Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3412/18 (Z.D.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3412/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3412/18, rješavajući apelaciju Z. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Z. D.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 218824 16 Gž od 8. marta 2018. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Bogdanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 218824 16 Gž od 8. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 21. oktobra 2019. godine zatraženo je od Okružnog suda i Lovačkog udruženja "Zmijanje" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tuženi, kojeg zastupa Željko Višić, advokat iz Banje Luke, dostavili su 23. i 30. oktobra 2019. godine odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 13. oktobra 2016. godine donio Presudu broj 71 0 P 218824 15 P kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo koji su dokazi sprovedeni pred tim sudom, između ostalog, akt tuženog od 19. avgusta 2014. godine, zajedno sa potvrdom o prijemu pošiljke. Nadalje je naveo da je među strankama nesporno da se 15. avgusta 2014. godine dogodila saobraćajna nesreća, tako što je divlja svinja udarila u apelantovo vozilo dok je njime upravljao M. D., te da je na apelantovom vozilu nastupila određena materijalna šteta. Zatim je istakao da je odredbom člana 125 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice (stav 1), da ne treba dokazivati činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali da se može dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno (stav 3) i da ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate (stav 4).
7. Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je tuženi odgovoran za nastanak predmetne štete, te je naveo da se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje je naveo da je najprije rješavao o istaknutom prigovoru podijeljene odgovornosti, odnosno apelantovom doprinosu nastanku predmetne štete, te utvrdio da prigovor nije osnovan. U vezi s tim je citirao odredbe člana 192 i 205 ZOO, te je ukazao da iz navedenih odredaba materijalnog prava proizilazi da zakonodavac propisuje da oštećeni koji je doprinio nastanku štete ima pravo na njenu srazmjernu naknadu s obzirom na činjenicu da je on sam, svojom radnjom (postupanjem ili nepostupanjem - propuštanjem), stvorio takvu situaciju koja je navela ili podstakla štetnika da mu nanese tu štetu, odnosno faktički uzrok štetne posljedice nalazi se i u ponašanju samog oštećenog.
8. Osnovni sud je ukazao da tuženi nije sporio da je osnovan sa ciljem da, u najširem smislu riječi, vodi brigu o divljim životinjama na određenom lovištu, što znači da je i odgovoran u slučajevima u kojima se divljač javlja kao učesnik nekog štetnog događaja. Zatim je ukazao da je opštepoznata činjenica da divljač-divlje životinje ima svojstvo opasne stvari.
9. Osnovni sud je istakao da je iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke N. V., kojem je sud poklonio vjeru, jasno da vozač apelantovog vozila uopšte nije imao tehničke mogućnosti da izbjegne konkretnu nesreću, pa da u tom smislu nije moguće govoriti ni o njegovom doprinosu za njen nastanak. Naime, Osnovni sud je utvrdio sljedeće pravno relevantne činjenice: da je vozač bio trijezan, da se kretao propisanom brzinom, da na licu mjesta nije bilo oznake-upozorenja „divljač na putu”, da nije imao vremenske mogućnosti da blagovremeno reaguje iz razloga što se divlja svinja, kao iznenadna prepreka, pojavila na putu, istrčavajući na put, da se radilo o noćnim prilikama, bez ulične rasvjete, pa je mogućnost vozača da opazi ovakvu prepreku na putu bila bitno smanjena.
10. Osnovni sud je naveo šta je propisano odredbama člana 154 stav 1, člana 155 i člana 185 ZOO, te je istakao da je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan i da je apelant dokazao njegovu visinu u cijelosti.
11. Okružni sud je 8. marta 2018. godine donio Presudu broj 71 0 P 218824 16 Gž kojom je žalbu tuženog uvažio, pa presudu Osnovnog suda preinačio, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao, između ostalog, da stvarna legitimacija (aktivna i pasivna) u sporu predstavlja materijalnopravni odnos stranke prema predmetu spora. Zatim je istakao da iz stanja spisa proizilazi, između ostalog, da je vještak saobraćajne struke utvrdio da se predmetna nezsreća dogodila na određenom regionalnom putu i da je u vrijeme nesreće bila noć, kolovoz suh i neosvijetljen uličnom rasvjetom, te da je mjesto nesreće bilo u naselju zbog čega je važilo opšte ograničenje brzine od 50 km/h, da je vozač bio u trijeznom stanju i da se kretao propisanom brzinom od 48 do 49 km/h.
13. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 2 Zakona o javnim putovima propisano da put predstavlja svaki javni put i nekategorisani put na kojima se vrši saobraćaj, a javni put predstavlja površinu od opšteg značaja za saobraćaj koji svako može slobodno koristiti pod uslovima određenim zakonom i koji je nadležni organ proglasio za javni put, a članom 40 tačka đ) istog zakona da se zaštitom javnih puteva smatra zaštita od nekontrolisanog izlaska na put većeg broja ljudi, djece, stoke i divljači. Zatim, ukazano je da je odredbom člana 58 stav 2 Zakona o lovstvu propisano da je štetu koju pričini divljač za koju je propisana stalna zabrana lova dužan nadoknaditi subjekt koji je propisao zabranu, a prema odredbi člana 23 istog zakona, lovište čine lovna (lovno produktivne i lovno neproduktivne površine) i nelovna površina (naselja, groblja, javni putevi itd.).
14. Okružni sud je istakao da, kako je postavljenim tužbenim zahtjevom apelant tražio naknadu materijalne štete na svom teretnom vozilu koju je prouzrokovala divljač i kako je nesporno da se predmetna nesreća dogodila na određenom regionalnom putu, to Okružni sud nalazi da povodom zahtjeva za naknadu štete ne postoji materijalnopravni odnos između stranaka, zbog čega tuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu. Naime, kod činjenice da apelant nije dokazao da je tuženi propustio da preduzme odgovarajuće mjere da bi spriječio štetu koju divljač može pričiniti ljudima na javnim putevima koji prolaze kroz lovište, to na strani tuženog, kao korisnika lovišta, shodno navedenim zakonskim odredbama, nema odgovornosti za predmetnu štetu, jer je ona pričinjena na navedenoj dionici javnog puta koja predstavlja nelovnu površinu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelant je istakao da je stav drugostepenog suda u osporenoj presudi proizvoljan i rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, navedeno je da divlje životinje (divljač) pravna teorija i sudska praksa tretiraju opasnim stvarima, te da se stoga za štetu koju divljač nanese odgovara po principu objektivne odgovornosti, te je subjekt odgovornosti upravo tuženi, a ovo na osnovu pretpostavke da divljač stalno živi i razmnožava se na lovištu na kom je šteta i pričinjena. Zatim je ukazao da je članom 23 Zakona o lovstvu propisano da i nelovna površina ( u ovom slučaju javni put) čini lovište, te da postoji odgovornost lovačkog udruženja, ali uz primjenu opštih pravila o odgovornosti, odnosno uz primjenu ZOO po principima objektivne odgovornosti. U vezi s tim je istakao da korisnik lovišta ima obavezu da obavještava „Puteve RS“ da bi se na određenim mjestima postavio znak upozorenja na divljač. Zatim je istakao da, suprotno navodima Okružnog suda u osporenoj presudi, nije dokazao da je tuženi propustio preduzeti odgovarajuće mjere, da to jeste dokazao, između ostalog i čitanjem akta tuženog broj 219/14 od 19. avgusta 2014. godine (koji je dostavljen uz apelaciju) iz kog se vidi da se tuženi nadležnom JP „Putevi RS“ obraća tek 19. avgusta 2014. godine, dakle, nakon predmetne saobraćajne nesreće, i da traži postavljanje saobraćajnog znaka upozorenja na divljač. Dakle, u konkretnom slučaju trebalo je primijeniti odredbe člana 154 stav 2 ZOO, kao i član 173 istog zakona, kojim je propisano da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Apelant je ukazao da je sproveo i dokaz vještačenjem vještaka saobraćajne struke, koji je utvrdio da šteta upravo postoji od divljači, bez bilo kakve odgovornosti vozača motornog vozila. Dakle, tuženi ne samo da nije sproveo niti jedan dokaz dokazujući suprotno već se i nadležnom društvu za održavanje puteva obratio tek nakon predmetne saobraćajne nesreće.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci i da smatra da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tuženi je u odgovoru citirao odredbe čl. 2, 16, 19 i 40 Zakona o javnim putevima, kao i član 23 Zakona o lovstvu, te je istakao, između ostalog, da su netačni apelacioni navodi da se tuženi nije obraćao JP „Putevi RS“ Banja Luka prije predmetne nesreće, jer je u spis predmeta dostavljen zahtjev za postavljanje vertikalne signalizacije, kojim se obraćao JP „Putevi RS“ Banja Luka 27. juna 2013. godine, ali su svi zahtjevi odbijeni (navedeni zahtjev nije dostavljen uz apelaciju, niti iz prvostepene presude proizilazi da je izveden pred prvostepenim sudom). Tuženi je dalje istakao da, uslijed činjenice da JP „Putevi RS“ Banja Luka upravljaju određenim putem, nepostojanje odgovarajuće saobraćajne signalizacije bitan je momenat za utvrđivanje odgovornosti za nastalu štetu. Takođe je istakao da je drugostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i donio pravilnu presudu, a pogotovo pravilno ocijenio prigovor pasivne legitimacije. Na osnovu svega navedenog, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o javnim putevima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 89/13 i 83/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnim putevima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 89/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (1) tačka g) i p) (1)Pojedini pojmovi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje: [...]
g) javni put je površina od opšteg značaja za saobraćaj, koju svako može slobodno da koristi pod uslovima određenim zakonom i koju je nadležni organ proglasio javnim putem;
[...]
p) put je svaki javni put i nekategorisani put na kom se odvija saobraćaj, Član 40.
Zaštitom javnih puteva u smislu ovog zakona smatra se:
[...]
đ) zaštita od nekontrolisanog izlaska na put većeg broja ljudi, djece, stoke i divljači, [...]
20. Zakon o lovstvu (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 60/09 i 50/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
(1) Lovište čine lovna i nelovna površina.
(2) Lovne površine čine lovnoproduktivne i lovnoneproduktivne površine.
(3) Lovnoproduktivne površine su površine na kojima postoje povoljni uslovi za nesmetan život, normalnu reprodukciju, pravilan razvoj i stalan opstanak jedne ili više vrsta divljači, (4) Lovnoneproduktivne površine su površine lovišta na kojima se divljač lovi, a ne uzgaja, jer za to nema prirodnih uslova.
(5) Nelovnim površinama se smatraju: naselja, groblja, javni putevi, parkovi u naseljima, plantažni voćnjaci i vinogradi, objekti za liječenje i rekreaciju, aerodromi, dvorišta seoskih domaćinstava, stambenih zgrada, fabričkih i industrijskih objekata, površine koje služe za vojne, naučne i nastavne potrebe, kao i drugi objekti utvrđeni posebnim propisima.
VI - SPREČAVANJE ŠTETE I NAKNADA ŠTETE
Član 57.
(1) Korisnik lovišta dužan je da preduzima mjere za sprečavanje štete koju divljač može pričiniti ljudima ili njihovoj imovini na zemljištu i vodi na kojima se nalazi lovište (održavanjem broja divljači prema kapacitetu lovišta i podnošljive brojnosti, obezbjeđenje prehrane u lovištu, angažovanje čuvara i drugo).
(2) Vlasnici zemljišta i stoke, odnosno korisnici zemljišta na kome se nalazi lovište ili koja su u blizini lovišta dužni su da na tom zemljištu i objektima preduzimaju sve mjere za sprečavanje štete od divljači i na divljači.
(3) Mjere za sprečavanje štete su postavljanje efikasnih ograda, električnog pastira, postavljanje plašila, zaštita mladih sadnica omotavanjem ili premazivanjem, ispaša stoke sa čobanom na površinama dozvoljenim za pašu, postavljanje plašilica na kosačice, kombajne i drugo. Član 58. st. (1) i (2) (1) Za štetu koju pričini lovostajem zaštićena divljač naknadu pričinjene štete plaća korisnik lovišta.
(2) Štetu koju učini divljač za koju je propisana stalna zabrana lova dužan je da nadoknadi subjekat koji je propisao zabranu [...]
21. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:
Sadržina zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuju se obligacioni odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica.
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185. st. 1. i 2.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 218824 16 Gž od 8. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. U konkretnom slučaju postupak se vodio radi naknade štete, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Okružni sud u osporenoj presudi, u suštini, proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argumenat koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili da razmotre sve relevantne faktore, odnosno propustili da uzmu u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili da sprovedu dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, i broj AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).
32. Ustavni sud nalazi da je predmet spora, u konkretnom slučaju, naknada materijalne štete na apelantovom motornom vozilu koju je prouzrokovala divljač (divlja svinja) izlijetanjem na put kojim se kretalo apelantovo vozilo.
33. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je već ranije rješavao slična činjenična i pravna pitanja, odnosno da je rješavao apelacije podnesene protiv odluka redovnih sudova u kojima je predmet spora bila naknada štete na motornom vozilu nastala izlijetanjem divljači na put (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 3631/18 od 11. oktobra 2018. godine, AP 1733/08 od 8. decembra 2010. godine i AP 53/11 od 19. novembra 2013. godine u okviru koje je riješen i predmet broj AP 743/11, dostupne na www.ustavnisud.ba ). Ustavni sud napominje da su okolnosti svakog predmeta specifične i bitne za donošenje pojedinačne odluke u svakom predmetu, a u smislu garancija ustavnog prava na pravično suđenje, bitno je da redovni sudovi uzmu obzir sve relevantne zakonske odredbe, relevantne odredbe ZOO, Zakona o lovstvu i Zakona o javnim putevima, te utvrde i obrazlože bitne činjenice za odluku u svakom konkretnom slučaju.
34. Ustavni sud podsjeća da je predmetna materijalna šteta nastala tako što je divlja svinja udarila u apelantovo vozilo na javnom putu, koji prolazi kroz lovište kojim upravlja tuženi. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u predmetnom parničnom postupku, nakon sprovedenog dokaznog postupka, istakao da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primjenjivati odredbe ZOO, te da je rješavao prigovor tuženog o podijeljenoj odgovornosti i zaključio da vozač apelantovog vozila nije imao tehničke mogućnosti da izbjegne konkretnu nesreću, a da na licu mjesta nije bilo oznake - upozorenja „divljač na putu“. Osnovni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 154, 155 i 185 ZOO. Međutim, postupajući po žalbi, Okružni sud je usvojio žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud primjećuje da se u osporenoj odluci Okružni sud pozvao samo na odredbe člana 2 tač. g) i p) Zakona o javnim putevima, te na odredbe čl. 23 i 58 stav 2 Zakona o lovstvu, a da nije obrazložio zašto se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe ZOO. Naime, Okružni sud je smatrao da ne postoji materijalnopravni odnos između stranaka zbog čega tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom sporu. Okružni sud je to obrazložio navodeći da apelant nije dokazao da je tuženi propustio da preduzme odgovarajuće mjere da bi spriječio štetu koju divljač može pričiniti na javnim putevima, pa da na strani tuženog, kao korisnika lovišta, shodno navedenim zakonskim odredbama, nema odgovornosti za predmetnu štetu, jer je ona pričinjena na javnom putu koji predstavlja nelovnu površinu.
35. Ustavni sud podsjeća da apelant u apelaciji ističe da je divljač opasna stvar, pa da se stoga za štetu koju divljač nanese odgovara po principu objektivne odgovornosti, te da je subjekat odgovornosti upravo tuženi, a ovo na osnovu pretpostavke da divljač stalno živi i razmnožava se na lovištu na kom je šteta i pričinjena. Takođe je naglasio da tuženi kao korisnik lovišta ima obavezu da obavještava JP „Putevi RS“, kako bi se na određenim mjestima postavio znak upozorenja na divljač, a da je on u toku postupka priložio dokaz iz kojeg se vidi da se tuženi nadležnom JP „Putevi RS“ obratio tek nakon predmetne saobraćajne nesreće.
36. Analizirajući osporenu odluku Okružnog suda, Ustavni sud nalazi da odredbe koje je citirao Okružni sud definišu pojmove put i javni put (član 2 tač. g) i p) Zakona o javnim putevima), da se zaštitom javnih puteva smatra, između ostalog, zaštita od nekontrolisanog izlaska na put većeg broja divljači (član 40 tačka đ) Zakona o javnim putevima), zatim, šta čini lovište (član 23 Zakona o lovstvu) i ko je dužan nadoknaditi štetu koju pričini divljač za koju je propisana stalna zabrana lova (član 58 stav 2 Zakona o lovstvu). Ustavni sud zapaža da Okružni sud, imajući u vidu navedene odredbe, u suštini, smatra da na strani tuženog, kao korisnika lovišta, nema odgovornosti za predmetnu štetu jer je ona pričinjena na nelovnoj površini (javnom putu), a apelant nije dokazao da je tuženi propustio da preduzme odgovarajuće mjere da bi spriječio štetu koju divljač pričini na javnim putevima koji prolaze kroz lovište. Dovodeći u vezu navedene odredbe s obrazloženjem koje je dao Okružni sud, kad je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, ne može se reći da je dato obrazloženje jasno, argumentovano i da proizilazi iz odredaba koje je citirao Okružni sud. Naime, nesporno je da se predmetna nesreća dogodila na javnom putu, koji prolazi kroz lovište kojim upravlja tuženi (i koji čini nelovnu površinu), te da je štetu počinila divljač za koju se pretpostavlja da potiče iz lovišta kojim upravlja tuženi. Međutim, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju utvrđivana činjenica da li se radi o divljači za koju je propisana stalna zabrana lova, odnosno da li je za divlju svinju propisana stalna zabrana lova, u kojem slučaju bi, u smislu člana 58 stav 2 Zakona o lovstvu, odgovarao subjekat koji je propisao zabranu. Zatim, nesporno je da iz odredbe člana 23 Zakona o lovstvu proizilazi da lovište čine lovne i nelovne površine, te da javni put spada u nelovne površine, kao i da je odredbom člana 40 tačka đ) Zakona o javnim putevima propisano da se zaštitom javnih puteva u smislu tog zakona smatra zaštita od nekontrolisanog izlaska na put većeg broja ljudi, djece, stoke i divljači. Dakle, navedene odredbe ne propisuju ko je odgovoran u slučaju nastanka štete na lovnom ili nelovnom području, odnosno ne propisuju ko je odgovoran da preduzme mjere zaštite od nekontrolisanog izlaska na put većeg broja divljači, tako da ih nije moguće dovesti u vezu sa zaključkom Okružnog suda da tuženi nije pasivno legitimisan. Ovo pogotovo kad se uzme u obzir da lovište čine lovne i nelovne površine, pa sama činjenica da je šteta nastala na nelovnoj površini ne može dovesti do zaključka da tuženi nije pasivno legitimisan.
37. Nadalje, Ustavni sud nalazi da se Osnovni sud, u obrazloženju prvostepene presude, pozvao na član 125 ZPP, koji propisuje koje činjenice ne treba dokazivati, te da je istakao, između ostalog, “da tuženi nije sporio“ da je osnovan sa ciljem da vodi brigu o divljim životinjama na određenom lovištu, pa da je odgovoran kad se divljač (koja ima svojstvo opasne stvari) javlja kao učesnik nekog štetnog događaja. Zatim, navedeno je da je u dokaznom postupku sprovedeno i vještačenje vještaka saobraćajne struke na osnovu kojeg je Osnovni sud zaključio da nema doprinosa vozača apelantovog vozila predmetnoj nesreći, kao i da na predmetnoj dionici puta nije bilo oznaka-upozorenja „divljač na putu“. Takođe, Osnovni sud je u obrazloženju odluke istakao da je pred tim sudom sproveden i dokaz - akt tuženog broj 219/14 od 19. avgusta 2014. godine, iz kojeg proizilazi da se tuženi tek nakon predmetne nesreće obratio JP „Putevi RS“ zahtjevom da postavi saobraćajni znak „divljač na putu“ (koji nije obrazložio ni prvostepeni sud, ali je naveo da je on sproveden, pa se samim tim i nalazio u spisu predmeta). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud nije dao svoju ocjenu navedenih činjenica, odnosno dokaza, već da je samo zaključio da apelant nije dokazao „da je tuženi propustio da preduzme odgovarajuće mjere da bi spriječio štetu koju divljač može pričiniti“, pozivajući se pri tome na navedene odredbe Zakona o lovstvu i Zakona o javnim putevima. Pored toga, Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije obrazložio da li je tuženi u konkretnom slučaju preduzeo sve potrebne mjere u skladu sa Zakonom o lovstvu, odnosno koje su to „odgovarajuće mjere“ koje je tuženi trebalo da preduzme a apelant nije dokazao da ih tuženi nije preduzeo.
38. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud podsjeća na ranije izneseni stav da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). U konkretnom slučaju, imajući u vidu dato obrazloženje Okružnog suda, nameće se zaključak da je taj sud donio osporenu odluku bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, pa dato obrazloženje ostavlja utisak proizvoljnosti i bez uporišta je u odredbama koje je naveo Okružni sud.
39. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Okružnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad Okružni sud nije doveo relevantne odredbe materijalnog prava u vezu sa svim relevantnim okolnostima konkretnog slučaja, jer sve navedeno ukazuje da obrazloženje Okružnog suda ostavlja utisak arbitrarnosti.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević