Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2140/18 (D. T.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Kleveta
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Miješanje
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2140/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2140/18, rješavajući apelaciju Dušanke Tegeltija, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušanke Tegeltija podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 216211 17 Gž od 7. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 216211 15 P od 2. marta 2017. godine u odnosu na pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Dušanke Tegeltija podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 216211 17 Gž od 7. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 216211 15 P od 2. marta 2017. godine u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušanka Tegeltija (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Dario Sandić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 11. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 216211 17 Gž od 7. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 216211 15 P od 2. marta 2017. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelantkinjin zastupnik je 19. aprila 2018. godine dostavio punomoć za zastupanje apelantkinje pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 31. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, Ustavni sud je zatražio odgovor i od „Meddia Lobby“ d.o.o. Banja Luka (prvotuženi), Jovice Jole Petkovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Zorana Šarenca (u daljnjem tekstu: trećetuženi), te je nakon neuspješnih pokušaja uručenja putem poštanske službe, dostavljanje obavljeno putem oglasne ploče Ustavnog suda 31. januara 2020. godine.
3. Okružni sud i Osnovni sud su 21, odnosno 10. januara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 216211 15 P od 2. marta 2017. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj solidarno isplate određeni novčani iznos na ime štete po osnovu pretrpljene duševne boli zbog klevete sa zakonskom zateznom kamatom, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu analize izvedenih materijalnih dokaza utvrđeno da je 18. maja 2015. godine na naslovnoj strani novina „Faktor“ objavljen naslov „Dušanka i Zoran, bračni par Tegeltija, bestidno hara u RS“, te da je ispod navedeno: „Dušanka Tegeltija godinama je pomoćnik ministra trgovine i mozak mnogih finansijskih operacija u koje je uvukla i muža, čime su postali jedna od najjačih poluga vlasti“, te da se pored njega nalazi fotografija apelantkinje kako nazdravlja čašom vina. Dalje je naveo da je unutar navedenih novina objavljen članak sa naslovom „Bračni par Tegeltija, Dušanka i Zoran, drma i Robnim rezervama“ u kojem je navedeno da su republičke Robne rezerve dovedene na prosjački štap, a čemu su „kumovali“ ministar finansija Zoran Tegeltija i njegova supruga Dušanka, pomoćnik ministra trgovine. Dalje, u tekstu se navodi da novog direktora Nebojšu Kunjadića nalazi Dušanka Tegeltija, sina svoje kolegice Olivere Kunjadić iz Ministarstva trgovine i turizma, a iznad teksta se nalazi natpis u kojem se navodi: „U posljednje vrijeme u Robnim rezervama je zaposleno 10 radnika što se pripisuje nalogu bračnog para Tegeltija.“ Osnovni sud je istakao da je trećetuženi (novinar) sastavio spisak od 12 pitanja upućenih Nebojši Kunjadiću, direktoru JP „Robne rezerve RS“, u kojima ga pita o konkursu kojim je navedeni imenovan za direktora Robnih rezervi, o vezi između Robnih rezervi i nadležnog ministarstva, sredstvima i korišćenju sredstava zatečenih na računu Robnih rezervi, te, između ostalog, na kojem radnom mjestu radi Olivera Kunjadić, da li je s njom u srodstvu, te da li poznaje apelantkinju.
7. Osnovni sud je citirao odredbe čl. 5 i 7 Zakona o zaštiti od klevete i član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazao je da je u konkretnom slučaju apelantkinja lice koje, kao pomoćnik ministra trgovine i turizma, vrši funkciju u javnom organu, a u spornom tekstu se radi o imenovanju direktora javnog preduzeća i zapošljavanju u njemu, koje pitanje se svakako može smatrati pitanjem od javnog interesa. Slijedom navedenog, prema mišljenju Osnovnog suda, da bi postojala odgovornost tuženih za štetu, pored neistinitosti iznesenih činjenica, mora se utvrditi da su ta lica znala da je izražavanje neistinito, ili da su nepažnjom zanemarila neistinitost izražavanja. S tim u vezi, obrazložio je da se u spornom tekstu navodi da su republičke Robne rezerve dovedene na prosjački štap, čemu su kumovali apelantkinja i njen suprug, da je apelantkinja našla novog direktora Robnih rezervi, koji je sin njene kolegice, te da je po nalogu apelantkinje i njenog supruga u Robnim rezervama zaposleno deset radnika. Dalje je obrazložio da apelantkinja navodi da su netačni navodi da je ona imenovala novog direktora i da ovi navodi ukazuju na to da je apelantkinja počinila krivično djelo. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je uvidom u sporni tekst utvrdio da se u njemu ne navodi da je apelantkinja imenovala novog direktora, već da ga je „našla“ i da je on sin njene kolegice, koja činjenica je nesporna i koja proizilazi iz izjave svjedoka Olivere Kunjadić, koja navodi da radi sa apelantkinjom, da su u korektnim poslovnim odnosima i da ne spori da je Nebojša Kunjadić, direktor Robnih rezervi, njen sin. Prema ocjeni Osnovnog suda, iz ovakvih navoda ne proizilazi da je apelantkinja počinila krivično djelo, niti bi do takvog zaključka makar posredno mogla doći treća lica kojima je izneseno izražavanje. Ukazano je da se na isti ovaj način može tumačiti i navod o zapošljavanju deset radnika po nalogu apelantkinje i njenog supruga. Osnovni sud je istakao da nigdje nije rečeno, niti se iz teksta posredno može zaključiti da je apelantkinja svojim aktom nekoga imenovala ili zaposlila, već se ukazuje na mogućnost njenog uticaja na odluku o zapošljavanju, tj. ukazuje se na mogući nepotizam prilikom zapošljavanja u javnim preduzećima.
8. Osnovni sud je naveo da iz izjave svjedoka Olivere Kunjadić proističe da je njenog sina za direktora Robnih rezervi imenovao Nadzorni odbor i da pretpostavlja da su ga oni i predložili, te proizilazi da ga apelantkinja nije mogla izabrati za direktora. Dalje je naveo da navedena izjava svjedoka i nije u suprotnosti sa navodima iz spornog članka u kojem nije ni navedeno da ga je apelantkinja izabrala ili imenovala, već „našla“, kako je prethodno obrazloženo. Takođe, istaknuto je da iz izjave svjedoka Radovana Samardžije (bivšeg direktora Robnih rezervi) proizilazi da se direktor bira putem konkursa, da njemu nije poznato ko je i na koji način zapošljavan nakon njegovog odlaska, odnosno da ne spori da je Nebojša Kunjadić bio jedno vrijeme v.d. direktora. Dalje je istaknuto da iz izjave svjedoka Olivere Kunjadić, koja je bila u neposrednom kontaktu sa apelantkinjom na dan kada je pročitala sporni novinski članak, proističe da je apelantkinja bila uznemirena taj dan i da naknadno o tome u kancelariji nije pričala. Osnovni sud je ukazao i da iz podneska koji sadrži pitanja za direktora Robnih rezervi Nebojšu Kunjadića, koja je sastavio i potpisao trećetuženi (novinar), proizilazi da je trećetuženi pokušao da dođe do informacija o njegovom imenovanju i eventualnoj povezanosti sa apelantkinjom, što ukazuje na to da je trećetuženi pokušao da dođe do tačnih informacija prilikom sastavljanja članka, a o čemu je sud vodio računa u skladu sa članom 6 stav 2 Zakona.
9. Osnovni sud je naveo, da bi iznošenje ili pronošenje izražavanja predstavljalo djelo klevete u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, nužno je da se istinitost, odnosno neistinitost iznesene izjave može dokazati. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da nije dokazano da apelantkinja nije svojim poznanstvima ili na drugi način uticala da Nebojša Kunjadić bude imenovan za v.d. direktora Robnih rezervi, odnosno da je na taj način uticala na zapošljavanje još deset radnika, tj. nije dokazano da su činjenice iznesene u članku neistinite, a samim tim nije dokazano niti da su tuženi znali ili nepažnjom zanemarili neistinitost izražavanja. S tim u vezi, Osnovni sud je citirao član 2 Zakona o zaštiti od klevete, te ukazao da, budući da su ovo pitanja od javnog interesa, kao takva uživaju najviši stepen zaštite, te kažnjavanje novinara i medija zbog informacija ili iznošenja mišljenja o javnim pitanjima mora u svakom slučaju biti opravdano naročito jakim razlozima. Dalje je ukazao da su granice dopuštene kritike i preispitivanja znatno šire kad su u pitanju političari i druga lica koja vrše javne funkcije, jer se oni svojevoljno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela kako od novinara, tako i od cjelokupne javnosti, pa moraju pokazati i veći stepen tolerancije. Osnovni sud je prilikom donošenja odluke uzeo u obzir i član 8 Zakona o zaštiti od klevete, te istakao da na strani apelantkinje postoji obaveza ublažavanja štete, odnosno obaveza da ukaže tuženom da su izneseni navodi neistiniti, te da zahtijeva da se objavi ispravka i na taj način otkloni eventualna šteta, što bi u pogledu otklanjanja štete i bilo efikasnije od novčane naknade, a što apelantkinja nije uradila, već se odmah tužbom za naknadu štete obratila sudu. Osnovni sud je naveo da apelantkinja nije izvodila dokaze na okolnosti da li se sporna informacija negativno manifestovala u privatnoj sferi apelantkinje, na njeno radno okruženje, da li je u javnosti posebno zapažena. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je ocijenio da apelantkinja izvođenjem dokaza nije dokazala da su ispunjene pretpostavke za postojanje klevete zbog kojih razloga su odbijeni apelantkinjina tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 216211 17 Gž od 7. marta 2018. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda, te je odbijen apelantkinjin zahtjev da joj tuženi nadoknade troškove sastavljanja žalbe.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da, prema ocjeni ovog suda, cjelokupan tekst zajedno sa naslovima objavljen u novinama prvotuženog „Faktor“ 18. maja 2015. godine predstavlja uznemiravajuće izražavanje za apelantkinju, koja je, prema njenoj izjavi datoj vještaku medicinske struke, zbog spornog članka osjećala nelagodu, bila napeta i neraspoložena, što je trajalo nekoliko dana i što se i danas javlja kada se toga sjeti. Dalje je naveo da se o tome izjašnjavala i da je saslušan svjedok Olivera Kunjadić, koja je u svojoj izjavi navela da je apelantkinja nakon saznanja o objavi članka bila uznemirena i povrijeđena, a poslije tog dana nije pominjala članak. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, objavljeni sporni tekst, iako je uvredljivog sadržaja za apelantkinju, ne prekoračuje slobodu izražavanja medija i predstavlja vrijednosni sud i mišljenje autora-trećetuženog, koje se odnosi na finansijsko stanje u JP „Robne rezerve“ i načinu zapošljavanja u tom preduzeću. Istaknuto je da u tekstu nije iznesena tvrdnja autora da je za stanje u republičkim Robnim rezervama kriva apelantkinja ili da je apelantkinja konkretnim radnjama uticala na imenovanje direktora Robnih rezervi i zapošljavanje radnika, što bi predstavljalo činjenične tvrdnje za koje se zahtijeva dokazivanje. Stoga je zaključio da navedeno izražavanje ne predstavlja povredu prava apelantkinje na ugled koje je zagarantovano članom 8 Evropske konvencije. S tim u vezi, obrazložio je da pravo na slobodno izražavanje kao demokratski princip štite odredbe Evropske konvencije (član 10), kao i odredbe Zakona o zaštiti od klevete (član 6 stav 1a) i primjenljivo je ne samo na informacije ili ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu, neki segment stanovništva ili pojedinca. Dalje je obrazložio da su granice prihvatljive kritike mnogo šire kada su u pitanju javne ličnosti, kao što je apelantkinja, nego kada su u pitanju privatna lica. Stoga, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Okružnog suda, nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 10 stav 2 Evropske konvencije za odgovornost tuženih za naknadu nematerijalne štete apelantkinji, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Kod činjenice da je ocijenjeno da objavljeni sporni tekst predstavlja vrijednosnu ocjenu, odnosno izneseno mišljenje autora, za koje se ne zahtijeva dokazivanje, Okružni sud je zaključio da u vezi s tim nemaju uticaja za drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari žalbeni prigovori apelantkinje (tuženi nisu pružili nijedan dokaz da je zaposleno deset novih radnika u Robnim rezervama i da je apelantkinja imala bilo kakav uticaj na to zapošljavanje, da je pogrešno utvrđenje prvostepenog suda da su tuženi slanjem pisma Robnim rezervama pokušali da dođu do informacija o imenovanju direktora Robnih rezervi i eventualnoj povezanosti sa apelantkinjom, jer pitanja nisu bila upućena apelantkinji tako da nepostupanje trećih lica ne može biti u vezi sa pisanjem neistinitih navoda tuženih, da sud, suprotno nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, pogrešno utvrđuje da nelagoda i neraspoloženje nastali kod apelantkinje nakon objavljenog članka nisu ostavili uticaja na apelantkinjinu psihu).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da su navodi u spornom članku napisani u lošem kontekstu i da upućuju na nezakonite radnje apelantkinje. Smatra da ne predstavljaju vrijednosni sud, već neistinite tvrdnje koje su se mogle provjeriti i utvrditi da su netačne. S tim u vezi, navodi da se postupak zapošljavanja direktora Robnih rezervi, kao i postupak zapošljavanja radnika u javnom preduzeću vrše u skladu sa odgovarajućim zakonskim i podzakonskim odredbama, a tuženi nisu izveli niti jedan dokaz da dokažu da su njihove tvrdnje tačne. Takođe, smatra da su tvrdnje, a ne vrijednosni sudovi, navodi da je apelantkinja mozak mnogih finansijskih operacija, odnosno da su ona i njen suprug krivi za propast Robnih rezervi, što se moglo dokazati, a tuženi to nije dokazao. Apelantkinja smatra da se u tekstu radi o lažnim i neistinitim tvrdnjama, te da nema nikakvog mjesta za šokantne izjave, kako to tvrdi drugostepeni sud. Takođe, ističe da je ovakvo postupanje novinara i urednika usmjereno ka podizanju tiraža i senzacionalizma, te da je uređivačka politika navedenih novina isključivo senzacionalistička i neistinita. U prilog tome ide i okolnost da su više puta pisali o apelantkinji u negativnom kontekstu. Smatra da je nejasan pristup prvostepenog suda koji u obrazloženju presude navodi da apelantkinja nije dokazala da su navodi u novinama neistiniti. Smatra da navod sudova da nije tražila objavu ispravke teksta ograničava njeno pravo na zaštitu prava pred sudom, te da su pogrešno naveli da nije izvodila dokaze na okolnost da se tekst negativno manifestovao u privatnoj sferi apelantkinje (izjava svjedoka Olivere Kunjadić i nalaz vještaka).
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud navodi da je drugostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, nakon potpunog i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, smatra da nije učinjena povreda prava koje apelantkinja navodi u apelaciji.
14. Osnovni sud navodi da je donio prvostepenu odluku ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te ocjenjujući da nisu ispunjeni zakonski uslovi za primjenu odredaba Zakona o zaštiti od klevete i člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje, jer je sud sproveo postupak u skladu sa Zakonom o parničnom postupku i presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) glasi:
Član 2.
Ovaj zakon tumači se tako da se u najvećoj meri obezbedi princip slobode izražavanja.
Član 5. st. 1., 2. i 3.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
aDopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
19. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
21. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizilazi da je apelantkinja u konkretnoj pravnoj stvari imala procesnu poziciju tužiteljke tražeći naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelantkinje radi nekog njenog izražavanja. Kako član 10 Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2 ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelantkinja u osporenom postupku nije bila „žrtva“ kršenja člana 10 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak se nije ticao apelantkinjinog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Ostali navodi
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 216211 17 Gž od 7. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin zastupnik je primio 29. marta 2018. godine a apelacija je podnesena 11. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Ustavni sud ima u vidu da je konačnom osporenom odlukom odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete zbog klevete koja joj je, prema njenim tvrdnjama, prouzrokovana objavljivanjem članka u novinama „Faktor“. Shodno tome, kako se suština apelantkinjinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s ostalim navedenim pravima. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
28. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvu i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). S druge strane, apelantkinja je tražila zaštitu zbog navodne klevete, što znači da, u suštini, traži da se, radi zaštite njenog ugleda, ograniči pravo tuženim na slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10 Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantkinjinom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava.
30. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava iz člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos članka debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od opšteg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok, u suprotnom, štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterijum povezan s prethodnim. U vezi s tim, mora se napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu „čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što saopštava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju.
31. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je sa licem koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj način, između ostalog, utvrđuje se da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
32. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se sporni članak bavio uticajem apelantkinje, kao nosioca javne funkcije, na finansijsko stanje i način zaposlenja u javnom preduzeću. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u vrijeme objavljivanja spornog članka obavljala funkciju punomoćnice ministra trgovine i turizma Republike Srpske. S tim u vezi se može zaključiti da je navedeni članak imao namjeru da doprinese raspravi od opšteg interesa na način da javnost bude informisana o postupku zapošljavanja i finansijskom poslovanju određenog javnog preduzeća, te o navodnom uticaju apelantkinje, kao pomoćnika ministra i javne ličnosti na to. Dakle, Ustavni sud prihvata da je pitanje postupanja apelantkinje u toku obavljanja javne funkcije predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da sporni članak koji se bavio tim pitanjem kao takav predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopštavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo dobivati ih, dok su javne ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica.
33. U pogledu navoda iznesenih u spornom članku, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud (kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu), suprotno stavu prvostepenog suda, utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o iznošenju činjenica, već o vrijednosnim sudovima
– mišljenju tuženih u odnosu na apelantkinju kao javnu ličnost. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti, jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
34. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da sporni tekst, iako uvredljivog sadržaja za apelantkinju, predstavlja vrijednosni sud i mišljenje trećetuženog, kao njegovog autora. Takođe, ukazao je da u tekstu nije iznesena tvrdnja autora da je za stanje u republičkim Robnim rezervama kriva apelantkinja, ili da je apelantkinja konkretnim radnjama uticala na imenovanje direktora Robnih rezervi i zapošljavanje radnika, što bi predstavljalo činjenične tvrdnje za koje se zahtijeva dokazivanje. Imajući u vidu da sporni tekst predstavlja vrijednosnu ocjenu, odnosno mišljenje autora za koje se ne zahtijeva dokazivanje, Okružni sud je ocijenio da nemaju uticaja apelantkinjini žalbeni prigovori koji se odnose na zaključke prvostepenog suda u pogledu činjenica i dokaza. U navedenim stavovima Okružnog suda Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost na apelantkinjinu štetu. Imajući u vidu sadržaj spornog teksta, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o iznošenju kritičkog mišljenja tuženih o načinu na koji apelantkinja obavlja javnu funkciju, odnosno o navodnom uticaju apelantkinje, kao pomoćnika ministra trgovine i turizma Republike Srpske, na finansijsko stanje i način zaposlenja u određenom javnom preduzeću. Naime, Ustavni sud zapaža da se u spornom članku navodi da je apelantkinja „pomoćnik ministra trgovine i mozak mnogih finansijskih operacija“, da „nalazi“ novog direktora Robnih rezervi, da apelantkinja sa mužem „drma i Robnim rezervama“ i da su „kumovali“ dovođenju Robnih rezervi na prosjački štap, te da se zaposlenje deset novih radnika „pripisuje nalogu bračnog para Tegeltija“. Razmatrajući prirodu spornog izražavanja, Ustavni sud, takođe, smatra da u konkretnom slučaju prevladava vrijednosni sud, a ne činjenice. Pri tome valja istaći i da se u spornim izražavanjima apelantkinja pojavljuje kao javna ličnost u kontekstu njene profesionalne djelatnosti („pomoćnik ministra trgovine“), te su stoga u takvim okolnostima i granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire.
35. U vezi s apelacionim prigovorima da se u konkretnom slučaju radi o tvrdnjama koje su se mogle dokazati, što apelantkinja detaljno obrazlaže, Ustavni sud takav prigovor ne može prihvatiti kao opravdan. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud analizirao sadržaj spornog članka i da je svoj stav o tome da se radi o mišljenju tuženih dovoljno jasno obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud sporni članak sagledao iz više uglova upravo kako to propisuju relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te član 10 Evropske konvencije. Naime, Okružni sud je, u smislu standarda Evropskog suda, ispitao sporno izražavanje tuženih u spornom članku, te zaključio da, iako se radi o uvredljivom i uznemiravajućem izražavanju, navedeno nije dovoljno da bi se sporno izražavanje moglo smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se pravo na slobodu izražavanja primjenjuje ne samo na informacije ili ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu, neki segment stanovništva ili pojedinca.
36. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir sporno izražavanje, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u zaključku Okružnog suda o tome da sporno izražavanje predstavlja vrijednosni sud, a ne činjenice ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je u osporenoj presudi napravio jasnu distinkciju između vrijednosnog suda i činjenica, te dao jasne i razumne razloge zbog čega sporno izražavanje ne predstavlja klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete, kao i zbog čega nema ni osnova za naknadu nematerijalne štete kao vida satisfakcije. Dalje, Ustavni sud zapaža da se navedeno sporno izražavanje ne može dovesti u vezu s apelantkinjom kao privatnim licem i njenim privatnim životom, već se isključivo odnosi na nju kao javnu ličnost, odnosno pomoćnicu ministra trgovine i turizma koja je u vezi s tim dužna da podnese veći stepen tolerancije u odnosu na kritičke komentare od običnog privatnog pojedinca. Pri tome proizilazi da tuženi prilikom pribavljanja informacija, kao i prilikom iznošenje i prenošenja spornog izražavanja nisu postupali zlonamjerno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da opšti zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom štampe da daje informacije o tekućim događanjima, mišljenjima i idejama (vidi, Evropski sud, Thoma protiv Luksemburga, presuda od 29. marta 2001. godine, stav 64).
37. Imajući u vidu sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, proizilazi da je miješanje u apelantkinjino pravo na ugled u konkretnom slučaju proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, odnosno da je bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Prema tome, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju osporenim odlukama redovnih sudova uspostavljena je pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja).
38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6.stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
42. Kršenje navedenog prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
43. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno i razumno obrazložio osporenu odluku kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelantkinja u apelaciji. Naime, Okružni sud je, nakon analize spornog članka u kontekstu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete i čl. 8 i 10 Evropske konvencije, ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odgovornost tuženih za naknadu nematerijalne štete apelantkinji. Imajući u vidu dato obrazloženje Okružnog suda u kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu
45. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi, u suštini, svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru navoda o kršenju prava na pravično suđenje. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije
46. Iako apelantkinja nije eksplicitno navela, Ustavni sud zapaža da kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije apelantkinja dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje, pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravom na imovinu. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argumenat i dokaz koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisana, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravom na imovinu, takođe, neosnovani.
Zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije
47. U odnosu na povredu prava iz člana 17 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može da se tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizilazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizilazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije budući da je Okružni sud u osporenoj presudi dao jasno obrazloženje svojih zaključaka o tome da sporno izražavanje u članku ne predstavlja činjenice, već vrijednosni sud, te da je postignuta pravična ravnoteža između apelantkinjinog prava na zaštitu ugleda i prava tuženih na slobodu izražavanja.
49. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa.
50. Takođe, nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelantkinja kršenje navedenog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje.
51. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantkinja nije ponudila nikakve argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji.
52. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
53. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević