Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3995/19 (S.V.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3995/19

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3995/19, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S.V.

Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Odbija se apelacija S.V. podnesena protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.V. podnesena protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 24. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud ) broj 12 0 K 007497 19 Kv 3 od 20. septembra 2019. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporena rješenja i apelanta pustio na slobodu. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3995/19.

2. Apelant je 15. januara 2019. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i Rješenja Okružnog suda broj 12 0 K 007497 19 Kv 4 od 19. novembra 2019. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporena rješenja i apelanta pustio na slobodu. Apelacija je zavedena pod brojem AP 197/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojevima AP 3995/19 i AP 197/20 odnose na istog apelanta i pokreću isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3995/19.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.

5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelacije.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Okružni sud donio je Rješenje broj 12 0 K 007497 19 Kv 3 od 20. septembra 2019. godine kojim je apelantu i K.N., koji se nalaze u pritvoru po Rješenju Okružnog suda broj 12 0 K 007497 19 Kpp od 22. avgusta 2019. godine, pritvor produžen tako da po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, tj. od 19. septembra 2019. godine. Pritvor je produžen zbog razloga propisanih u članu 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP).

8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je protiv apelanta i N.K. (u daljnjem tekstu: optuženi) potvrđena optužnica (rješenjem suda od 18. septembra 2019. godine) zbog postojanja osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ) u sticanju sa krivičnim djelom upoznavanje djece sa pornografijom iz člana 177 stav 1 KZ.

9. Nakon razmatranja spisa predmeta, prijedloga za produženje pritvora iz potvrđene optužnice, izlaganja tužioca i izjašnjenja optuženih i njihovih branilaca povodom prijedloga sud je donio navedenu odluku za šta je dao razloge, kako slijedi:

10. Po ocjeni suda, i dalje postoje svi razlozi za produženje pritvora optuženim a koji su propisani odredbom člana 197 stav 1 tačka g) ZKP (dok ne postoje razlozi za produženje pritvora optuženim propisani u tački v) istog člana , kako je stajalo u prijedlogu Tužilaštva). Okružni sud je naveo da je u konkretnoj krivičnoj stvari u toku dosadašnjeg postupka našao da postoji sasvim dovoljno činjenica i dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja koja ukazuje da bi optuženi mogli izvršiti krivična djela na način, vrijeme i u mjestu kako je opisano u potvrđenoj optužnici koja im se stavlja na teret. Pri tome je Okružni sud ukazao na svjedočenje oštećene, koja se detaljno izjašnjavala o činjenicama i okolnostima u vezi za zaključom suda o postojanju osnovane sumnje, koja je opisala kontakte sa optuženim, što je potvrđeno iskazima drugih svjedoka, kao i drugim materijalnim dokazima na koje sud ukazuje (strana 2 rješenja).

11. Stoga je Okružni sud ocijenio da nisu osnovane tvrdnje odbrane da u dosadašnjem toku krivičnog postupka nije dokazana osnovana sumnja da su optuženi počinili navedena krivična djela. Okružni sud je smatrao da postoji sasvim dovoljan nivo osnovane sumnje u ovoj fazi krivičnog postupka koji je potreban za produženje pritvora, a iz kojeg proizilazi da bi optuženi radnjama opisanim u optužnici mogli počiniti predmetna krivična djela.

12. Pored toga, po ocjeni Okružnog suda, ispunjeni su i posebni uslovi za pritvor propisani u odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKP po kojem zakonskom osnovu se pritvor može odrediti, odnosno produžiti u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem optuženih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Okružni sud je ukazao, imajući u vidu krivično djelo - obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina (iz člana 172.stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ) da je ispunjen objektivni uslov za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Nadalje je Okružni sud naveo: „Pored toga, a imajući u vidu način izvršenja ovog krivičnog djela i okolnosti pod kojima je ovo djelo učinjeno, kao i posljedice koje su iz njega proistekle djelo čini posebno teškim, jer je izazvalo medijsku pažnju, kao i revolt građana sredine gdje se djelo desilo, te činjenicu da su sa djelom ili određenim sadržajima bili upoznati učenici Osnovne škole [ime škole], što sve ukazuje da se radi o vanrednim okolnostima pa bi puštanjem na slobodu optuženih imalo kao posljedicu stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda i revolt, te ograničenje građana lokalne sredine u kojoj se djelo izvršilo. Iz sadržaja činjenica pribavljenih u toku dosadašnjeg krivičnog postupka sasvim jasno proizilazi da su optuženi tokom oktobra 2018. godine izvršili obljubu nad oštećenom kao djetetom, a znali su da je oštećena dijete [...]. Pored svega, iz spisa proizilazi da je optuženi [apelant] sa oštećenom imao jedan seksualni odnos, optuženi [N.K.] tri seksualna odnosa u relativno kratkom vremenskom periodu pri čemu su optuženi oštećenoj prijetili da ne smije nikom pričati o tim odnosima, ucjenjujući je da će je ostavljati u šumi i da je neće vratiti kuću. Pored toga, optuženi su oštećenoj sa svojih mobilnih telefona na njen mobilni telefon slali fotografije [...] što sve ukazuje na dugotrajnost vršenja radnji koje imaju obilježja krivičnih djela za koja su optuženi što upućuje da se radi o visokom stepenu odgovornosti optuženih. Dakle, okolnosti pod kojima su predmetna krivična djela izvršena, način njihovog izvršenja, kao i činjenica da su optuženi dobro poznavali oštećenu, njenu porodicu, njenu starosnu dob [...].“

13. Dalje je Okružni sud naveo da je izvršenje predmetnih krivičnih djela, a posebno krivičnog djela iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ na oštećenu ostavilo negativne psihičke posljedice, što sve ukupno ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškom krivičnom djelu sa čime je upoznata i društvena zajednica u kojoj je djelo učinjeno, pa je zbog toga produženje pritvora optuženim neophodno radi otklanjanja realnih mogućnosti narušavanja javnog reda, i to ne samo od porodice oštećene nego i od građana mjesta u kojem oštećena i optuženi žive. Stoga je Okružni sud našao da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, jer se u ovom slučaju radi o vanrednim okolnostima, te da su, s obzirom na način izvršenja krivičnog djela i nastale posljedice, ispunjeni svi uslovi kako opšti, tako i posebni za produženje pritvora po osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

14. Okružni sud je, takođe, naveo da mjera pritvora, iako najteža, jeste, ipak, potrebna radi uspješnog vođenja postupka, te da se nije mogla zamijeniti niti jednom drugom mjerom upravo zbog razloga navedenog u rješenju.

15. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine kojim je žalbe optuženih odbio kao neosnovane.

16. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da iz žalbi proizilazi da optuženi osporavaju postojanje osnovane sumnje, kao i pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Vrhovni sud je naveo da su prigovori neosnovani i da osnovana sumnja da su optuženi počinili krivična djela za koja se terete optužnicom proizilazi iz dokaza priloženih uz optužnicu, pa imajući u vidu sve te dokaze nema mjesta tvrdnji o nepostojanju osnovane sumnje.

17. Vrhovni sud je naveo da je za uspostavljene pritvorske razloge dato detaljno i valjano obrazloženje kroz ocjenu težine djela, te drugih okolnosti koje se odnose na način izvršenja, upornost u izvršenju, brojnost radnji za djela u sticaju (za djela za koja se sprovodi istraga), a koje sve okolnosti, i po ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po uspostavljenim pritvorskim razlozima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je za određivanje pritvora iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP dato detaljno i valjano obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud i to kroz težinu djela i druge navedene okolnosti (način izvršenja, upornost, brojnost radnji u sticaju), a sve te okolnosti u svojoj sveukupnosti ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po uspostavljenom pritvorskom osnovu, a protek vremena od izvršenja djela (oktobar 2018. godine) nema značaj koji mu žalbe daju.

18. Okružni sud je, odlučujući o kontroli opravdanosti pritvora u smislu člana 202 stav 1 ZKP, donio Rješenje broj 12 0 K 007497 19 Kv 4 od 19. novembra 2019. godine kojim je apelantu (i K.N.) pritvor produžen na osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP s tim da se ponovna kontrola opravdanosti pritvora izvrši po isteku dva mjeseca od dana donošenja navedenog rješenja.

19. U obrazloženju je navedeno da je u postupku kontrole opravdanosti pritvora u smislu navedene zakonske odredbe sud imao u vidu dokaze na kojima je zasnovana i potvrđena optužnica, a koji ukazuju na postojanje činjenica i okolnosti da su optuženi u vrijeme, na mjestu i na način opisan u optužnici počinili krivična djela koja su im optužnicom stavljena na teret. Takođe je ocijenjeno da i dalje postoji poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP pri čemu je sud ukazao na postojanje osnovane sumnje (kako je djelo izvršeno), te je naveo - imajući u vidu način izvršenja krivičnih djela, uzrast oštećene, veliku nesrazmjeru u životnoj dobi, okolnost da su optuženi iskoristili njenu nedovoljnu duševnu razvijenost i teške porodične prilike, posljedice koje su krivična djela na oštećenu nesumnjivo ostavile na psihičko zdravlje i razvoj oštećene, da je oštećena kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću - da sve te okolnosti (po načinu izvršenja i posljedicama) ukazuju da se radi o posebno teškom krivičnom djelu koje je izazvalo uznemirenje i revolt stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela i šire zajednice, pa sve ove okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje opravdavaju potrebu daljnjeg zadržavanja optuženih radi prevencije realne mogućnosti narušavanja javnog reda.

20. Vrhovni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja donesenog u postupku kontrole opravdanosti pritvora. Pri tome je Vrhovni sud ukazao na relevantne dijelove prvostepenog rješenja i argumentovane i valjane razloge koje je prihvatio kao svoje uz zaključak da sve okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na nužnost dalje primjene mjere pritvora po uspostavljenom pritvorskom razlogu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. U apelaciji broj AP 3995/19 apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi naveli dokaze koji se odnose samo na postojanje osnovnih uslova za određivanje pritvora u vezi sa krivičnim djelom iz člana 177 KZ, što predstavlja bitnu povredu odredaba ZKP, jer u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Nadalje, u odnosu na krivično djelo iz člana 172 stav 3 KZ, apelant navodi da u ovom dijelu postoji samo izjava oštećene, što dalje obrazlaže i zaključuje da nije ispunjen uslov za produženje pritvora apelantu, a posebno u odnosu na djelo iz člana 172 stav 3 KZ.

22. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, apelant smatra da nisu ispunjeni kumulativno određeni uslovi propisani odredbama ZKP. Apelant ukazuje da postojanje vanrednih okolnosti i način kako ih sud obrazlaže (način izvršenja i okolnosti pod kojima je izvršeno, posljedice koje su proistekle, što ga čini posebno teškim i što je izazvalo medijsku pažnju, kao i revolt građana), te navodi da niti jednim dokazom nisu utvrđene okolnosti da je djelo izazvalo medijsku pažnju i revolt građana, niti postoji dokaz da te navodne negativne reakcije postoje. Ovakvo nizanje argumenata ne sadrži sveobuhvatan koncept vanrednih okolnosti i javnog reda, nego se navedeni argumenti zadržavaju na ranijoj navodnoj ugroženosti javne bezbjednosti zbog načina na koji su djela navodno počinjena, a sud je, takođe, navedenom konstatacijom povrijedio načelo pretpostavke nevinosti. Apelant smatra da se radi o neargumentovanim navodima koji se zasnivaju na pretpostavkama bez konkretnih činjenica koje pokazuju da bi javnost bila uznemirena.

23. U odnosu na član 6 Evropske konvencije, apelant ukazuje da mu je načinom na koji je sud utvrdio postojanje posebnih pritvorskih uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP grubo povrijedio pretpostavku nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije (vidi tačku 12). Apelant u apelaciji ukazuje na praksu Ustavnog suda i praksu Evropskog suda za ljudska prava.

24. U apelaciji broj AP 197/20 apelant, uglavnom, opet osporava zaključak sudova o postojanju osnovane sumnje, kao i konkretnih jasnih obrazloženja u osporenim rješenjima o tome na koji način bi puštanje na slobodu rezultiralo uznemirenjem javnosti, ukazujući da javnost nije reagovala na okolnosti spornog slučaja.

b) Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je pogrešno pozivanje u apelaciju na predmete Matijašević i Peša. Takođe je navedeno da težina krivičnog djela sama za sebe ne može biti osnov za pritvor, ali da se radi o predmetu koji je izazvao veću medijsku pažnju i revolt građana u mjestu u kojem se slučaj desio, što daje osnova za zaključak o opravdanosti pritvora i postojanju vanrednih okolnosti koje bi dovele do uznemirenja i osude javnosti ukoliko bi optuženi bili pušteni na slobodu. Okružni sud se u odgovoru na apelaciju broj AP 197/20 pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3561/19 od 17. decembra 2019. godine, kojom je apelantova apelacija odbijena kao neosnovana protiv rješenja o produženju pritvora, a razlozi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP se zasnivaju na istim osnovima kao u osporenom rješenju.

26. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da su odluke redovnih sudova pravilne i zakonite. Isto je navelo i Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

[...]

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

[...] Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav 1.

Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije

30. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant, ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

31. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja Vrhovnog suda (o produženju pritvora apelantu nakon podizanja optužnice i kontroli opravdanosti pritvora) ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje, pa proizilazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenjā Vrhovnog suda br. 12 0 K 007497 19 Kž 3 od 27. novembra 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kž 2 od 1. oktobra 2019. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 10. decembra 2019. godine i 7. oktobra 2019. godine, a apelacije (AP 3995/19) podnio 24. oktobra 2019. godine i 15. januara 2020. godine (AP 197/20).

34. U odnosu na garancije propisane članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se navedeni član, suprotno od ostalih garancija iz člana 6 Evropske konvencije, odnosi na bilo koju fazu postupka. U odnosu na garancije iz člana 6 stav 2, apelant ukazuje na način na koji su se sudovi izražavali u vezi sa krivičnom djelom u rješenjima kojim su produžili pritvor.

35. Iz navedenog proizilazi da su apelacije podnesene blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant pobija rješenja o produženju pritvora smatrajući da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije i stav 3 Evropske konvencije i pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

39. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica radi njenog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.

40. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produženje pritvora pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje, tako i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.

Osnovana sumnja

41. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti lišavanje slobode čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

42. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu s članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance (u dva navrata) utvrdili dokaze iz kojih proizilazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenih rješenja proizilazi da je protiv apelanta potvrđena optužnica za krivična djela obljuba s djetetom mlađim od petnaest godina i upoznavanje djece s pornografijom. Takođe, proizilazi da je prilikom razmatranja postojanja osnovane sumnje prvostepeni sud ocijenio dokaznu građu. S tim u vezi, Okružni sud je u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje u obrazloženju prvostepenog rješenja ukazao na prikupljene dokaze, sadržaj materijala prikupljenog u istrazi, između ostalog na sadržaj iskaza saslušanih svjedoka, sadržaj iskaza malodobne oštećene i sadržaj materijalnih dokaza od kojih se ključni tiču izvještaja o specijalističkom pregledu ginekologa malodobne oštećene i izvršenom vještačenju mobilnih telefona i SIM kartica. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je (u dva navrata) u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak Okružnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizilazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela za koja je optužen (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Vanredne okolnosti – stvarna prijetnja narušavanja javnog reda

44. Apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, jer iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizilaze „vanredne okolnosti“, odnosno jasni i konkretni razlozi zbog kojih sud smatra da bi puštanje apelanta na slobodu izazvalo uznemirenje javnosti, odnosno iz kojih bi nastupila stvarna prijetnja i realna opasnost od narušavanja javnog reda. Apelacijom se ističe da je od redovnih sudova izostala analiza okolnosti relevantnih za odlučenje.

45. Ustavni sud podsjeća da se poseban osnov za zadržavanje u pritvoru, uz postojanje osnovane sumnje, može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Rizik od narušavanja javnog reda jedan je od najosjetljivijih razloga za procjenu da li je odbijanje puštanja pritvorenog na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje pritvorenog na slobodu zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već da se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije aplikacija broj 15217/07).

46. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

47. Ustavni sud u konkretnom predmetu u konkretnim osporenim rješenjima ne može više da pronađe jasne i konkretne razloge za opravdanost produženja pritvora po ovom osnovu. Naime, u odnosu na apelanta, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3561/19 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) u kojoj je dao razloge zašto nalazi da su ispunjeni zakonski uslovi za produženje pritvora apelantu (u navedenom predmetu istog apelanta pritvor je ranije u istrazi bio produžen zbog razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. v) i g) ZKP). U konkretnom predmetu, uzimajući u obzir krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret (za šta postoji osnovana sumnja u pogledu načina njegovog izvršenja), posljedice koje je prouzrokovao oštećenoj (dijete kao najzaštićenija kategorija u društvu i posebno ranjiva kategorija, pogotovo u konkretnom predmetu, a što je upravo iskorišćeno u konkretnom slučaju, za šta postoji osnovana sumnja), što navedeno djelo čini posebno teškim, te uzimajući u obzir i medijsku pažnju koju je izazvao, kao i posljedice po drugu djecu (kako proizilazi iz rješenja Okružnog suda od 20. septembra 2019. godine, strana 3), ipak, u okolnostima konkretnog slučaja kada je u pitanju konkretni predmet, pitanje „revolta“ građana sredine u kojoj se događaj desio, a pogotovo „porodice oštećene“ postaje problematično. Naime, iako postoji posebna osjetljivost društva na djecu kao „zaštićene objekte“, dati razlozi s vremenom gube na težini, pogotovo kada se radi o ponavljanju istih razloga. Eventualna uznemirenost koja je mogla postojati na samom početku (kada se događaj desio, ili kada je otkriveno da se desio) s vremenom slabi, a pogotovo kada sud protekom vremena u obrazloženju ne navede jasne razloge da se odluka o produženju pritvora zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da je javni red i dalje ugrožen, odnosno da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Pri tome, kako je Ustavni sud naveo u svojim ranijim odlukama, u procjeni postojanja opasnosti od narušavanja javnog reda od sudova se ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba), ali moraju navesti okolnosti koje ukazuju da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda.

48. Shodno tome, Ustavni sud smatra da i u predmetnom postupku u kojem su donesene osporene odluke redovni sudovi nisu ukazali na okolnosti iz kojih proizilazi da i dalje postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u konvencijskom smislu. Redovni sudovi su osporene odluke donijeli fokusirajući se na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude određena mjera pritvora, bez navođenja konkretnih okolnosti koje ukazuju da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova da bi apelantovim puštanjem na slobodu uslijedila reakcija građana (i porodice oštećene), koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, protekom vremena (bez jasnih konkretnih razloga za navedeno) izgubilo je na značaju i postalo proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.

49. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.

50. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti (u konkretnom slučaju u kontekstu postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP), ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku produžavanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba ).

51. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova u rješenjima donesenim povodom produženja i kontrole opravdanosti pritvora proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za produženje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, jer se u ključnim dijelovima baziraju isključivo na objektivnom uslovu iz ove zakonske odredbe (zaprijećenoj kazni) i načinu izvršenja djela u odnosu na koja je protiv apelanta podignuta optužnica, bez jasne konkretizacije radnji i dešavanja kojima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.

52. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na data obrazloženja redovnih sudova o postojanju razloga za produženje i daljnje trajanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.

Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti

53. Apelant tvrdi i da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti.

54. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

55. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

56. U prilog tvrdnji o povredi pretpostavke nevinosti apelant ( u apelaciji broj AP 3995/19) ukazuje na način na koji je sud utvrdio postojanje posebnog pritvorskog osnova (navedeno detaljno u tački 12 ove odluke), odnosno (u apelaciji broj AP 197/20) navod o pretpostavci nevinosti vezuje za navod o kršenju prava na ličnu slobodu i bezbjednost.

57. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je krivo prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugeriše da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi već citiranu odluku Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).

58. Za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6 stav 2 ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).

59. Ustavni sud smatra da konstatacija korišćena u procjeni postojanja osnovane sumnje i obrazloženja u vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka

g) ZKP nije upućivala na „krivicu“ apelanta. Ovo pogotovo kada se ima u vidu cjelokupno rješenje, činjenica da se ukazuje na postojanje osnovane sumnje, apelant tretira kao optuženi, način izražavanja o osnovanoj sumnji, te konačno i postojanje pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Stoga, gledano u cjelini, Ustavni sud ne može prihvatiti osnovanom apelantovu tvrdnju da je osporenim rješenjima prejudicirana i/ili utvrđena apelantova krivica.

60. Slijedom navedenog, Ustavni smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju načela pretpostavke nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom produženja i kontrole opravdanosti pritvora propustili navesti konkretne razloge i okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.

62. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud osporenim rješenjima prejudicirao apelantovu krivicu.

63. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3995/19 (S.V.) | Sudska praksa | Aktio