Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4561/19 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4561/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4561/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 42 0 P 023328 18 Rev od 29. kolovoza 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 42 0 P 023328 17 Gž 3 od 13. ožujka 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Zavidovićima broj 42 0 P 023328 16 P 3 od 25. kolovoza 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Ismet Beganović odvjetnik iz Tuzle, podnio je 27. studenoga 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 023328 18 Rev od 29. kolovoza 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 42 0 P 023328 17 Gž 3 od 13. ožujka 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Zavidovićima broj 42 0 P 023328 16 P 3 od 25. kolovoza 2017. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženik (M.M.) na temelju regresnoga duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je predmet spora regresni zahtjev apelanta na ime naknade materijalne štete proizašle iz prometne nezgode, koja se dogodila 22. srpnja 2008. godine. Vrhovni je sud naveo da se prometna nezgoda dogodila na regionalnom putu Zavidovići-Olovo, da je u prometnoj nezgodi sudjelovao tuženik kao vozač neregistriranoga motornoga vozila marke „Fap tip 13“, bez registarskih oznaka, i mldb. S.A. koji je upravljajući motornim vozilom marke „Ford Fiesta“ u nezgodi smrtno stradao. Dalje, Vrhovni je sud naveo da je tuženik pravomoćnom presudom Općinskoga suda od 18. rujna 2009. godine oslobođen od optužbe zbog teškog kaznenoga djela protiv sigurnosti javnoga prometa iz članka 336. stavak 4. u svezi članka 323. stavak 3. Kaznenog zakona, te da je odluka potvrđena odlukom Kantonalnoga suda od 5. siječnja 2010. godine. Nadalje, Vrhovni je sud naveo da je apelant isplatio oštećenim roditeljima i sestri nastradaloga naknadu štete, materijalnu i nematerijalnu štetu, u određenim iznosima. Nadalje, Vrhovni je sud istakao da je na temelju nalaza vještaka prometne struke utvrđeno da je do prometne nezgode došlo isključivo zbog propusta vozača S.A., iz razloga što je vršio radnju kretanja vozilom unatrag i prešao u lijevu kolničku traku, kojom se kretao tuženik, a ne zbog propusta tuženika. Vrhovni je sud istakao da je sukladno odredbama članka 16. stavak 1. alineja 2. Zakona o osiguranja od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti propisano da je Zaštitni fond obvezan da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili tjelesne ozljede i materijalne štete prouzročene u prometnim nezgodama u BiH, kada je nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojega nije ispunjena obveza iz članka 3. istoga Zakona (obavezna registracija vozila), a vozilo posjeduje lice sa prebivalištem u Federaciji. Vrhovni sud je istakao da je člankom 16. stavak 4. istoga Zakona propisano da, po isplati odštete, Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenoga, koja proizlaze iz nezgode, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenome osiguravatelju, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Stoga, Vrhovni je sud istakao da pravo na regres Zaštitni fond po isplati odštete preuzima prema licu koje je odgovorno za štetu. Vrhovni je sud naveo da u konkretnome slučaju, tuženik nije odgovoran za prometnu nezgodu, da je isključiva odgovornost na strani vozača „Ford Fieste“, te da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom odredaba članka 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju, a u svezi sa odredbama članka 154., članka 178. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima, donijeli odluku o odbijanju tužbenoga zahtjeva apelanta, dajući kroz svoja obrazloženja potpune i pravilne razloge. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava. Apelant je naveo da je žalbom ukazivao na povrede koje je pričinio prvostupanjski sud, a posebno na njegovu arbitrarnu ocjenu dokaza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
1. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istomu statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević