Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1685/18 (F.M.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Propisano zakonom
- Radni spor
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1685/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-1685/18, rješavajući apelaciju F.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F.M.
protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Rs 028091 17 Rsž 2 od 26. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F.M. iz Kreševa (u daljnjem tekstu apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 15. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 Rs 028091 17 Rev 2 od 11. januara 2018. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 Rs 028091 17 Rsž 2 od 26. septembra 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5092/17 od 31. januara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda, zato što je bio u toku postupak po reviziji. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, ona ne predstavlja efektivan pravni lijek, već je osporena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
3. U konkretnom slučaju, riječ je o radnom sporu u kojem je apelant tražio da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu (u daljnjem tekstu: odluka o otkazu), kao i da se obaveže „Delta Security“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu uspostavi radno-pravni status počev od 10. juna 2014. godine, te da ga vrati i rasporedi na odgovarajuće poslove i radne zadatke u skladu sa preostalom radnom sposobnošću, prema rješenju Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) od 30. oktobra 2013. godine. Općinski sud u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, presudom broj je 49 0 Rs 028091 14 Rs od 23. marta 2015. godine u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev, dok je rješenjem o ispravci isti broj od 1. juna 2015. godine ispravio izreku prvostepene presude tako što je odbio apelantov zahtjev da bude raspoređen „na radno mjesto prema preostaloj radnoj sposobnosti u poslovnoj jedinici Kiseljak“. Apelantova žalba protiv presude i rješenja o ispravci je odbijena presudom Kantonalnog suda od 29. marta 2016. godine, a Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji, rješenjem od 16. februara 2017. godine, uvažio apelantovu žalbu, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno rješavanje.
4. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je, radi utvrđenja spornih činjenica u vezi sa zakonitošću rješenja o otkazu, održao raspravu na kojoj je ponovo izveo dokaze, pa je, na osnovu toga, osporenom presudom broj 49 0 Rs 028091 17 Rsž 2 od 26. septembra 2017. godine odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju je navedeno da je sud utvrdio da je rješenjem nadležnog Fonda PIO od 30. oktobra 2013. godine, apelant proglašen invalidom II kategorije invalidnosti, te da mu je priznato pravo na raspoređivanje-zaposlenje na drugim odgovarajućim poslovima „koji ne iziskuju dizanje i nošenje težih tereta pri radu, te stajanje i hodanje u većem dijelu radnog vremena“. Nakon toga, kako je utvrđeno, tuženi je donio rješenje o otkazu uz istovremenu ponudu za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima za radno mjesto „referent u administraciji“ u sjedištu tuženog u Čitluku. Kantonalni sud se pozvao na odredbe čl. 66, 87. stav 2. i 97. Zakona o radu, pa je zaključio da je za zakonitost odluke o otkazu odlučna činjenica je li tuženi postupio u skladu sa navedenim odredbama i ponudio apelantu drugo radno mjesto prema preostaloj radnoj sposobnosti. Budući da je nesporno utvrdio da je tuženi tako postupio, Kantonalni sud je na osnovu „člana 87. stav 1. tačka 2. i člana 97. stav 1. Zakona o radu“ odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je, između ostalog, obrazložio da nije mogao prihvatiti apelantove navode o tome da postupak prije donošenja odluke o otkazu nije proveden u skladu sa zakonom zato što, kako je isticao apelant, nije konsultovano vijeće uposlenika. Naime, sud je utvrdio da kod tuženog nije ni formirano vijeće uposlenika, pa da se odredbe Zakona o radu koje se na to odnose ne mogu ni primijeniti.
5. Također, Kantonalni sud je utvrdio i da je prvobitnim ugovorom o radu iz 2005. godine ugovoreno da će „uposlenik obavljati poslove na prostoru FBiH kao i određene poslove koji su Zakonom dopušteni i van teritorije FBiH“. Budući da se, kako je dalje obrazloženo, u konkretnom slučaju radi radi o promjeni radnog mjesta zbog smanjenja preostale radne sposobnosti, „u tom dijelu se Ugovor o radu može primijeniti prilikom rasporeda na druge poslove i radne zadatke u pogledu mjesta rada, te da tuženi [apelanta] može rasporediti u bilo kojoj poslovnoj jedinici u Federaciji.“ Osim toga, sud je naveo da je na apelantu bio teret dokazivanja da u poslovnoj jedinici Kiseljak postoji radno mjesto na koje bi on mogao biti raspoređen prema preostaloj radnoj sposobnosti, školskoj spremi i radnom iskustvu. Međutim, kako je obrazložio sud, iz provedenih dokaza je utvrđeno da u „poslovnoj jedinici u Kiseljaku rade samo zaštitari“, a takav zaključak proizlazi i iz Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji tuženog, prema kojem poslovnica u Kiseljaku nema ni rukovodioca sa sjedištem u toj poslovnici, već poslove rukovodioca za sve poslovnice obavlja sekretar društva sa sjedištem u Čitluku. Osim toga, sud je naveo da je za poslove rukovodioca propisan uslov završena viša stručna sprema, a da apelant nije dostavio dokaz o stručnoj spremi, „prema čemu sud donosi zaključak da tuženi [apelanta] ne može rasporediti da obavlja poslove i radne zadatke u poslovnoj jedinici Kiseljak“.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U obrazloženju tvrdnji o kršenju navedenih prava, apelant navodi da smatra da osporena odluka nema „valjano obrazloženje u pogledu prigovora koje je apelant isticao tokom postupka i žalbi, a koji su od odlučnog značaja za pravilnu odluku“. Naime, apelant, između ostalog, smatra da sud nije vodio računa o odredbi člana 65. st. 1. i 2. Zakona o radu kojom je propisano da radnik ima pravo da se, nakon privremene nesposobnosti za rad, vrati na poslove na kojima je radio prije nastanka privremene nesposobnosti ili na druge odgovarajuće poslove. Dalje, navodi da je do 1. jula 2012. godine bio privremeno nesposoban za rad, te da je „ta privremena spriječenost za rad postojala i u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu“. Osim toga, apelant smatra da je osporena odluka nezakonita i zato što tuženi nije prije otkaza pribavio „saglasnost sindikata“, te da je „u postupku nedvojbeno utvrđeno iz iskaza apelanta da postoji granski sindikat za policiju i zaštitare“. Također, apelant pobija i rješenje Vrhovnog suda kojim je revizija odbačena, smatrajući da mu je na taj način prekršeno pravo na pristup sudu, naročito zato što je u istoj stvari Vrhovni sud ranije odlučivao meritorno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi svih prava na koja se apelant poziva odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalne propise prilikom donošenja osporene presude. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, apelant navodi da Kantonalni sud nije uzeo u obzir odredbu Zakona o radu koja se odnosi na privremenu spriječenost za rad. Međutim, kod apelanta se ne radi o privremenoj spriječenosti za rad, već o smanjenoj radnoj sposobnosti kako je to utvrdila nadležna ustanova i to nakon što mu je, kako sam tvrdi prestala ta privremena spriječenost za rad. U tom slučaju, kako je i obrazložio Kantonalni sud, poslodavac mu treba ponuditi poslove za koje je sposoban (član 66. Zakona o radu), a može mu i otkazati ugovor o radu uz ponudu za zaključenje ugovora pod izmijenjenim okolnostima, pa ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca, zadržava pravo da osporava dopuštenost takve izmjene pred nadležnim sudom. Međutim, kako je Kantonalni sud utvrdio, a ni apelant to ne osporava, apelant je odbio prihvatiti novi ugovor pod izmijenjenim okolnostima, zbog čega mu je prestao radni odnos. O svemu ovome Kantonalni sud je dao detaljno i zadovoljavajuće obrazloženje, koje se ni na koji način ne može smatrati proizvoljnim. Također, sud je obrazložio i to da u konkretnom slučaju nije bilo mogućnosti da se prije otkaza konsultuje vijeće uposlenika zato što ono nikada nije ni formirano kod tuženog, kao ni sindikat, o čemu je također dato zadovoljavajuće obrazloženje u osporenoj presudi. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da su osporenim rješenjem na bilo koji način prekršena ustavna prava na koja se pozvao, već je samo nezadovoljan odlučenjem u konkretnom slučaju. Apelantove navode koji se tiču osporavanja rješenja Vrhovnog suda kojim je odbačena revizija, Ustavni sud neće razmatrati, jer je konačna odluka u konkretnom slučaju, kako je to već navedeno, presuda Kantonalnog suda.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću pitanje prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na rad, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Na osnovu odredne člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević