Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2101/19 (Š. P.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Testament
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2101/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020.godine, u predmetu broj AP-2101/19, rješavajući apelaciju Šuhrete Puščul, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Šuhreta Puščul protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 126351 18 Rev od 8. ožujka 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 126351 17 Gž od 23.
listopada 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 126351 15 P od 8. svibnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šuhreta Puščul (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Damir Alagić odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 16. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 126351 18 Rev od 8. ožujka 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 126351 17 Gž od 23. listopada 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 126351 15 P od 8. svibnja 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništava pismena oporuka pred svjedocima koja je proglašena na raspravi u ostavinskom postupku, kojom je umrli S.A. svoju imovinu rasporedio, na način kako je bliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, pa da oporuka ne proizvodi pravne učinke.
3. U obrazloženju presude drugostupanjski sud je naveo da je čl. 110. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) određeno da nakon što budu okončane sve faze glavne rasprave i predmet bude spreman za presuđenje, sud će proglasiti da je glavna rasprava zaključena, te će u skladu s čl. 184. ZPP, sud donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Kako je glavna rasprava zaključena 23. ožujka 2017. godine, a apelantičin prijedlog za provođenje dokaza pribavljanjem vještačenja po vještaku za potrebe kaznenog postupka podnesen 28. ožujka 2017. godine, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan prijedlog, iz razloga što nije dan u tijeku prvostupanjskog postupka nego u fazi izrade odluke, pri čemu apelantica nije pružila sudu dokaze da ih nije mogla bez svoje krivnje iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave ili eventualno predložiti prekid postupka (vještačenje urađeno za kazneni postupak koji nije okončan, ne zna se sadržaj postupka, a nije donesena odluka u kaznenom postupku koja bi eventualno imala značaj).
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi kod prvostupanjskog suda utvrđeno da je oporučitelj sačinio pismenu oporuku pred svjedocima kojim je rasporedio svoju imovinu i da je oporučitelj ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisao u prisustvu dva svjedoka izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka. Polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, koje veže i bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (čl. 240. st. 2. ZPP), Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili postavljeni tužbeni zahtjev. S tim u vezi, naveo je da su nižestupanjski sudovi pravilnom ocjenom nalaza vještaka grafologa utvrdili da je oporuka potpisana vlastoručno od strane oporučitelja, pri čemu je vještak na apelantičine primjedbe dao jasne i obrazložene odgovore u skladu sa pravilima struke, pa je bilo osnova da se odluka sudova zasnuje na ovom dokazu. Vrhovni sud je istakao da za punovažnost oporuke pred svjedocima nije uvjet da se svjedoci oporuke istovremeno potpišu već da oporučitelj svojeručno potpiše oporuku u prisustvu dva svjedoka izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka, čime su ispunjeni uvjeti za punovažnost oporuke (čl. 67. Zakona o nasljeđivanju). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da u nalazu i mišljenju vještaka grafologa nije našao nelogičnosti, nedosljednosti, površnosti i proturječnosti koje ga dovele u pitanje (odluka suda se ne zasniva na lažnom iskazu vještaka i ne postoji ni pravomoćna osuđujuća presuda kaznenog suda). Konačno, Vrhovni sud je ukazao da prvostupanjski sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka kada nije postupio po prijedlogu da od Kantonalnog tužilaštva pribavi nalaz vještaka grafologa i tako pribavljeni dokaz cijeni prilikom donošenja presude, niti je drugostupanjski sud počinio povredu time što nije sankcionirao ovakvo postupanje prvostupanjskog suda, jer je prvostupanjska presuda donesena u vrijeme kada se primjenjivao Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku koji ne predviđa mogućnost otvaranja glavne rasprave koja je zaključena. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje kad su prihvatili nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka grafologa, a da pri tome nisu prihvatili prigovore na nalaz od strane apelantice koji su se odnosili na to da vještak nije postupio po prethodno uputama izdanim od strane suda. Apelantica ističe da su ovakve primjedbe potvrđene nalazom vještaka grafologa nadležnog Kantonalnog tužilaštva koji je izvršio vještačenje potpisa oporučitelja i uočio tragove koji ukazuju na krivotvorenje potpisa trasiranjem, međutim, sudovi nisu cijenili (iako su morali) taj naknadno dostavljeni apelantičin dokaz, koji je primila podneskom tužiteljstva nakon okončanja glavne rasprave. Nadalje, apelantica je ukazala da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 67. Zakona o nasljeđivanju, jer ostavitelj nije u prisustvu svjedoka potpisao izjavu, niti je dao izjavu da je isprava njegov oporuka, pa je oporuka ništava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević