud je predložio da se apelacije odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/09, 55/09 – ispravka, 91/16 i 82/19).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/09, 55/09 – ispravka i 91/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Predmet nasljeđivanja (1)Nasljeđuje se zaostavština ostavioca.

(2)Zaostavštinu čine sva nasljeđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala do trenutka smrti.

[…] Član 153.

Prelazak zaostavštine na nasljednike Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

Član 163.

Odgovornost nasljednika za dugove ostaviočeve (1)Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

[…]

17. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13).

1. Parnični troškovi Član 383.

Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.

Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 386.

[…] Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

[…] Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 046086 17 Gž od 13. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 2. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se odnosi na utvrđivanje pravnog kontinuiteta dužnika u postupku radi isplate duga, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. U vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

28. Polazeći od navedenih standarda, a imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da su konkretni spor, odnosno apelantov tužbeni zahtjev redovni sudovi sagledali, prije svega, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama ZN i ZPP. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je u konkretnom predmetu izvršena analiza provedenih dokaza, te da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi zaključili da je djelimično osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu odredbu člana 163. stav 1. ZN prema kojoj nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Okružni sud utvrdili, kako to i apelant potvrđuje u apelacionim navodima, da postoji kontinuitet univerzalne sukcesije i materijalno-pravne odgovornosti tužene za dug svojih prednika. Naime, redovni sudovi su u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju svojih odluka eksplicitno obrazložili, uz pozivanje na relevantne odredbe člana 163. stav 1. ZN, pravni položaj tužene kao univerzalnog sukcesora svog oca (S. G.), kao i visinu samog duga koji je naslijedila iza svog oca, a koji je S. G. naslijedio od svog oca J. G. (djeda tužene). Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud razmotrio apelantove žalbene tvrdnje, koje apelant ponavlja u apelaciji, te da se taj sud jasno i detaljno izjasnio zbog kojih razloga takve tvrdnje u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, Osnovni sud je detaljno naveo na osnovu kojih odredbi ZPP je odlučio o troškovima predmetnog postupka, imajući pri tome u vidu uspjeh stranaka u postupku, a koju odluku je u tom dijelu potvrdio Okružni sud, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu.

29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, detaljno ispitali sve apelantove navode u vezi s primjenom materijalnog prava (odredbe člana 163. ZN) i procesnog prava (ZPP) vezanog za troškove postupka s obzirom na apelantov uspjeh u parnici, koje on ponavlja u apelaciji, i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali jasna i precizna obrazloženja u vezi s primjenom navedenih odredbi zakona, odnosno razloge zbog kojih smatra da su apelantovi navodi izjavljeni protiv odluka redovnih sudova neosnovani u konkretnom slučaju. Stoga, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i sadržaj odredbi materijalnog prava na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

32. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, osporenim odlukama kojima je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, dali jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava koja ni u jednom segmentu ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti.

34. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

35. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2903/18 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio