Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4587/18 (R. Š.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Regres
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4587/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4587/18, rješavajući apelaciju Ramiza Šehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Šehića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 017070 13 Gž od 4. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 P 017070 13 P od 19. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ramiz Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije podnio je 9. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 P 017070 17 Rev od 15. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 017070 13 Gž od 4. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 P 017070 13 P od 19. juna 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 102/17 od 19. aprila 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju (AP 222/17) podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 P 017070 13 Gž od 4. oktobra 2016. godine zbog toga što je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom njegove revizije.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Sarajevo

– osiguranja“ d.d. Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 3. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 20. januara 2020. i 13. januara 2020. godine.

5. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Tužitelj je 6. augusta 2012. godine podnio predmetnu tužbu.

8. Presudom Općinskog suda broj 29 0 P 017070 13 P od 19. juna 2013. godine apelant je obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznos od 8.016,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelant svojom krivicom prouzrokovao saobraćajnu nesreću u mjestu Caparde, Općina Osmaci, upravljajući vozilom u alkoholiziranom stanju, sa koncentracijom alkohola u krvi od 2,87 promila. Općinski sud je utvrdio da je štetu koja je oštećenom nastala u navedenoj saobraćajnoj nesreći nadoknadio tužitelj, a na osnovu pravosnažne presude. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 13. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila) propisano da osiguravatelj ima pravo potraživati iznos isplaćene štete oštećenom ukoliko je za saobraćajnu nesreću kriv vozač - osiguranik, koji je u tom momentu, odnosno momentu upravljanja vozilom, bio pod utjecajem alkohola i droga. S obzirom na to da je nesporno da je apelant sporne prilike upravljao motornim vozilom pod utjecajem alkohola, Općinski sud je zaključio da tužitelj ima pravo regresirati od apelanta iznos isplaćene štete. Općinski sud je nadalje neosnovanim ocijenio apelantov prigovor zastare predmetnog potraživanja. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 380. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanja ugovarača osiguranja, odnosno trećeg lica iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet godina, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine. S obzirom na to da je tužitelj podnio tužbu 14. februara 2013. godine, a štetu isplatio oštećenom 2008. godine, Općinski sud je zaključio da predmetno potraživanje nije zastarjelo. U konačnici, Općinski sud nije prihvatio apelantove navode da tužitelj nije dokazao visinu stvarne štete s obzirom na to da iz parnične presude proizlazi da je tužitelj oštećenom isplatio štetu u većem iznosu od one koju potražuje regresnim zahtjevom u predmetnoj pravnoj stvari.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 017070 13 Gž od 4. oktobra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov prigovor zastare predmetnog potraživanja. S tim u vezi je istakao da zastarjelost regresnog potraživanja osiguravača, koji je isplatio naknadu štete oštećenom nastalu u saobraćajnoj nesreći izazvanoj sudarom motornih vozila, počinje teći danom isplate naknade štete, a nastupa istekom općeg zastarnog roka od pet godina, shodno odredbama čl. 208, 371. i 380. stav 6. ZOO. Pri tome je naglasio da činjenica da se prvostepeni sud, prilikom ocjene neosnovanosti prigovora zastare, pozvao na odredbu člana 380. stav 1. ZOO, a ne na odredbe čl. 208, 371. i 380. stav 6. ZOO, ne predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava s obzirom na to da je odluka o prigovoru zastare pravilno donesena. U pogledu apelantovih navoda da visina štete nije dokazana putem vještačenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu naloga za isplatu, pravilno utvrdio da je iznos koji je tužitelj isplatio oštećenom po osnovu materijalne štete veći od iznosa navedenog koji je predmet regresne tužbe, te da se zbog toga ne može prigovarati što visina štete nije utvrđivana vještačenjem, koje u takvoj situaciji i nije bilo potrebno.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 P 017070 17 Rev od 15. maja 2018. godine odbačena je apelantova revizija.

13. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 237. Zakona o parničnom postupku, koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM (stav 2), te da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (stav 3). S obzirom na to da vrijednost pobijane presude ne prelazi imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije, te da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija nedopuštena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u toku postupka nije dokazana činjenica da je u vrijeme predmetne saobraćajne nesreće upravljao motornim vozilom pod djejstvom alkohola. Također, navodi da su sudovi pogrešno primijenili Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i da su bili dužni primijeniti Zakon o osiguranju imovine i lica koji je na snazi u Republici Srpskoj, jer se saobraćajna nesreća dogodila na području Republike Srpske, a kojim zakonom nije propisano pravo osiguravača na podnošenje regresne tužbe prema osiguraniku koji prouzrokuje saobraćajnu nesreću pod djejstvom alkohola. Nadalje, navodi da je sud proizvoljno primijenio odredbu člana 380. stav 1. ZOO, jer smatra da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da regresna potraživanja zastarijevaju za tri, a ne za pet godina. Apelant je naveo da je sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku o teretu dokazivanja kada je prihvatio visinu štete na osnovu internih uplatnica i procjena tužitelja, kojima je apelant prigovarao u toku postupka, bez provođenja vještačenja. Također, navodi da je odredbom člana 3. Općih uvjeta o osiguranju od automobilske odgovornosti propisano da osiguranik ne gubi svoja prava za iznos koji prelazi iznos 12 prosječnih plaća prema posljednjem službenom izvještaju državnog Zavoda za statistiku, a da tuženi u toku postupka nije pružio dokaze na te okolnosti, te dokazao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Nadalje, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer je drugostepeni sud donio presudu nakon više od tri godine od ulaganja žalbe. Smatra da mu je, zbog toga, povrijeđeno i pravo na imovinu, jer su za to vrijeme tekle zakonske zatezne kamate. Apelant je predložio da Ustavni sud naloži nadležnoj instituciji da mu isplati naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga i stavova iznesenih u osporenoj presudi, te da je presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, kao i apelantovi navodi da taj sud nije poštovao pravo na suđenje u razumnom roku. Naveo je da je 8. jula 2013. godine spis poslao na odlučivanje Kantonalnom sudu. Također je naveo da ne stoje apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

17. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Pravo regresa od osiguranika Osiguravač od autoodgovornosti koji je isplatio naknadu oštećenom u saobraćajnoj nezgodi koju su prouzrokovala lica čija je odgovornost prema trećim stranama pokrivena ovim Zakonom i ako je njihova ugovorna odgovornost isključena u niže navedenim slučajevima, imat će pravo da naknadu potražuje od lica koja su odgovorna za nezgodu u skladu sa važećim propisima, ali samo u sljedećim slučajevima:

[…] kada je vozač bio pod uticajem alkohola ili droga koje su ga sprečavale da ima kontrolu nad vozilom.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Regres isplatioca Član 208.

(1) Solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti, može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega. (2) Koliko iznosi udio svakog pojedinog dužnika sud određuje s obzirom na težinu njegove krivice i težinu posljedica koje su proistekle iz njegovog djelovanja. (3) U slučaju nemogućnosti da se utvrde udjeli dužnika, na svakog pada jednak dio, osim ako pravičnost zahtijeva da se u konkretnom slučaju drukčije odluči. Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Rokovi zastarjelosti kod ugovora o osiguranju Član 380.

(1) Potraživanja ugovarača osiguranja, odnosno trećeg lica iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je… […] (6) Zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguravaču prema trećem licu odgovornom za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema tom licu i navršava se u istom roku.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 102/17 od 19. aprila 2017. godine odbačena kao preuranjena apelacija (AP 222/17) koju je apelant podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda od 4. oktobra 2016. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom njegove revizije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 P 017070 17 Rev od 15. maja 2018. godine odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda od 4. oktobra 2016. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantu 16. novembra 2016. godine, a apelacija u predmetu broj AP 222/17 podnesena 16. januara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. aU odnosu na osporene odluke

27. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom parničnom postupku, dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da je apelant, kao lice odgovorno za nastupanje osiguranog slučaja, shodno odredbi člana 13. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, obavezan da regresira tužitelju utuženi novčani iznos, koji je on (u većem iznosu) isplatio oštećenom u predmetnoj saobraćajnoj nesreći, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da je Kantonalni sud, raspravljajući o apelantovom prigovoru zastare, prihvatio stav prvostepenog suda da predmetno potraživanje nije zastarjelo, primjenjujući pri tome opći zastarni rok od pet godina, uz pozivanje na odredbe čl. 208, 371. i 380. stav 6. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su zaključili da se na činjenični supstrat sličan predmetnom ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina, propisan odredbom člana 371. ZOO (vidi, exempli causa, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 439/06 od 20. marta 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovih navoda da u toku postupka nije dokazana činjenica da je u vrijeme predmetne saobraćajne nesreće upravljao motornim vozilom pod djejstvom alkohola, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključili, a koji zaključak Ustavni sud nije nadležan supstituirati vlastitim, da je ta činjenicama među parničnim strankama bila nesporna, odnosno da je apelant nije sporio u prvostepenom postupku. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da su postupanjem redovnih sudova u predmetnom postupku dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neosnovani.

c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

30. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 6. augusta 2012. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 4. oktobra 2016. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi oko četiri godine.

Analiza dužine trajanja postupka

32. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi isplate duga. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.

33. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud donio odluku nakon malo više od 10 mjeseci od podnošenja tužbe, dok je Kantonalni sud odluku po žalbi donio nakon skoro tri godine i tri mjeseca. Analizirajući, sa druge strane, apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne primjećuje da je na bilo kakav način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora ocijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka, a koje apelant u konkretnom slučaju navodi, ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku, u razdoblju od četiri godine i jednog mjeseca, donijeli dvije meritorne sudske odluke na dvije sudske instance. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te pošto nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud jasno obrazložio da je apelant, kao lice odgovorno za nastupanje osiguranog slučaja, shodno odredbi člana 13. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, obavezan da regresira tužitelju utuženi novčani iznos, kao i razloge zbog kojih smatra da to potraživanje nije zastarjelo. Osim toga, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je predmetni postupak trajao oko četiri godine u kom periodu su donesene dvije meritorne odluke na dvije sudske instance, a iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu.

37. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4587/18 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio