Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4253/19 (Opština Novo Goražde)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4253/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4253/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Opština Novo Goražde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Novo Goražde protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 037326 19 Gž od 26. jula 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 P 037326 18 P od 15. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Opština Novo Goražde (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske-sjedište zamjenika u Foči, podnijela je 4. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 037326 19 Gž od 26. jula 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 037326 18 P od 15. maja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se raskine ugovor o zakupu stana broj 02/01-372-15/14 od 25. avgusta 2004. godine zaključen između apelantice i prednika tuženih (M.D. i J.Č.) i da se naloži tuženim da apelantici predaju predmetni stan slobodan od lica i stvari, te je obavezana apelantica da tuženim naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica sa B.Č. (prednik tuženih) zaključila ugovor o zakupu stana 25. avgusta 2004. godine, kojim ugovorom je određena mjesečna zakupnina u iznosu od 18,10 KM, te da je tačkom IV navedenog ugovora ugovoreno da će predmetni stan koristiti i članovi porodičnog domaćinstva, supruga M.D. i kćerka J.Č. (tužene u predmetnom postupku). Dalje je utvrđeno da je B.Č. preminuo 22. juna 2018. godine, te da, osim uplate jedne mjesečne zakupnine, B.Č. nije izmirivao obavezu plaćanja mjesečne zakupnine prema navedenom ugovoru, te da je tužena J.Č. podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana i da je 13. marta 2019. godine uplatila neplaćene zakupnine. Takođe, da je apelantica shodno odredbama člana 43. stav (1) tačka b) Zakona o privatizaciji državnih stanova (kojim je propisano da zakupodavac može dati otkaz ugovora o zakupu stana ako zakupac, bez opravdanog razloga, ne plati zakupninu za najmanje tri mjeseca uzastopno ili četiri mjeseca u toku godine) tražila raskid predmetnog ugovora. Okružni sud je naveo da je shodno odredbama člana

126. Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da povjerilac, ako želi raskinuti ugovor, mora dužniku ostaviti primjeren naknadni rok za ispunjenje) apelantica bila dužna da pozove tužene da u primjerenom roku ispune ugovorenu obavezu plaćanja zakupnine. Okružni sud je dalje naveo da je apelantica, ako je smatrala da tužene (koje su prema tački IV predmetnog ugovora imale pravo da koriste navedeni stan kao članovi porodičnog domaćinstva zakupca) nemaju pravo da nakon smrti zakupca koriste stan, imala mogućnost da shodno odredbama člana 46. stav (3) Zakona o privatizaciji državnih stanova tužbom traži predaju ispražnjenog stana. Okružni sud je naveo da je tužbeni zahtjev apelantica zasnovala na odredbama člana 43. stav (1) tačka b) Zakona o privatizaciji državnih stanova (dakle, iz razloga što je izvršena uplata samo jedne mjesečne zakupnine), a ne na odredbama člana 46. stav (3) navedenog zakona (zato što je smatrala da, nakon smrti zakupca, tužene nemaju pravo korišćenja predmetnog stana), odnosno, apelantica je raskid ugovora tražila zato što tužene nisu postupile u skladu s tačkom III navedenog ugovora (kojom je ugovoreno da će se zakupnina plaćati do 15-og u mjesecu). Imajući navedeno u vidu, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se ugovor o zakupu predmetnog stana ne može otkazati, tim prije što je u postupku utvrđeno da tužene nisu znale da njihov prednik nije izmirivao svoju obavezu plaćanja zakupnine, niti ih je apelantica o tome obavijestila ili pozvala da izmire dug. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, konkretno Zakon o privatizaciji državnih stanova i Zakon o obligacionim odnosima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelantica nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koju se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4253/19 (Opština Novo Goražde) | Sudska praksa | Aktio