Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3880/19 (Z.T.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3880/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3880/19, rješavajući apelaciju Z. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. T. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 103694 18 Rev 2 od 5. juna 2019. godine i Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 127297 18 Rev od 2. jula 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. T. podnesena protiv Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 127297 17 P od 18.

novembra 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, podnio je 12. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 103694 18 Rev 2 od 5. juna 2019. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 51 0 P 127297 18 Rev od 2. jula 2019. godine. Apelant je u periodu od 28. oktobra do 23. decembra 2019. godine nekoliko puta dopunio apelaciju, te je u dopuni od 3. decembra 2019. godine osporio i Presudu Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 127297 17 P od 18. novembra 2019. godine.

Postupak u predmetu Općinskog suda broj 51 0 P 103694 15 P

2. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 P 103694 15 P od 13. jula 2017. godine utvrđeno je da sudska taksu u predmetnoj pravnoj stvari na reviziju iznosi 600,00 KM, koju su u ostavljenom roku obavezni platiti takseni obveznici, tuženi (T.T. i apelant) i obavezani da ovom sudu dostave dokaz o izvršenoj uplati, te određeno da će se taksenom obvezniku, ako ne plati taksu u ostavljenom roku, rješenjem naložiti plaćanje dužne takse kao i 50% te takse na ime kaznene takse.

3. Rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 103694 18 Gž od 28. februara 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba T.T. i apelanta i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 13. jula 2017. godine.

4. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 28. februara 2018. godine, Vrhovni sud je donio osporeno rješenje od 5. juna 2019. godine kojim je odbacio predmetnu reviziju. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je članom 247. stav (2) Zakona o parničnom postupku propisano da revizija nije dopuštena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. istog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti. S obzirom da apelant u smislu člana 301b. stav 2. istog zakona nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija nedopuštena. Također, Vrhovni sud je ukazao da prema članu 254. stav 1. istog zakona stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Stoga, kako rješenje Kantonalnog suda od 28. februara 2018. godine ne predstavlja rješenje koje ima u vidu član 254. stav 1. istog zakona, jer takvim rješenjem postupak nije pravosnažno završen, Vrhovni sud je zaključio da, sve i da je apelant podnio reviziju kao ovlaštena osoba, apelantova revizija protiv navedenog rješenja nije dopuštena.

Postupak u predmetu Općinskog suda broj 51 0 P 127297 17 P

5. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 P 127297 17 P od 15. januara 2018. godine vraćena je apelantu protivtužba radi ispravke i dopune u skladu s odredbama člana 53. u vezi čl. 334. i 336. Zakona o parničnom postupku, jer ne sadrži tačan tužbeni zahtjev u pogledu naknade materijalne i nematerijalne štete, te je upozoren na koji način i u kojem roku treba urediti protivtužbu kao i na posljedice postupanja, odnosno nepostupanja po ovom rješenju, uz pouku o pravnom lijeku da protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 P 127297 18 Gž od 21. februara 2018. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog od 15. januara 2018. godine.

7. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 21. februara 2018. godine, Vrhovni sud je donio osporeno rješenje od 2. jula 2019. godine kojim je odbacio predmetnu reviziju. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da prema članu 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da navedenim rješenjem Kantonalnog suda, kojim je odlučeno o zakonitosti rješenja prvostepenog suda kojim je apelantu naloženo da izvrši ispravku i dopunu protivtužbe kako bi se po njoj moglo postupati u nastavku postupka, u skladu s odredbama člana 53. u vezi čl. 334. i 336. istog zakona, postupak u ovoj pravnoj stvari nije pravosnažno okončan, jer se radi o tzv. procesnom rješenju kojim se upravlja postupkom. Stoga, kako navedeno rješenje Kantonalnog suda nije rješenje koje ima u vidu član 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija nedopuštena.

8. U predmetnom postupku, Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 127297 17 P od 18. novembra 2019. godine obavezan je apelant da tužitelju (JP „ELEKTROPRIVREDA HZ HB“ d.d. Mostar) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

Apelacioni navodi

9. Iz apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant navodi „da nije primio pismeni odgovor na protivtužbu; te ističe da Vrhovni sud nema zakonsko pravo pozivati se na član 301b Zakona o parničnom postupku i odbaciti reviziju kao nedopuštenu…“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

a)Ratione materiae u odnosu na rješenja Vrhovnog suda od 5. juna 2019. godine i od 2. jula 2019. godine

11. Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo koja prava smatra da su mu povrijeđena osporenim rješenjima, ali iz navoda apelacije i njenih dopuna proizlazi da se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

12. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenja kojima su apelantove revizije odbačene kao nedopuštene, iz čega slijedi da se u konkretnim slučajevima odlučivalo samo o procesnoj dopustivosti korištenih pravnih lijekova tj. revizija. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)Neiscrpljivanje u odnosu na presudu Općinskog suda od 18. novembra 2019.

godine

13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 203. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), podnese žalbu nadležnom sudu protiv Presude Općinskog suda broj 51 0 P 127297 17 P od 18. novembra 2019. godine. Prema tome, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3880/19 (Z.T.) | Sudska praksa | Aktio