Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3112/18 (Republika Srpska i Opština Istočno Novo Sarajevo)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pasivna legitimacija
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3112/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3112/18, rješavajući apelacije Republike Srpske i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Republike Srpske i Opštine Istočno Novo Sarajevo i „AMG Eurocentar“ d.o.o.
Sarajevo podnesene protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 187522 17 Rev od 1. mart 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Republika Srpska i Opština Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banjaluka, podnijeli su 30. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 187522 17 Rev od 1. mart 2018. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-3112/18.
2. „AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 187522 17 Rev od 1. mart 2018. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-3142/18.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporava ista presuda Vrhovnog suda, te imajući u vidu da se predmetne apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP-3112/18 i AP-3142/18 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP-3112/18.
4. Prethodno je Ustavni sud, odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 430/06 od 13. decembra 2007. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju tužitelja i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija), te naložio Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) da hitno, bez daljnjeg odlaganja, od Pravobranilaštva Republike Srpske zatraži povrat spisa, te okonča postupak u predmetu broj Pž-310/03 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3210/11 od 10. aprila 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je usvojio apelaciju tužitelja i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 018684 08 Ps, te naložio Okružnom privrednom sudu u Banjaluci da po hitnom postupku donese oduku u predmetu broj 57 0 Ps 018684 08 Ps, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tužitelja (u odnosu na AP-3112/18), apelanata (u odnosu na AP-3142/18) i JP Robne rezerve Republike Srpske AD Banjaluka sada u stečaju (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 27. decembra 2019. godine, odnosno 7. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelacije. Od trećetuženog je odgovor zatražen i 13. januara 2020. godine.
6. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, apelanti i tužitelj su u periodu od 31. decembra 2019. do 24. februara 2020. godine dostavili odgovore na apelacije, dok trećetuženi nije dostavio odgovore na apelacije u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Tužitelj je 30. oktobra 2001. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, Ministarstva trgovine i turizma, Republičke direkcije robnih rezervi Banjaluka, i Ministarstva unutrašnjih poslova, te je Osnovni sud, na raspravi odlučio da se ovom predmetu prispoji i spis po tužbi tužitelja koju je podnio 7. maja 2002. godine Osnovnom sudu u Istočnom Sarajevu protiv drugoapelanta, te vodi jedan postupak.
9. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što su prethodno donesene odluke ukinute u žalbenom postupku i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje, Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 187522 14 P od 5. januara 2016. godine, djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao apelante (kao prvotuženog i drugotuženog) da tužitelju solidarno isplate određeni novčani iznos na ime sticanja bez osnova, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1), te je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na apelante u dijelu koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, te u dijelu kojim je tražio da sud obaveže apelante da mu isplate zakonske zatezne kamate za određeni period (stav 2). Presudom je dalje odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog (stav 3). Također, presudom su obavezani apelanti da tužitelju solidarno nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (stav 4), dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužitelj odbijen (stav 5), te je tužitelj obavezan da trećetuženom naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom (stav 6), sve bliže precizirano u izreci presude.
10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj (AMG Eurocentar d.o.o. Sarajevo) privatno preduzeće osnovano 8. maja 1990. godine i da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske BiH (u daljnjem tekstu: MUP) 11. aprila 1992. godine izdalo naredbu (u daljnjem tekstu: predmetna naredba) kojem je ovlastilo direktora tužitelja i njegovog punomoćnika da, uz odobrenje MUP-a, mogu snabdijevati prehrambenim i neprehrambenim artiklima čitavo područje Grada Sarajeva. Dalje je naveo da je komisija, koju su formirali apelanti, u periodu od 22. juna do 25. jula 1992. godine izvršila popis robe tužitelja, te da je izvršni odbor SO pravnog prednika drugoapelanta 17. jula 1992. godine formirao komisiju koja je imala obavezu da, donosiocu njenog naloga, iz robnih rezervi iz magacina tužitelja i Mjernih sistema izda robu, sačini dokumentaciju i vodi urednu evidenciju o stanju robe. Istaknuto je da je Ministarstvo trgovine i snabdijevanja Republike Srpske sačinilo izvještaj o izvršenom popisu osnovnih sredstava i roba Republičkih robnih rezervi sa stanjem na dan 31. decembar 1992. godine, iz kojeg proizilazi da je u tužiteljevim skladištima popisom od 25. jula 1992. godine utvrđeno postojanje znatne količine prehrambenih artikala i artikala široke potrošnje koja je bila vlasništvo subjekata van područja Republike Srpske, a koje su u skladu sa propisima preuzete u Robne rezerve. Također je ukazao da je na otpremnicama sa memorandumom tužitelja, prilikom izdavanja robe iz tužiteljeva magacina i Mjernih sistema, po nalogu komisije drugoapelanta, navedeno da je kupac-primalac robe pravni prednik drugoapelanta, a na nekim su označeni drugi kupci (VP Lukavica, Bolnica Kasindo, Komanda SRK Pozadina, hotel Bistrica,…).
11. Odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanata, Osnovni sud je naveo da je prvoapelant pasivno legitimisan. S tim u vezi, obrazloženo je „da je Vlada Srpske Republike BiH (koja je bila prednik tj. „Srpska Republika BiH“ je bila prednik današnje Republike Srpske – [prvoapelanta])“ donijela Odluku o pravima i obavezama preduzeća i drugih pravnih lica u uslovima neposredne ratne opasnosti i rata 29. aprila 1992. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), kojom je regulisala da je za njeno provođenje zadužen MUP, te da je u skladu sa Odlukom, zamjenik ministra MUP-a, izdao predmetnu naredbu, iz čega proizilazi da je tužitelj kao vlasnik robe svojom robom mogao raspolagati samo u skladu sa naredbom tj. uz odobrenje organa prvoapelanta (MUP). Osnovni sud je utvrdio i da je drugoapelant pasivno legitimisan, jer je iz prethodno navedene odluke Izvršnog odbora Skupštine Opštine Novo Sarajevo (koja je prednik drugoapelanta) od 17. jula 1992. godine, vidljivo da je i drugoapelant raspolagao robom tužitelja, tako što je iz njegovog magacina izdavala robu trećim licima (koja donesu nalog drugoapelanta), bez učešća tužitelja, pa se stoga i drugoapelant nalazi u materijalno-pravnom odnosu sa tužiteljem. Međutim, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani trećetuženog, jer je trećetuženi kao pravni subjekt nastao tek nakon štetnog događaja, te je u vrijeme nastanka i u periodu nakon toga bio u sastavu resornog ministarstva prvoapelanta (tek od 2008. godine stekao svojstvo pravnog lica).
12. Osnovni sud je također utvrdio da nije osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi, obrazložio je da tužitelj osnov svog potraživanja bazira na pravnom institutu neosnovanog bogaćenja – sticanja bez osnova, sa čim je sud suglasan, pa se u pogledu zastare ima primijeniti opći zastarni rok od deset godina propisan odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da sam zakon ne propisuje primjenu nekog drugog roka za ovaj institut. Kako se predmetni događaj desio marta/aprila 1992. godine (tužitelj više nije mogao slobodno raspolagati svojom robom i opremom), uzimajući da za vrijeme ratnog stanja ne teku rokovi, a tužitelj je tužbu podnio 30. oktobra 2001. godine, odnosno drugu tužbu 4. maja 2002. godine, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja tužbe nije nastupila zastara potraživanja (desetogodišnji rok zastarjelosti trajao u periodu od 19. juna 1996. do 19. juna 2006. godine).
13. Osnovni sud je citirao odredbu člana 210. ZOO i obrazložio pravne pretpostavke koje moraju biti ispunjene za primjenu tog instituta, te naveo odredbe čl. 1., 26. i 29. tada važećeg Zakona o narodnoj odbrani (tačan naziv koji je objavljen u službenom glasniku je Zakon o odbrani). Zatim je ukazao da je tužitelj, izvedenim dokazima, dokazao da su organi prvoapelanta (vojska i MUP) u aprilu 1992. godine onemogućili tužitelja da njegovi radnici ulaze u poslovne prostorije i da obavljaju djelatnost za koju je tužitelj registrovan, budući da sva dokumentacija koju su izdali apelanti ukazuje na činjenicu da su oni raspolagali njegovom robom. Osnovni sud je obrazložio da pravni prednik prvoapelanta jeste postupao po važećim propisima iz tog doba (Zakon o narodnoj odbrani) i podzakonskim aktima (Odluka), u dijelu u kojem je imao zakonsku mogućnost preuzeti od tužitelja robu za potrebe odbrane Republike, budući da se preduzeće nalazilo na teritoriji Republike Srpske. Dalje je obrazložio da međutim, prvoapelant nije postupao po tada važećim zakonskim odredbama u dijelu u kojem sa tužiteljem nije zaključio ugovor kojim bi se navedena situacija regulisala, odnosno, kojim bi bilo označeno koja količina, vrsta i vrijednost robe koja je izuzeta i koliko je pravni prednik prvoapelanta za nju dužan platiti vlasniku robe, niti je postupao u skladu sa Odlukom u dijelu u kojem tužitelju na ime preuzete robe nije izdao nikakav račun. Također, Osnovni sud je ukazao i da je pravni prednik prvoapelanta bez ikakvog pravnog osnova predmetnu robu koju je uzeo od tužitelja dao na raspolaganje drugoapelantu, te da je drugoapelant (što proizilazi prvenstveno iz odluke o formiranju komisije drugoapelanta i brojnih otpremnica-računa) samostalno i preko preduzeća Vemeks raspolagao robom tužitelja, iako za navedeno nije imao pravni osnov.
14. Osnovni sud je utvrdio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na vrijednost opreme, jer tužitelj nije dokazao stvarnu vrijednost opreme na označeni dan. S tim u vezi, obrazložio je da apelanti i trećetuženi trebaju tužitelju da nadoknade stvarnu – realnu vrijednost opreme, koji je oprema imala u vrijeme oduzimanja, a ne knjigovodstvenu vrijednost. Dalje je obrazložio da je vještak u dopunskom nalazu, između ostalog, naveo da je utvrdio samo knjigovodstvenu vrijednost opreme na dan 12. april 1992. godine (pod uslovom da je izvršena revalorizacija knjigovodstvene opreme za 1991. godinu). Također je vještak naveo da nije imao pouzdana saznanja o tome da li je tužitelj na kraju 1991. godine izvršio revalorizaciju svojih osnovnih sredstava tj. opreme, da bi takva vrijednost bila njena početna vrijednost na dan 1. januar 1992. godine i da bi u konačnom uzeta kao najpribližnija stvarna vrijednost te opreme 12. aprila 1992. godine, iz čega slijedi da knjigovodstvena i stvarna vrijednost nisu iste vrijednosti. Stoga, po ocjeni Osnovnog suda, knjigovodstvena vrijednost opreme na dan 12. april 1992. godine nije utvrđena na dovoljno pouzdan i siguran način da bi kod suda stekla dojam o tome da je zaista i predstavljala stvarnu vrijednost opreme na navedeni dan.
15. Osnovni sud je zaključio da je djelomično osnovan tužbeni zahtjev koji se odnosi na vrijednost robe. Dalje je naveo da je utvrdio da su knjigovodstveni podaci o stanju zaliha robe koji je sačinio tužitelj popisom od 11. aprila 1992. godine pružali dovoljno pouzdane informacije o knjigovodstvenom stanju robe tužitelja i bili dovoljna osnova da vještaci finansijske struke na osnovu njih utvrđuju knjigovodstvenu vrijednost predmetne robe na dan 12. april 1992. godine. S tim u vezi, obrazložio je da je prvoapelant izvršio popis robe koja se nalazila u tužiteljevim prostorijama u periodu od 22. juna do 25. jula 1992. godine, te je taj popis, između ostalog, usvojen na sjednici Vlade od 19. juna 1993. godine u Izvještaju o izvršenom popisu osnovnih sredstva i roba Republičkih robnih rezervi sa stanjem na dan 31. decembar 1992. godine. Po mišljenju Osnovnog suda, navedeno ukazuje na činjenicu da je prvoapelant najvjerovatnije pošao od tužiteljevog popisa, te da je prihvatanjem Izvještaja komisije prvoapelanta na sjednici Vlade, stanje koje je utvrđeno popisom na neki način ozvaničeno. Osnovni sud je zaključio da je tužitelj imao namjeru svu robu prometovati i da je na nju trebalo obračunati maloprodajnu maržu, te da je robu tada mogao prometovati samo u skladu sa tada važećim pozitivnim zakonskim i podzakonskim aktima, koja su određivala da se cijena robe obračunava po tekućim tržišnim cijenama. Stoga je Osnovni sud utvrdio da nije moguće cijenu robe obračunavati po tada zvaničnom kursu, jer naprosto tako nije bilo dozvoljeno. S tim u vezi, obrazložio je da je prvoapelant ispoštovao odredbe Odluke, tužitelj bi prvoapelantu trebao izdati robu a prvoapelant mu trebao njenu vrijednost obračunati po tekućim-tržišnim cijenama robe u vrijeme izdavanja i izdati račun. Stoga je ocijenjeno da tužitelj ni u kom slučaju u označeno vrijeme (12. aprila 1992. godine tj. poslije toga) ne bi mogao svoju robu prodati po cijenama utvrđenim po zvaničnom kursu YU dinara u odnosu na DM, jer tako nije bilo regulisano važećim propisima. U prilog navedenom ide i iskaz jednog od vještaka na ročištu (koji se izjasnio da mu nije poznat propis ili odluka bilo kojeg organa BiH kojom je propisan „najpovoljniji kurs poslovnih banaka kao zvanični tržišni kurs Yu dinara u odnosu na DM“, pa da zato on utvrđuje tzv. nezvanični tržišni kurs) i iskaz direktora tužitelja. Osnovni sud je ukazao i na opću poznatu činjenicu da je u tom periodu (1992. godina) bila velika inflacija, pad vrijednosti Yu dinara i pojava njemačke marke (DM) kao nezvaničnog platežnog sredstva i skoro svakodnevno mijenjanje cijena. Stoga je Osnovni sud usvojio nalaz i mišljenje vještaka u pogledu vrijednosti oduzete robe sa maloprodajnom maržom po nezvaničnom-tržišnom kursu, te sa pozivom na član 210. ZOO, obavezao apelante da tužitelju solidarno isplate tako određeni novčani iznos.
16. Osnovni sud je rješavajući o troškovima postupka, u skladu sa opredijeljenim zahtjevom tužitelja, postupajući po odredbi čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te cijeneći činjenicu da je tužitelj u određenom dijelu uspio u sporu (u odnosu na apelante a izgubio u odnosu na trećetuženu), obavezao apelante da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u preciziranom iznosu, te je obavezao tužitelja da trećetuženom (protiv kojeg je tužbeni zahtjev odbijen) naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu. Pri tome, Osnovni sud je detaljno naveo i obračunao troškove tužitelja, te odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u dijelu koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog, što je detaljno obrazloženo u presudi. Kako je Osnovni sud zaključio da je tužitelj uspio u parnici sa 13,83%, tužitelju je za navedeni postotak dosudio određeni iznos od utvrđenog iznosa naknade troškova postupka. Dalje je naveo da kako je tužitelj izgubio spor u odnosu na trećetuženog, a trećetuženi je podnio zahtjev za naknadu troškova, Osnovni sud je obavezao tužitelja na naknadu troškova trećetuženom (trećetuženi je zastupan po advokatu).
17. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 187522 16 Gž od 27. juna 2017. godine, djelomično je uvažena tužiteljeva žalba i preinačena prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu i troškovima postupka u odnosu na trećetuženog (stav 3 i 6 izreke), tako da je obavezan trećetuženi da solidarno sa apelantima isplati tužitelju određeni novčani iznos na ime sticanja bez osnova, sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, umjesto da tužitelj isplati trećetuženom troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužiteljeva žalba odbijena u ostalom dijelu i prvostepena presuda potvrđena u ostalom odbijajućem dijelu (stav 2 i 5 izreke). Presudom je dalje odbijena žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu i troškovima postupka (stav 1 i 4 izreke), te su odbijeni zahtjevi apelanata za naknadu troškova sastava žalbe i odgovora na žalbu, sve bliže precizirano u izreci presude.
18. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da suprotno zaključku prvostepenog suda, i trećetuženi je pasivno legitimisan, jer je imao svojstvo pravnog lica u smislu člana 5. Zakona o ministarstvima (iz 1992. godine) u vrijeme popisa robe iz tužiteljevog objekta. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su tuženi, suprotno relevantnim zakonskim odredbama, bez valjanog pravnog odnosa, oduzeli i raspolagali robom i opremom tužitelja pa su solidarno odgovorni (član 414. stav 1. ZOO), te je pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 210. ZOO, i pravilno odbio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja. Istaknuo je da se na okolnosti oduzete robe tužitelju, vještak ekonomske struke na glavnom ročištu, na pitanje suda i apelanata, izjasnio da je dokumentacija kojom se koristio prilikom izrade nalaza u pogledu utvrđivanja vrijednosti oduzete robe bila dovoljna i validna za izradu nalaza. Okružni sud je ocijenio neosnovanim tužiteljev prigovor da je trebalo primijeniti zvanični kurs uz poziv na pozitivne pravne propise, jer je vještak ekonomske struke argumentovano odgovorio na ovaj prigovor i decidno se izjasnio da je obračun vršen isključivo po tržišnom kursu, te da ne postoji „zvanični i nezvanični kurs“.
19. Dalje je obrazložio da suprotno tužiteljevoj žalbi, sud nije učinio povredu člana 135. ZPP, jer su apelanti i trećetuženi pozivani da podnesu isprave kojim raspolažu, potrebne u postupku vještačenja, pa je s obzirom na sve okolnosti cijenjeno od kakvog značaja je to što apelanti i trećetuženi koji drže isprave neće da ih prezentuju sudu i vještacima u postupku vještačenja već poriču da se kod njih nalaze. Po mišljenju Okružnog suda, činjenica što u spisu nedostaje potvrda o oduzimanju, zapisnik o primopredaji, ulazu i izlazu robe, na šta žalba apelanata ukazuje, da apelanti nisu predlagali ni izvodili dokaze u prilog svoje tvrdnje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i s obzirom da su od Ministarstva prvoapelanta i trećetuženog tražene isprave za koje se zna da su ostale u tužiteljevom objektu (popis zaliha robe urađen 25. jula 1992. godine, izvještaj o izvršenom popisu osnovnih sredstava i robe Republičkih rezervi sa stanjem na dan 31. decembar 1992. godine, izvještaj o kontroli materijalno finansijskog poslovanja za period od 25. marta do 27. marta 1993. godine kod Direkcije za robne rezerve RS), a nisu dostavljene, ne može biti razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva u cjelini, jer bi u suprotnom na tužitelju bio preveliki teret dokazivanja. Okružni sud je ocijenio pravilnom odluku prvostepenog suda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu vrijednosti oduzete robe. S tim u vezi, obrazložio je da nije dovoljna sama činjenica da su, prema dokazima, nabrojana oprema i inventar zaista postojali kod tužitelja, s obzirom, na nedostatak podataka o identifikaciji opreme i sredstva. Dalje obrazloženo da orijentaciona procjena do koje je došao vještak nije relevantan dokaz o utvrđenoj vrijednosti opreme, na kojem bi se mogla zasnivati odluka suda o ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Kako je tužiteljevom žalbom preinačena prvostepena presuda i usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog, to je i preinačena odluka o troškovima postupka, tako što je trećetuženi obavezan da solidarno sa apelantima plati troškove postupka tužitelju, te odbijen zahtjev trećetuženog za naknadu troškova postupka.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 187522 17 Rev od 1. mart 2018. godine, djelomično su usvojene revizije apelanata i trećetuženog i obje nižestepene presude preinačene tako da se novčani iznos dosuđen tužitelju na ime sticanja bez osnova, snižava na određeni (niži) iznos, kao i troškovi postupka sa dosuđenog (višeg) iznosa na određeni (niži) iznos, dok su u ostalom dijelu revizije odbijene. Presudom je dalje obavezan tužitelj da trećetuženom naknadi troškove postupka u određenom iznosu, dok je odbijen zahtjev za naknadu troškova preko ovog iznosa, sve bliže precizirano u izreci presude.
21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanata, a ni drugostepeni sud kada je utvrdio da je pasivno legitimisan i trećetuženi. S tim u vezi, obrazloženo je da iz materijalnih dokaza (kojima apelanti i trećetuženi nisu prigovarali) sasvim sigurno proizlazi da su u poslovni prostor tužitelja ušli predstavnici prvoapelanta, u prvom redu organi MUP-a (pa nije od značaja kada je prvi put osnovano Ministarstvo trgovine i snabdijevanja, na čemu insistira revizija). Dalje je obrazloženo da je ušao i pravni prednik drugoapelanta, pri čemu nije od značaja navod revizije da je drugoapelant registrovan u Republičkom zavodu za statistiku 24. marta 1998. godine, i iz razloga što ta registracija kod nadležnog organa za statistiku nikako ne dokazuje da pravni prednik drugoapelanta nije ranije nastao, što dokazuju i priloženi materijalni akti koje je donio upravo pravni prednik drugoapelanta. Istaknuto je da iz materijalnih dokaza također nedvojbeno proizlazi da su apelanti i trećetuženi raspolagali zatečenom robom i opremom u vlasništvu tužitelja. Vrhovni sud je ukazao da ovakvo stanje potvrđuju i saslušani svjedoci, kao i zakonski zastupnik tužitelja, te ostali materijalni akti apelanata i trećetužene, kojima su formirali komisije od svojih predstavnika (bez učestvovanja tužitelja) na osnovu kojih su raspolagali robom i sredstvima tužitelja. Istaknuto je da su njihove iskaze nižestepeni sudovi ocijenili uvjerljivim, a apelanti i trećetuženi nisu ponudili i izveli dokaze koji bi upućivali na drugačiju ocjenu. Vrhovni sud je dalje naveo da iskazima ovih svjedoka nisu suprotni ni navodi svjedoka koji je, prema sopstvenom kazivanju, kao član komisije koju je imenovao drugoapelant i kao radnik magaciner zaposlen kod trećetuženog, iz magacina tužitelja izdavao robu vojsci, policiji i DD „Vemeks“, kao i svjedočenju tadašnjeg direktora trećetuženog, koji ne spori da je roba tužitelja popisana kao roba Direkcije za robne rezerve i da je izdavana po otpremnicama tužitelja koje su zatečene u kancelarijama tužitelja. Po mišljenju Vrhovnog suda, ovi navodi predstavljaju dokaz da tužitelj nije mogao raspolagati svojom robom i da je nije mogao dislocirati na neko drugo mjesto, kako pokušava prikazati revizija apelanta ne nudeći u tom pravcu nikakve dokaze.
22. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni navodi da je došlo do zastarjelosti potraživanja za određeni iznos, koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja vrijednost predmetne robe (bez vrijednosti maloprodajne marže), jer se radi o naknadi štete, pa treba primijeniti rokove zastare propisane odredbom člana 376. ZOO. S tim u vezi, obrazloženo je da u ovoj parnici (kada je u pitanju naprijed opisani dio tužbenog zahtjeva) tužitelj ne traži naknadu štete zbog nezakonitog rada organa tuženih, u smislu odredbe člana 172. ZOO. Dalje je obrazloženo da se tužitelj opredijelio za zahtjev radi vraćanja predmetne robe, odnosno njene novčane protivrijednosti, jer je nesporno da te robe više nema (pa se ima vratiti vrijednost postignute koristi, kako propisuje odredba člana 210. stav 1. ZOO), koju su apelanti i trećetuženi, shodno tada važećim materijalnim propisima, imali pravo uzeti, ali ne i zadržati bez naknade. Istaknuto je da kako su je zadržali, iako je prestankom ratnih dejstava i neposredne ratne opasnosti, prestao pravni osnov da je i dalje drže, radi se o sticanju bez osnova iz odredbe člana 210. stav
2. ZOO, zbog čega je nastala obaveza vraćanja, odnosno obaveza naknade vrijednosti te robe, a s tim u vezi i računanje desetogodišnjeg roka zastarjelosti koji propisuje odredba člana 371. ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda, taj desetogodišnji rok - s obzirom na vrijeme sticanja bez osnova, dan prestanka rata i neposredne ratne opasnosti (od kada se računaju zastarni rokovi) i dan podnošenja tužbe - nije prošao.
23. Međutim, nasuprot prednjem, Vrhovni sud je naveo da iznos tražen na ime vrijednosti maloprodajne marže koju je tužitelj mogao ostvariti prodajom predmetne robe, predstavlja štetu za tužitelja u vidu izmakle koristi, o kojoj govori odredba člana 189. ZOO. S tim u vezi, obrazložio je da tokom postupka nije utvrđeno da su apelanti i trećetuženi ostvarili korist ubiranjem maloprodajne marže, pa prema tome nije došlo do prelaska dijela imovine tužitelja u njihovu imovinu, kada bi se radilo o sticanju bez osnova. Po mišljenju Vrhovnog suda, kako naprijed navedeni dio tužbenog zahtjeva ima karakter zahtjeva za naknadu štete uzrokovane izmaklom koristi, neostvarivanjem maloprodajne marže, koju je vještak računao u procentu od 20%, iz čega proizilazi da vrijednost same robe iznosi određeni novčani iznos koji je tužitelju dosuđen ovom presudom i koliko je vještačenjem utvrđeno u prvobitnom, osnovnom nalazu Zavoda za sudska vještačenja od 27. augusta 2012. godine (bez obračunavanja maloprodajne marže), prigovor apelanata i trećetuženog o zastarjelosti ovog dijela potraživanja ima se cijeniti prema rokovima sadržanim u odredbama člana 376. ZOO. S tim u vezi, obrazložio je da kako je ova vrsta štete mogla nastati najkasnije do 19. juna 1996. godine (kada je tužitelj mogao znati njen obim i počinioca) od kada se u ovom slučaju računa zastarjelost, pa kako su do podnošenja tužbe prošli rokovi iz odredbe člana 376. ZOO, valjalo je uvažiti istaknuti prigovor zastarjelosti za ovaj dio potraživanja i nižestepene presude preinačiti kao u izreci.
24. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode iz revizije apelanata kojim osporavaju utvrđenu visinu vrijednosti predmetne robe, jer je o toj visini odlučeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka. U tom kontekstu je Vrhovni sud istaknuo da ne stoji tvrdnja apelanata da su se svi vještaci izjasnili da dokumentacija koju je prezentirao tužitelj „nije validna” i da se na osnovu nje nije moglo vršiti vještačenje. S tim u vezi, obrazložio je da ni Ekonomski institut ad Banjaluka, koji je bio u opciji da obavi vještačenje, svojim podneskom od 14. decembra 2011. godine (na koji se pozivaju apelanti), nije naveo da priložena dokumentacija „nije validna“, nego da bi u cilju lakšeg i potpunog vještačenja trebalo pribaviti još neka dokumenta. Vrhovni sud je naveo da je tu dokumentaciju od prvoapelanta i trećetuženog tražio i Zavod za sudska vještačenja, ali su oni dopisima odgovorili da ne raspolažu takvom dokumentacijom, iako se ona po prirodi stvari morala nalaziti kod njih, jer su je sačinjavali njihovi zaposlenici, a ne kod tužitelja, koji od 12. aprila 1992. godine nije imao pristupa dokumentaciji, a ni robi. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, kod takvog stanja stvari vještačenje je i bilo moguće izvršiti samo na osnovu materijalne dokumentacije koju je uspio pribaviti i sačuvati tužitelj - 32 pismena dokaza, te 186 materijalnih dokumenata iz krivičnog spisa, koje je tužitelj izveo kao dokaz, a čemu su se tuženi protivili, iako se radi o dokumentaciji koja je izuzete od njih u toku vođenja krivičnog postupka. Kako apelanti i trećetuženi nisu dostavili nijedan dokaz (čak ni na zahtjev vještaka), kojim bi doveli u sumnju materijalnu dokumentaciju koju je priložio tužitelj i na osnovu koje je vršeno vještačenje, njihove tvrdnje - da se radi o dokumentaciji tužitelja ,,koja nije validna“ - su ostale u sferi golih i neosnovanih navoda. Vrhovni sud je istaknuo da u spisu postoji podnesak tužitelja od 20. jula 2006. godine kojim povlači tužbu u odnosu na drugoapelanta. S tim u vezi, obrazložio je da kako nema očitovanja drugoapelanta u vezi sa povlačenjem tužbe (niti dokaza da joj je taj podnesak uopće uručen i traženo izjašnjenje), niti je povodom toga donesena bilo kakva odluka suda, a tužitelj je na zahtjev suda (rješenje od 18. januara 2008. godine) uredio tužbu kojom je i drugoapelant označena kao tuženi - navodi revizije kojima se ukazuje na ovo povlačenje tužbe, s obzirom na sadržaj odredbe člana 59. ZPP, nisu mogli ishoditi drugačiju odluku.
25. Vrhovni sud je istaknuo da kada sud preinači ili djelimično preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek, saglasno odredbi člana 397. stav 2. ZPP, odlučit će o troškovima cijelog postupka. Dalje je istaknuo da se troškovi dosuđuju prema uspjehu u parnici, da stranka koja u cjelini izgubi spor dužna je da protivnoj strani naknadi troškove, a u slučaju djelimičnog uspjeha nadoknađuje se samo srazmjerni dio troškova (član 386. stav 1. i 2. ZPP). S tim u vezi, obrazložio je da tužitelj u ovom sporu (imajući u vidu stavljeni zahtjev i ovom presudom konačno dosuđeni iznos) uspio u postupku sa 11%, te da su troškovi postupka koje je imao tužitelj bili nužni (član 387. stav 1. ZPP) za dokazivanje osnova i visine spornog potraživanja. Dalje je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno troškove postupka tužitelja obračunao u ukupnom iznosu, od čega mu je srazmjerno uspjehu u parnici konačno dosuđen određeni iznos naveden u izreci presude. Vrhovni sud je istaknuo da je trećetuženi djelimično uspio u postupku, sa 89%. Kako je trećetuženi zahtijevao troškove revizionog i ranijeg postupka, slijedom čega je, po istom obrascu i slijedom citiranih zakonskih odredbi, tužitelj obavezan da mu na ime naknade troškova isplati određeni iznos, tj. 89% od iznosa zahtijevanog na ime troškova revizionog postupka i od novčanog iznosa koji je prvostepeni sud, pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) obračunao kao troškove prvostepenog postupka. Također je istaknuo da apelanti nisu zahtijevali naknadu troškova revizionog postupka, niti su nižestepene presude u dijelu koji se odnosi na troškove postupka pobijali revizijom ni žalbom.
IV.Apelacije a)Navodi iz apelacije AP-3112/18
26. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi ocjene dokaza, apelanti ističu da su osporene presude zasnovane na iskazima tužitelja i svjedoka predloženih od strane tužitelja, koji su pristrasni i kontradiktorni, što su opširno obrazložili u apelaciji. Navode i da nalaz i mišljenje vještaka ne može biti validan dokaz jer za bazu nije imao validne materijalne dokaze – dokumentaciju, što su svi vještaci u dosadašnjem postupku izjavili. Smatraju da je tužitelj predočio dokumentaciju koja nije vjerodostojna i nije originalna, i koja se može i sada uraditi sa datumom 11. april 1992. godine i ovjeriti pečatom firme. S tim u vezi, apelanti opširno u apelaciji opisuju svoje viđenje i zaključke u vezi pojedinih dokaza (propusnicu izdatu od MUP-a, predmetna naredba, polazna tačka za utvrđivanje stvarne vrijednosti robe, otpremnice sa memorandumom tužitelja, i dr.). Ističu da prvostepeni i drugostepeni sud nisu ni naveli ni obrazložili kao izvedeni dokaz predložen od strane apelanata podnesakobavijest o zadatku vještačenja po rješenju suda od 14. decembra 2011. godine Ekonomskog instituta A.D. Banjaluka, te da je upitan zaključak Vrhovnog suda u tom pogledu. Ističu da su se protivili priklapanju krivičnog spisa (u kojim su optuženi oslobođeni od odgovornosti) a prvostepeni sud je odbio prigovor i dozvolio provođenju dokaza iz krivičnog spisa, te im je poklonio vjeru.
27. Apelanti također ističu da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te da je u identičnim predmetima drugačije presuđivano, o čemu postoji sudska praksa. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno cijenili materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor zastare a sve u vezi pravnog osnova tužbenog zahtjeva. Nadalje, smatraju da sudovi prigovor pasivne legitimacije nisu obrazložili u skladu sa važećim materijalnim pravom u sudskom praksom, te napominju da je drugoapelant registrovan 24. marta 1998. godine, a štetni događaj se desio 1992. godine. U pogledu nedostatka pasivne legitimacije prvoapelanta, ističu da iz tada važećeg Zakona o ministarstvima proizilazi da u članu 6. stav 1. pod oznakom ministarstva kao republičkog organa uprave nije navedeni niti je u sporno vrijeme postojao republički organ prvoapelanta pod nazivom Ministarstvo koje bilo nadležno za promet robe i vršenja usluga, pa stoga od strane tog organu tužitelja nije moglo biti zabranjeno raspolaganje robom. Naime ističu da je Ministarstvo trgovine i snabdijevanja, kako se ranije zvalo Ministarstvo trgovine i turizma, prvi put je osnovano odredbama Zakona o ministarstvima koji je objavljen 13. jula 1992. godine. Apelanti također ukazuju i na to da je tužitelj povukao tužbu 20. jula 2006. godine protiv drugoapelanta, pa, ako rok zastare počinje teći 19. juna 1996. godine, zastarni desetogodišnji rok je istekao prije uređenja tužbe 14. februara 2008. godine i ponovnog označavanja drugoapelanta, kao drugotuženog. Smatraju da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o naknadi štete a ne sticanju bez osnova, za koji institut nisu ispunjeni uslovi za njegovu primjenu, niti su sudovi obrazložili na osnovu kojih dokaza su utvrdili da je imovina tužitelja prešla u imovinu apelanata. Smatraju da tužitelj nijednim materijalnim dokazom nije dokazao da su apelanti preuzeli njegovu robu, odnosno da je roba bila u tužiteljevim objektima, s obzirom da je objekt u spornom periodu bio napušten i oštećen. Također, smatraju obrazloženje presude Vrhovnog suda paušalno i bez zasnivanja na materijalnim dokazima i dosadašnjoj sudskoj praksi.
b)Navodi iz apelacije AP-3142/18
28. Tužitelj navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava tužitelj vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra proizvoljnim zaključak prvostepenog suda da je apelant trebalo da dokaže stvarnu vrijednost opreme a ne knjigovodstvenu, koji je zakonit, priznat način utvrđivanja vrijednost opreme. S tim u vezi, ističe da sud nije cijenio činjenicu da je izbačen iz objekta i nije mogao angažovati stručna lica da izvrše procjenu vrijednosti opreme na sporni datum. Dalje ističe da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbe čl. 7., 9. i 129. ZPP, te stavio na tužitelja prevelik i nejednak teret dokazivanja. Tužitelj smatra da je prvostepeni sud imao obavezu procijeniti pasivno držanje apelanta tokom cijelog postupka, te da je pretjeran teret da dokazuje činjenice kojima raspolažu apelanti. Također tužitelj prigovara i stavu prvostepenog suda o primjeni „nezvaničnog-tržišnog kursa“, koji ne postoji, već je morao da primijeni zvanični kurs koji je utvrdila Narodna banka SFRJ, koji je tužitelj dostavio u spis a sud nije cijenio. Smatra da je prvostepeni sud pogrešno interpretirao iskaz vještaka dat na ročištu, o nepostojanju propisa ili odluke vlasti u BiH o prihvatanju tržišnog kursa Yu dinara u DM. Tužitelj također smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio i odredbu čl. 387. i 388. ZPP i odredbe Tarife.
29. Tužitelj tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio odluku u pogledu dosuđenog iznosa na ime maloprodajne marže i u pogledu dosuđivanja troškova postupka trećetuženom. S tim u vezi, ističe da su apelanti prodavali robu trećim licima, što su utvrdili nižestepeni sudovi na osnovu materijalne dokumentacije i izjava svjedoka, te da Vrhovni sud svoj stav zasniva na prvobitnom nalazu vještaka ne uzimajući u obzir da su nakon toga postojale dopune tog nalaza. Osim toga, tužitelj navodi i da apelanti ne osporavaju vrijednost maloprodajne marže pa nije jasno zašto se revizijski sud upušta u utvrđivanja činjenica bez bilo kakvog prigovora apelanata u tom pravcu. Ističe i da je Vrhovni sud arbitrarno cijenio dijelove nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, uzimajući u obzir osnovni nalaz, ali ne i njegove dopune i iskaz vještaka. Smatra nejasnim kako je Vrhovni sud cijenio da iznos preko dosuđenog iznosa predstavlja vrijednost maloprodajne marže. U pogledu odluke Vrhovnog suda da dosudi troškove postupka trećetuženom, tužitelj ističe da je obavezan na naknadu troškova postupka i revizije iako trećetuženi nije uspio u svom zahtjevu. Dalje navodi da sud utvrđuje da je trećetuženi pasivno legitimisan, suprotno zaključku prvostepenog sud, pa je nejasno zašto „uobziruje“ troškove postupka dosuđene prvostepenom presudom u korist trećetuženog. Ističe da se revizija trećetuženog gotovo iscrpljuje u isticanju prigovora pasivne legitimacije. Smatra da su stavovi 1 i 3 izreke presude Vrhovnog suda protivrječni jedan drugom, kao i datom obrazloženju. Tužitelj ističe da su apelanti, kao organi države, povrijedili njegovo pravo na imovinu jer su raspolagali njegovom robom i opremom bez bilo kakve naknade. U vezi apelacionih navoda, tužitelj se poziva na stavove izražene u pojedinim odlukama Ustavnog suda (AP-1076/09, AP-775/08, AP-2408/06, AP-774/04, AP-1828/06 i AP- 1304/06).
c)Odgovori na apelaciju AP-3112/18
30. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata. Ističe da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, te je odluka iscrpno obrazložena. Smatra da postupak kod ovog suda nije nerazumno dugo trajao, jer je predmet zaprimljen 6. oktobra 2017. godine a odlučeno 1. marta 2018. godine.
31. Okružni sud navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda a ne drugostepena presuda.
32. Osnovni sud smatra apelacione navode neosnovanim.
33. Tužitelj smatra apelaciju neosnovanom. Ističu da apelanti nisu htjeli prezentovati sudu i tužitelju dokumentaciju, tvrdeći da je ne posjeduju, mada je u krivičnom postupku nesporno utvrđeno da upravo apelanti raspolažu sa cjelokupnom dokumentacijom. Također ističu da apelanti nisu svoje navode dokazivali u redovnom postupku. Ističu da su apelanti bili obavezni da naprave popis robe i opreme kad su je oduzeli, što nisu učinili, pa je sud taj njihov propust pravilno cijenio u skladu sa članom 126. ZPP. Ističe i da se apelanti nisu protivili finansijskom vještačenju, niti su stavili bilo kakvu primjedbu na predmet i obim vještačenja. Također, smatra i da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.
d)Odgovori na apelaciju AP-3142/18
34. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava tužitelja. Ističe da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, te je odluka iscrpno obrazložena. Smatra da postupak kod ovog suda nije nerazumno dugo trajao, jer je predmet zaprimljen 6. oktobra 2017. godine a odlučeno 1. marta 2018. godine. Ističe da je tužitelj imao jednak tretman kao i apelanti, te da je u postupku potpuno ravnopravno učestvovao. Također, ukazano je i da je tužitelju pružena mogućnost da provede sve dokaze u prilog svojih tvrdnji, te mu je omogućeno da se očituje na navode suprotne strane.
35. Okružni sud navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda a ne drugostepena presuda.
36. Osnovni sud smatra apelacione navode neosnovanim.
37. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je Vrhovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
38. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – Odluka Ustavnog suda, 45/09 - Odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 135.
Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može ovu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok.
Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna da preda ili pokaže, ili ako se isprava s obzirom na njenu sadržinu smatra zajedničkom za obje stranke.
U pogledu prava stranke da uskrati podnošenje drugih isprava shodno će se primijenjivati odredbe čl. 139. i 140. ovog zakona.
Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, mogu se radi utvrđivanja ove činjenice izvoditi dokazi.
Sud će, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili poriče da se isprava kod nje nalazi.
Protiv odluke suda iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.
Član 386. st.1. i 2.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 397. stav 2.
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
39. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Opšti rok zastarelosti Član 371.
Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
aU odnosu na AP-3112/18
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 187522 17 Rev od 1. mart 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zakonski zastupnik apelanata je primio 2. aprila 2018. godine a apelacija je podnesena 30. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
e)U odnosu na AP-3142/18
43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 187522 17 Rev od 1. mart 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu zastupnik tužitelja je primio 3. aprila 2018. godine a apelacija je podnesena 1. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
45. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, tužitelj također navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
46. Apelanti su se dakle pozvali na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja su garantirana članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedeno korespondira stavu Ustavnog suda da apelanti kao nosioci javne vlasti ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, budući da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu i da po stavu Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud će ispitati apelacione navode o kršenju prava iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
48. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
49. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na parnični postupak u kojem su apelanti, kao tuženi, obavezani da tužitelju isplate određeni novčani iznos na ime sticanja bez osnova, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizilazi da apelanti i tužitelj u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a tužitelj i iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Kršenje navedenog prava apelanti i tužitelj vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
51. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35.) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
52. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
U odnosu na apelacione navode apelanata
53. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud sproveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredbi materijalnog prava usvojio djelomično tužbeni zahtjev tužitelja. U vezi s tim je Osnovni sud u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, te razloge kojima se vodio kada je prihvatio dokaze koji su predloženi od strane tužitelja, i doveo ih u vezu s ostalim izvedenim dokazima. Navedena ocjena dokaza prihvaćena je i od strane Okružnog suda i Vrhovnog suda kao pravilna i zakonita, uz dodatno pojašnjenje određenih stavova u vezi pojedinih dokaza (uključujući i dokumentaciju iz krivičnog spisa), te isticanje da se vještak ekonomske struke izjasnio da je dokumentacija kojom se koristio prilikom izrade nalaza u pogledu utvrđivanja vrijednosti oduzete robe bila dovoljna i validna za izradu nalaza. Također, u pogledu validnosti dokumentacije, ukazali su da je vještačenje bilo moguće izvršiti samo na osnovu materijalne dokumentacije koju je uspio pribaviti i sačuvati tužitelj, a da apelanti i trećetuženi nisu dostavili nijedan dokaz (čak ni na zahtjev vještaka), kojim bi doveli u sumnju materijalnu dokumentaciju koju je priložio tužitelj i na osnovu koje je vršeno vještačenje. Pri tome, suprotno tužiteljevim apelacionim navodima, Ustavni sud primjećuje da su sudovi uzeli u obzir pasivnost apelanata u pogledu predlaganja dokaza i nedostavljanje relevantne dokumentacije sa kojom apelanti navodno raspolažu, te sve to cijenili u skladu sa pravilima dokazivanja u smislu odredbi čl. 8., 123. i 126. ZPP. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti i tužitelj u apelacijama navode svoje viđenje i zaključke u pogledu pojedinih izvedenih dokaza, ali suprotno navedenom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali logičnu i zadovoljavajuću ocjenu ovih dokaza koja je detaljno iznesena u obrazloženjima presuda.
54. Apelanti također smatraju da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u pogledu pravnog osnova tužbe, prigovora zastarjelosti potraživanja i prigovora nedostatka pasivne legitimacije. U kontekstu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredaba ZOO-a, ZPP-a, Zakona o narodnoj odbrani i Uredbe na konkretan pravni odnos. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri sudske instance bili jedinstveni u stavu da su apelanti pasivno legitimisani u konkretnom slučaju, jer su predstavnici prvoapelanta i pravnog prednika drugoapelanta ušli u poslovni prostor tužitelja i raspolagali zatečenom opremom i robom. Iz navedenog utvrđenja je proizilazio i zaključak sudova u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer su utvrdili da je nezakonito ponašanje pravnog prednika prvoapelanta kojim je tužitelju oduzela robu i opremu, a da to nije prije, a ni kasnije, regulisala odgovarajućim aktom, izdala račun ili platila vrijednost, kao i ponašanje drugoapelanta, koji je raspolagao robom tužitelja bez pravnog osnova. Navedene zaključke, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključke redovnih sudova u vezi pravnog osnova
- sticanja bez osnova, koji su sudovi doveli u vezu sa relevantnom odredbom člana 210. ZOO i dali dostatno obrazloženje u vezi ispunjenosti uslova i primjene na konkretan odnos, te s njim u vezi, i računanje roka zastarjelosti. Naime, kako je to Vrhovni sud ukazao, apelanti su zadržali tužiteljevu robu, iako je prestankom ratnih dejstava i neposredne ratne opasnosti, prestao pravni osnov da je i dalje drže, te se stoga radi o sticanju bez osnova iz odredbe člana 210. stav 2. ZOO, zbog čega je nastala obaveza vraćanja, odnosno obaveza naknade vrijednosti te robe, a s tim u vezi i računanje desetogodišnjeg roka zastarjelosti koji propisuje odredba člana 371. ZOO. Ustavni sud primjećuje da navedeni stav korespondira sa stavom Ustavnog suda izraženim u Odluci AP-430/06 (vidi već navedenu odluku broj AP 430/06, tač. 29. i 30) u kojoj je Ustavni sud odlučivao o apelaciji tužitelja vezanoj za postupanje redovnih sudova u predmetnom parničnom postupku koji je okončan odlukama koje su predmet ove apelacije.
55. Također, po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao zadovoljavajuće obrazloženje i u pogledu povlačenja tužbe u odnosu na drugoapelanta, koje se ne čini proizvoljnim. U pogledu apelacionih navoda kojima se ukazuje da su sudovi u identičnim predmetima drugačije presuđivali, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu ponudili dokaze za te navode, niti su ih detaljnije obrazložili, pa stoga i ove navode smatra neosnovanim. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
56. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na apelacione navode tužitelja
57. Tužitelj također smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u pogledu odbijanja dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na vrijednost opreme, u pogledu primjene „nezvaničnog-tržišnog kursa“, u pogledu dosuđenog iznosa na ime maloprodajne marže i u pogledu odluke o troškovima postupka a posebno u pogledu dosuđivanja troškova postupka trećetuženom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud razmotrio sve okolnosti u pogledu osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na vrijednost opreme i zaključio da je tužitelj trebao dokazati stvarnu vrijednost opreme koju je ona imala u vrijeme oduzimanja, a ne njenu knjigovodstvenu vrijednost. Navedeni zaključak potvrdili su i Okružni i Vrhovni sud, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne doima proizvoljnim. Nadalje, redovni sudovi su jasno i detaljno obrazložili i razloge kojim su se vodili kada su zaključili da se vrijednost robe trebalo utvrđivati po tržišnom kursu, koji su detaljno navedeni u činjeničnom dijelu odluke. U pogledu apelacionih navoda tužitelja da apelanti nisu osporavali vrijednost maloprodajne marže i da je nejasno zašto se revizijski sud upušta u utvrđivanja činjenica bez bilo kakvog prigovora apelanata u tom pravcu, Ustavni sud primjećuje da je taj dio tužbenog zahtjeva Vrhovni sud analizirao u kontekstu istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja. Stoga se odlukom Vrhovnog suda u pogledu iznosa traženog na ime maloprodajne marže i obrazloženja koje je Vrhovni sud dao u tom pravcu, Vrhovni sud nije upustio u utvrđivanje činjenica, već je postupao u granicama izjavljene revizije apelanata i ispitivao primjenu materijalnog prava (čl. 189. i 376. ZOO).
58. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao dovoljno i razumno obrazloženje i u pogledu utvrđivanja same visine maloprodajne marže. Također, suprotno apelacionim navodima tužitelja, redovni sudovi su dali jasne i obrazložene razloge u pogledu odluke o troškovima postupka, posebno u dijelu koji se odnosi na trećetuženog, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, nesporno je da je Vrhovni sud osporenom odlukom obje nižestepene presude preinačio, te je stoga, u smislu člana 397. stav 2. ZPP, imao ovlaštenje da odluči o troškovima cijelog postupka, kako troškovima tužitelja, tako i trećetuženog. Shodno tome, budući da Ustavni sud u ovom dijelu ne uočava proizvoljnost na koju je tužitelj ukazao, niti se primjena materijalnog prava doima proizvoljnom jer su sudovi sud detaljno i argumentirano obrazložili svoje stavove u ovom dijelu, Ustavni sud ove prigovore ne može prihvatiti opravdanim. Pri tome, u pogledu tužiteljevog pozivanja na pojedine stavove iz odluka Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali smatra da, imajući u vidu naprijed navedene razloge koji su determinirani činjenicama konkretnog predmeta, ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u tužiteljevom slučaju.
59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo tužitelja na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
60. Apelanti i tužitelj smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i a tužitelj i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti i tužitelj istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata i tužitelja o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine a tužitelja i o povredi prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi u osporenim odlukama kojima su apelanti obavezani na isplatu određenog novčanog iznosa tužitelju na ime sticanje bez osnova dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Osim toga, ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku kada apelanti nisu jasno definirali u čemu se ogleda kršenje ovog prava.
62. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava tužitelja na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno razmotrio tužiteljeve navode koje on ponavlja u apelaciji uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava a dana obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u bilo kojem segmentu.
63. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu apelanta i tužitelja iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine a tužitelja i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava temelje na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.