Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4529/18 (M. R.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4529/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4529/18, rješavajući apelaciju Mirsade Ramić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirsada Ramić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Rs 102976 18 Rsž od 16. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Ramić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Dragan Oparnica advokat iz Brčkog, podnijela je 6. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 102976 18 Rsž od 16. maja 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Rs 102976 17 Rs od 28. novembra 2017. godine utvrđeno je da je odluka tuženog („OPTIKA MONACO“ d.o.o. Brčko) o raskidu ugovora o radu od 2. maja 2016. godine (rukom prepravljen datum na 25. maj 2016.godine) kojom je apelantici otkazan ugovor o radu, nezakonita i da ne proizvodi pravno dejstvo, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, obavezan je tuženi da apelanticu vrati na radno mjesto trgovca, da joj isplati naknadu štete na ime izgubljenih plata u mjesečnim iznosima od po 410,00 KM za period od 1. juna 2016. godine pa do vraćanja na posao kod tuženog, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu plate preko dosuđenog mjesečnog iznosa.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica bila u stalnom radnom odnosu kod tuženog, raspoređena na radno mjesto trgovca sa platom u iznosu od 400,00 KM. Zatim, da je spornom odlukom o raskidu ugovora o radu, koju je apelantica primila 7. maja 2016. godine, konstatovano da apelantici prestaje radni odnos sa 2. majom 2016. godine, zbog smanjenog obima poslovanja, da raskid ugovora o radu stupa na snagu istekom otkaznog roka od 14 dana od prijema te odluke, te da je u zaglavlju sporne odluke prepravljen datum 2. maj 2016. na 25. maj 2016. godine. Osnovni sud je nadalje naveo da je rješenjem o korišćenju godišnjeg odmora od 2. maja 2016. godine apelantici određeno korištenje godišnjeg odmora za 2016. godinu u trajanju od 18 radnih dana, u periodu od 2. maja 2016. do 25. maja 2016. godine, koje rješenje je apelantica zaprimila 7. maja 2016. godine. Naveo je da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koje je prihvatio kao stručan i objektivan, proizlazi da su, u vrijeme donošenja sporne odluke o otkazu, postojale ekonomske teškoće u poslovanju tuženog, koje su posljedica izuzetno male realizacije. Zatim, da je za prva četiri mjeseca prodaja iznosila 3.124,00 KM, što predstavlja samo 6,40 % od ukupne realizacije u 2016. godini, da je to prouzrokovalo gubitak u poslovanju i nelikvidnosti firme, dok je u maju došlo do značajnog povećanja prometa kod tuženog, te da je, kada se gleda ukupno godišnje poslovanje, tuženi bolje poslovao u 2016. nego u 2015. godini. Osnovni sud je pri tome naglasio da je vještak na glavnoj raspravi pojasnio da nije mogao analizirati poslovnice tuženog odvojeno (u TC „FIS“ i TC „Bingo“), s obzirom da je knjigovodstvo vođeno zajedno za sve poslovnice. Nadalje je naveo da prilikom otkaza ugovora o radu, zbog ekonomskih teškoća u poslovanju tuženog, odnosno zbog nastupanja privrednih ili tehničkih okolnosti koje su se negativno odrazile na poslodavca, nije poštovana zakonom propisana procedura. Ukazao je da je odredbom člana 73. Zakona o radu Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, ako je poslodavac pismeno obavijestio zaposlenika o nastanku privrednih ili tehničkih okolnosti koje su se negativno odrazile na tog poslodavca i da zbog tih okolnosti nije moguće raspodijelili zaposlenika na drugo radno mjesto ili ga obučiti za druge poslove. S tim u vezi je istakao da je odlučna činjenica u konkretnom slučaju da li su kod tuženog nastupile privredne ili tehničke okolnosti koje su se negativno odrazile na tog poslodavca i da zbog tih okolnosti nije bio u mogućnosti raspodijeliti apelanticu na drugo radno mjesto ili je obučiti za druge poslove. Osnovni sud je ukazao da presjek poslovanja za prva četiri mjeseca 2016. godine ne predstavlja realan pokazatelj ukupnog poslovanja tuženog, odnosno da su postojale ekonomskih teškoće koje bi predstavljale razlog za otkaz apelantičinog ugovora o radu na osnovu odredbe člana 73. stav 1. tačka 1. Zakona o radu. Pri tome je istakao da je tuženi već 15. jula 2016. godine zaključio ugovor o radu sa novom radnicom, koja je prije toga bila na probnom radu, što ukazuje da je postojala potreba za radnicima na poziciji trgovca, te da tuženi nije dokazao navode da je pozivao apelanticu da se vrati na posao. Osnovni sud je nadalje naveo da je apelantičin ugovor o radu otkazan 25. maja 2016. godine, kao danom kada je iskoristila godišnji odmor za tu godinu. Ukazao je da je odredbom člana 80. Zakona o radu propisano da otkazni rok ne može biti kraći od 14 dana nakon što poslodavac otkaže Ugovor o radu, te da otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza zaposlenom. S obzirom da tuženi nije apelantici, nakon korištenja godišnjeg odmora, dostavio novu odluku o otkazu ugovora o radu sa otkaznim rokom od 14 dana, Osnovni sud je zaključio da apelantici nije ostavljen otkazni rok, što predstavlja još jedan razlog koji sporno rješenje o otkazu ugovora o radu čini nezakonitim. U konačnici je naveo da je apelantica visinu tužbenog zahtjeva zasnovala na platnoj listi za mart 2016. godine u kojoj je navedena ukupna neto plata u iznosu od 422,00 KM. S tim u vezi je istakao da apelantičina neto plata, nakon odbitka poreza na dohodak u iznosu od 12,22 KM, iznosi 410,00 KM, slijedom čega je obavezao tuženog da apelantici na ime izgubljenih plata za period od 1. juna 2016.godine do vraćanja na posao isplati mjesečno iznose od po 410,00 KM.

4. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Rs 102976 18 Rsž od 16. maja 2018. godine usvojena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen, te je obavezana apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je tuženi žalbom osnovano ukazivao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev. Ukazao je na sadržaj odredbe člana 73. Zakona o radu, te istakao da je, shodno toj zakonskoj odredbi, pretpostavka za zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu zaposleniku da su kod poslodavca nastupile privredne ili tehničke okolnosti koje su se negativno odrazile na poslodavca, a što se svakako očituje u rezultatima poslovanja u određenom periodu i da zbog tih okolnosti nije moguće rasporediti zaposlenika na drugo radno mjesto ili ga obučiti za druge poslove. Naveo je da je tuženi, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke koji u prvostepenom postupku nije doveden u pitanje apelantičinim prigovorima, u prva četiri mjeseca 2016. godine poslovao izrazito loše, te da je 2. maja 2016. godine otkazao apelantičin ugovor o radu zbog smanjenog obima poslovanja. Apelacioni sud je istakao da činjenica da je u poslovanju tuženog došlo do poboljšanja u maju 2016. godine, kada je prema iskazu osnivača tuženog, kojeg je prvostepeni sud u tom dijelu prihvatio, on radio kao trgovac, a ne apelantica, sama po sebi ne dovodi u pitanje postojanje ekonomskih teškoća kod tuženog u vrijeme kada je donesena sporna odluka. Takođe je istakao da na navedeno utvrđenje ne utiče ni činjenica da je poslovanje tuženog u konačnici u 2016. godini bilo bolje nego u 2015. godini. Pri tome je naglasio da apelantica u postupku nije tvrdila, niti dokazivala, da je mogla biti raspoređena na drugo radno mjesto ili obučena za druge poslove, kao i da prijem u radni odnos novog trgovca od strane tuženog, u julu 2016. godine, kada je poslovanje tuženog poboljšano, ne ukazuje na nezakonitost sporne odluke o otkazu ugovora o radu. Apelacioni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud cijenio zakonitost sporne odluke i sa aspekta primjene odredbe člana 80. Zakona o radu, odnosno poštovanja otkaznog roka od 14 dana propisanog tom zakonskom odredbom. S tim u vezi je istakao da nepoštivanje zakonskog otkaznog roka, samo po sebi, ne čini spornu odluku nezakonitom, s obzirom da je apelantica imala mogućnost da posebnom tužbom traži isplatu plate i priznavanje ostalih prava vezanih za radni odnos do isteka otkaznog roka.

Apelacioni navodi

6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 73. Zakona o radu, s obzirom da je, shodno nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, u maju 2016. godine, kada je apelantici otkazan ugovor o radu, došlo do značajnog povećanja prometa tuženog, odnosno da u vrijeme donošenja sporne odluke tuženi nije poslovao loše. Navodi da je proizvoljan zaključak Apelacionog suda da apelantica u maju 2016. godine nije radila kao trgovac kod tuženog, s obzirom da je tada bila na godišnjem odmoru i da joj je ugovor otkazan 25. maja 2016. godine. U konačnici navodi da kao dokaz tvrdnje o nezakonitosti sporne odluke o otkazu stoji i činjenica da je tuženi već 15. jula 2016. godine zaključio ugovor o radu sa drugom radnicom na istim poslovima koje je obavljala apelantica, te da je, u slučaju da je otkaz dao zbog privrednih okolnosti, tuženi mogao pozvati apelanticu da se vrati u radni odnos, a ne da zapošljava treća lica.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 73. stav 1. Zakona o radu, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, iz obrazloženja odluke Apelacionog suda proizlazi da je prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, koji u prvostepenom postupku nije doveden u pitanje apelantičinim prigovorima, tuženi u prva četiri mjeseca 2016. godine poslovao izrazito loše, što je bio razlog za otkazivanje apelantičinog ugovora o radu. Pri tome je Apelacioni sud istakao da na utvrđenje da su kod tuženog, u vrijeme donošenja sporne odluke, postojale ekonomske teškoće koje su se negativno odrazile na njegovo poslovanje, ne utiče ni činjenica da je u poslovanju tuženog došlo do poboljšanja u maju 2016. godine, te da je u konačnici te godine poslovao bolje nego prethodne. Dovodeći u vezu odredbu člana 73. stav 1. Zakona o radu sa odlučenjem Apelacionog suda i obrazloženje koje u vezi sa tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4529/18 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio