Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3775/18 (M. L.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Isplata duga
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Protek roka
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
- Troškovi postupka
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3775/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3775/18, rješavajući apelaciju Miloslavke Lujić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka b), člana 58 i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miloslavke Lujić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 217839 16 Gž od 13. juna 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 217839 18 Gž 2 od 18. decembra 2018. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloslavke Lujić podnesena zbog dužine trajanja upravnog postupka i upravnog spora koji su okončani Rješenjem Opštine Čelinac - Odjeljenja za opštu upravu broj 02/1-562-2/13 od 15. januara 2013.
godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miloslavka Lujić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Čelinca, koju zastupa punomoćnik Živko Škrbić iz Čelinca, podnijela je 10. jula 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 217839 16 Gž od 13. juna 2018. godine, kao i zbog dužine trajanja upravnog postupka i upravnog spora koji su okončani Rješenjem Opštine Čelinac - Odjeljenje za opštu upravu (u daljnjem tekstu: Opština Čelinac) broj 02/1-562-2/13 od 15. januara 2013. godine.
2. Apelantkinja je 11. januara 2019. godine dopunila apelaciju i dostavila Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 217839 15 P od 18. oktobra 2018. godine i Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 217839 18 Gž 2 od 18. decembra 2018. godine, koje je takođe osporila.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika Republike Srpske, kao tužene u parničnom postupku, zatraženo je 10. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 16. do 24. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Upravni postupak i upravni spor
6. Apelantkinja je 4. februara 2009. godine podnijela Opštini Čelinac zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu pogibije sina.
7. Zaključkom Opštine Čelinac broj 02/1-562-35/09 od 5. februara 2009. godine odbačen je apelantkinjin zahtjev za utvrđivanje svojstva člana porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu zbog neispunjavanja uslova i mjesne nenadležnosti.
8. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/2-1-4-562-52/09 od 20. septembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelantkinja podnijela protiv zaključka Opštine Čelinac od 5. februara 2009. godine.
9. Apelantkinja je 20. oktobra 2010. godine podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva od 20. septembra 2010. godine.
10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 005317 10 U od 28. novembra 2011. godine uvažena je apelantkinjina tužba i poništeno rješenje od 20. septembra 2010. godine.
11. Rješenjem Ministarstva broj 16-03/2-1-4-562-384/10 od 3. marta 2012. godine usvojena je apelantkinjina žalba podnesena protiv zaključka Opštine Čelinac od 5. februara 2009. godine, prvostepeni zaključak je poništen i predmet vraćen na ponovni postupak.
12. Rješenjem Opštine Čelinac broj 02/1-562-2/13 od 15. januara 2013. godine apelantkinji je utvrđen status člana porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu po osnovu P.L. (apelantkinjin sin), poginulog borca u OS SVK (stav 1 izreke), te je određeno da pravo po ovom rješenju teče počev od 1. marta 2009. godine, pa nadalje, dok za to postoje Zakonom propisani uslovi (stav 2 izreke). Dalje, stavom 3 izreke rješenja određeno je da mjesečni iznos porodične invalidnine iznosi 60% od osnovice iz člana 16 stav 3 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca).
Parnični postupak
13. Apelantkinja je 7. oktobra 2014. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog Ministarstva radi isplate duga.
14. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 200446 14 P od 30. oktobra 2014. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim, te je određeno da će se po pravosnažnosti rješenja predmet ustupiti nadležnom Okružnom sudu.
15. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015649 14 R od 28. maja 2015. godine odlučeno je da je za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari stvarno i mjesno nadležan Osnovni sud.
16. Nakon toga, apelantkinja je 29. juna 2015. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naplate duga.
17. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 217839 15 P od 29. juna 2016. godine obavezana je tužena da isplati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos glavnog duga počev od 1. marta 2009. godine do 8. aprila 2013. godine, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 300,00 KM.
18. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u tužbi ukazala da joj je tužena isplatila sve zaostale invalidnine, ali da joj nisu priznate, obračunate i isplaćene zakonske zatezne kamate od svakog pojedinačnog dospjelog, a plaćenog obroka. Takođe je ukazao da je punomoćnik apelantkinje, na ročištu za glavnu raspravu, precizirao tužbeni zahtjev, ta da je u skladu sa nalazom vještaka ekonomske struke zahtijevao isplatu iznosa od 13.568,25 KM, a koji predstavlja obračunatu zakonsku zateznu kamatu za period od marta 2009. godine do aprila 2013. godine, kao i troškove postupka. Dalje je naveo da je rješenjem Opštine Čelinac od 15. januara 2013. godine apelantkinji priznat status člana porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu u visini od 60% od osnovice, počev od 1. marta 2009. godine, a koji je obračunat i isplaćen apelantkinji 8. aprila 2013. godine. Zatim je ukazao da među strankama nije sporno da u tom iznosu nije sadržana zakonska zatezna kamata, ali je sporno da li apelantkinji pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu za period od 1. marta 2009. godine do 8. aprila 2013. godine. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja, prije nego što je doneseno rješenje Opštine Čelinac od 15. januara 2013. godine, vodila upravni postupak i upravni spor radi priznavanja prava na porodičnu invalidninu. Takođe je naveo da apelantkinja smatra da joj to pravo pripada na osnovu odredaba člana 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok tužena spori apelantkinji pravo na zakonsku zateznu kamatu zbog toga što je rješenje kojim joj je priznato pravo na porodičnu invalidninu doneseno 15. januara 2013. godine (konačno 21. februara 2013. godine). Nadalje je naveo da je odredbama člana 277 ZOO propisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem svoje obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj po osnovu zakona. Takođe je ukazao na odredbe člana 79 stav 1 Zakona o pravima boraca kojima je propisano da prava na mjesečna primanja pripadaju od prvog dana narednog mjeseca po podnošenju zahtjeva. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja dokazala da je tužena spriječila ostvarivanje njenog prava na porodičnu invalidninu počev od 1. marta 2009. godine, jer je Opština Čelinac, nakon podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na porodičnu invalidninu, svojim postupanjem prilikom rješavanja tog zahtjeva osporavala ovo apelantkinjino pravo. Zatim je naveo da je pravo na porodičnu invalidninu utvrđeno počev od 1. marta 2009. godine, a apelantkinja pravo na porodičnu invalidninu nije ostvarivala naknadno, u vrijeme vođenja upravnog postupka. Osnovni sud je naveo da činjenica da je rješenje postalo konačno 21. februara 2013. godine ne znači da apelantkinja nema pravo da potražuje zakonsku zateznu kamatu na glavni dug. Osnovni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je obavezao tuženu da nadoknadi apelantkinji troškove postupka koji se odnose na troškove vještačenja u iznosu od 300,00 KM.
19. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 217839 16 Gž od 13. juna 2018. godine uvažena je žalba tužene, preinačena prvostepena presuda i odbijen u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev. Drugostepenom presudom obavezana je apelantkinja da nadoknadi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM.
20. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nisu osnovani navodi iz prvostepene presude da je tužena sprečavala apelantkinju u ostvarivanju prava na porodičnu invalidninu. Okružni sud je naveo da vođenje upravnog postupka i upravnog spora ne utiče ne nespornu činjenicu da je apelantkinji pravo na porodičnu invalidninu priznato tek donošenjem rješenja Opštine Čelinac od 15. januara 2013. godine. Dalje je naveo da je odredbama člana 82 stav 1 Zakona o pravima boraca propisano da se mjesečna primanja po ovom zakonu isplaćuju po isteku mjeseca za koji se vrši isplata, a članom 83 istog zakona propisan je trogodišnji rok zastarjelosti računajući od dana dospjelosti svakog pojedinačnog primanja, odnosno naknade. Takođe je ukazao da je odredbama člana 324 stav 1 ZOO propisano da dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, a stavom 2 istog člana je propisano da, ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Međutim, Okružni sud je ukazao da iznos koji je isplaćen apelantkinji ne predstavlja iznos mjesečne naknade, već predstavlja cjelokupan iznos svih mjesečnih naknada koje su joj isplaćene za period od 1. marta 2009. godine do 8. aprila 2013. godine. S obzirom na to da u rješenju Opštine Čelinac od 15. januara 2013. godine nije navedeno u kom roku je tužena dužna da isplati ovo dospjelo potraživanje, a koje rješenje apelantkinja nije ni pobijala pravnim lijekom, Okružni sud je istakao da tužbeni zahtjev nije osnovan. Okružni sud je istakao da je tužena ispunila obavezu u pogledu glavnog duga (8. april 2013. godine), pa se ne može govoriti o docnji tužene na način kako je to opredijeljeno tužbenim zahtjevom. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, te je u skladu sa odredbama člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP preinačena prvostepena presuda. Zatim je naveo da je, shodno opredijeljenom troškovniku zastupnika tužene, preinačio prvostepenu presudu i u odnosu na troškove parničnog postupka, te je shodno odredbama člana 386 ZPP dosudio u cijelosti tuženoj troškove postupka. S obzirom na to da je preinačena prvostepena odluka u pogledu glavne stvari, Okružni sud je naveo da je preinačio prvostepenu odluku i u odnosu na troškove postupka, te je, shodno odredbama člana 386 ZPP, a prema opredijeljenom troškovniku zastupnika tužene, dosudio u cijelosti troškove parničnog postupka tuženoj u iznosu od 1.800,00 KM (na ime sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 480,00 KM, pristupa na održano pripremno ročište u iznosu od 480,00 KM, pristupa na održano ročište za održanu glavnu raspravu u iznosu od 480,00 KM, sve uvećano za iznos paušala od 360,00 KM).
21. Apelantkinja je 28. avgusta 2018. godine podnijela zahtjev Osnovnom sudu za oslobađanje od obaveze plaćanja troškova parničnog postupka.
22. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 217839 15 P od 18. oktobra 2018. godine apelantkinja je oslobođena plaćanja troškova postupka koji se odnose na plaćanje sudske takse, dok je apelantkinja odbijena u preostalom dijelu koji se odnosio na zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova postupka u iznosu od 1.800,00 KM.
23. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 217839 18 Gž 2 od 18. decembra 2018. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u pobijanom odbijajućem dijelu. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da nisu osnovani navodi da tuženoj ne pripadaju troškovi parničnog postupka, kada nije sporno da je bila zastupana od Pravobranilaštva. Dalje je naveo da je odredbama člana 395 stav 2 ZPP propisano da se takvi troškovi obračunavaju u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Tarifa). Okružni sud je ukazao da na osnovu odredaba člana 395 stav 1 u vezi sa članom 386 stav 1 ZPP navedeni troškovi pripadaju tuženoj. Takođe je naveo da je odredbama člana 400 stav 2 ZPP propisano da oslobađanje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobađenje od plaćanja taksa i oslobađenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Shodno tome, Okružni sud je naveo da time nije obuhvaćeno oslobađanje od plaćanja troškova za zastupanje tužene putem Pravobranilaštva.
IV.Apelacija
24. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
25. Apelantkinja je navela da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP, Zakona o pravima boraca, te ZOO. Takođe je navela da je „postupajući sudija bio pristrasan“, da je primjena zakonskih propisa bila paušalna, diskriminatorska i na njenu štetu, jer porodična invalidnina kao vid naknade nije uskraćena nijednoj porodici poginulih boraca, osim apelantkinji. Takođe je navela da se Osnovni sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje (rješenje od 30. oktobra 2014. godine) po njenoj tužbi od 7. oktobra 2014. godine, nakon čega je Vrhovni sud donio rješenje od 28. maja 2015. godine kojim je odlučio o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti u predmetu, na koji način joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Dalje je navela da obavezivanje na isplatu troškova postupka tuženoj za apelantkinju predstavlja nesrazmjeran teret, jer je ona izbjeglo lice i živi od invalidnine. Zatim je istakla da je tuženu zastupao republički javni pravobranilac, koji se finansira iz državnog budžeta i nema pravo na naknadu troškova kao advokati.
26. Apelantkinja je ukazala da je postupak u pogledu utvrđivanja statusa člana porodice palog borca i sprečavanja apelantkinje u ostvarivanju prava na porodičnu invalidninu, te neizvršenja presude Okružnog suda od 28. novembra 2011. godine u određenom roku predugo trajao (od 4. februara 2009. godine do 30. juna 2018. godine), punih devet godina i pet mjeseci. Apelantkinja je zatražila da se naloži tuženoj da joj na ime nematerijalne štete isplati iznos od 3.000,00 KM kao satisfakciju za pretrpljene duševne bolove, te zbog odugovlačenja tužene u ostvarivanju prava na porodičnu invalidninu.
27. U dopuni apelacije od 11. januara 2019. godine apelantkinja je dostavila rješenje Osnovnog suda od 18. oktobra 2018. godine i rješenje Okružnog suda od 18. decembra 2018. godine, te se pozvala na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske. Apelantkinja je predložila da bude oslobođena svih troškova parničnog postupka, te je zatražila da se naloži tuženoj da joj na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova isplati iznos od 2.000,00 KM.
Odgovor na apelaciju
28. Osnovni sud je naveo hronologiju parničnog postupka i ukazao da je prvostepena presuda donesena u razumnom roku.
29. Okružni sud je naveo da drugostepenom presudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja pozvala u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
30. Tužena je navela da su neosnovani apelantkinjini navodi da je došlo do povrede prava na koja se poziva i predlaže da se apelacija odbaci kao nedozvoljena, odnosno odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 9/12 i 40/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 82. stav (1) Mjesečna primanja po ovom zakonu isplaćuju se po isteku mjeseca za koji se vrši isplata.
Član 83. stav (1) Potraživanja povremenih novčanih primanja i naknada po ovom zakonu zastarijevaju za tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinog primanja, odnosno naknade.
32. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 386. stav (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Član 395.
Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.
Troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvaćaju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj.
Član 400. stav 2.
Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobođenje od plaćanja taksa i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa.
33. Zakon o obligacionim odnosima RS ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i “Službeni glasnik Republike Srpske” br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.
(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i a ko se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na upravni postupak i upravni spor
36. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelantkinja osporava upravni postupak i upravni spor Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
37. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. Član 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
39. Ustavni sud zapaža da su upravni postupak i upravni spor okončani rješenjem Opštine Čelinac od 15. januara 2013. godine (rješenje konačno 21. februara 2013. godine). Dalje, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja 7. oktobra 2014. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu, pa, shodno tome, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema rješenja Opštine Čelinac od 15. januara 2013. godine, jer se podrazumijeva da je apelantkinja navedeno rješenje primila prije podnošenja navedene tužbe Osnovnom sudu. Apelantkinja je 10. jula 2018. godine podnijela Ustavnom sudu apelaciju, pa proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantkinja primila navedeno rješenje Opštine Čelinac kao konačno rješenje.
Dopustivost u odnosu na parnični postupak
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom jeste Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 217839 16 Gž od 13. juna 2018. godine i Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 217839 18 Gž 2 od 18. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum kada je apelantkinja primila osporenu presudu i osporeno rješenje s obzirom na to da je presuda donesena 13. juna 2018. godine, a apelantkinja je apelaciju podnijela 10. jula 2018. godine, odnosno osporeno rješenje Okružnog suda je doneseno 18. decembra 2018. godine, a dopuna apelacije je podnesena 11. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovi građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
45. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje vidi u načinu na koji su primijenjeni pozitivnopravni propisi, u nerazumno dugom trajanju postupka, pravu na pristup sudu, te „pristrasnosti postupajućeg sudije“.
46. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
47. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja pokrenula parnični postupak kojim je tražila da joj tužena isplati zakonske zatezne kamate na ime isplaćenog iznosa glavnog duga za određeni vremenski period. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud uvažio žalbu tužene i preinačio presudu Osnovnog suda tako što je u cijelosti odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi kao nesporna činjenica da je apelantkinji rješenjem Opštine Čelinac od 15. januara 2013. godine (konačno 21. februara 2013. godine) priznato pravo na porodičnu invalidninu, u skladu sa odredbama Zakona o pravima boraca, počev od 1. marta 2009. godine, kao i da je 8. aprila 2013. godine apelantkinji isplaćen ukupan iznos mjesečnih primanja za navedeni period. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava, te s tim u vezi naveo da iznos koji je isplaćen apelantkinji ne predstavlja mjesečnu naknadu, već da je u pitanju cjelokupan iznos mjesečnih naknada za navedeni period. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke navedeno da rješenjem Opštine Čelinac od 15. januara 2013. godine nije određeno u kom roku se treba isplatiti potraživanje utvrđeno tim rješenjem, kao i da protiv tog rješenja apelantkinja nije podnosila žalbu. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud, prilikom odlučenja o žalbi tužene, imao u vidu relevantne odredbe Zakona o pravima boraca (kojima je regulisan način isplate mjesečnih primanja) i ZOO (kojima je propisano kada dužnik dolazi u docnju), te je zaključio da se u konkretnom predmetu ne može govoriti o docnji tužene koja je već ranije ispunila obavezu u odnosu na glavni dug. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Okružnog suda od 18. decembra 2018. godine proizilazi da tuženoj u skladu sa relevantnim odredbama ZPP pripadaju troškovi postupka, te da ne postoje zakonske mogućnosti za oslobađanje apelantkinje od plaćanja takvih troškova. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao jasne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna.
48. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 7. oktobra 2014. godine prvi put podnijela tužbu Osnovnom sudu, koji se rješenjem od 30. oktobra 2014. godine proglasio stvarno nenadležnim, nakon čega je Vrhovni sud donio rješenje od 28. maja 2015. godine kojim je odlučio o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti u predmetnoj pravnoj stvari. Apelantkinja je 29. juna 2015. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu, koji je 29. juna 2016. godine donio prvostepenu presudu, dakle, nakon jedne godine. Odlučujući po žalbi tužene, Okružnom sudu su bile potrebne nepune dvije godine da donese osporenu odluku, računajući od datuma donošenja prvostepene presude. Zatim, odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za oslobađanje od plaćanja troškova parničnog postupka, Osnovnom sudu je bilo potrebno manje od dva mjeseca da donese rješenje, nakon čega je Okružni sud u roku od dva mjeseca, računajući od donošenja prvostepenog rješenja, odlučio o apelantkinjinoj žalbi. Dakle, uzimajući u obzir datum kada je apelantkinja prvi put podnijela tužbu (7. oktobar 2014. godine), te datum kada je Okružni sud donio rješenje od 18. oktobra 2018. godine, Ustavni sud zapaža da je postupak ukupno trajao oko četiri godine u kom periodu je doneseno šest odluka (četiri rješenja i dvije presude), što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog parničnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
49. U odnosu na navod da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da ovaj navod apelantkinja obrazlaže time da se Osnovni sud rješenjem od 30. oktobra 2014. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje po njenoj tužbi, a da je rješenjem Vrhovnog suda od 28. maja 2015. godine odlučeno da je za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari stvarno i mjesno nadležan Osnovni sud, čime joj je povrijeđeno navedeno pravo. Međutim, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelantkinja, nakon što su donesena navedena rješenja, ishodila da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta, nepobitno potvrđuje da je njeno pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim. U odnosu na tvrdnje o „pristrasnosti postupajućeg sudije“, Ustavni sud ih smatra paušalnim, jer apelantkinja nije precizirala navode u kontekstu eventualne povrede principa nepristrasnosti suda iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno pravo apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
51. Apelantkinja tvrdi da joj je u predmetnom postupku, u dijelu odluke o troškovima postupka, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
52. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
53. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
54. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
55. Prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste ima li apelantkinja „imovinu“ koja uživa zaštitu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stanovište da troškovi postupka uživaju garancije prava na imovinu, odnosno da odluke sudova o troškovima postupka bez obzira na to je li apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove rezultiraju miješanjem u ovo pravo (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, stav 31 s daljnjom praksom navedenom u citiranoj tački, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da i u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od zauzetih stanovišta, tj. da se odluka o troškovima postupka u konkretnom slučaju tiče „imovine“ u smislu prava iz člana 1 Protokola broj 1, te da ona predstavlja miješanje u ovo apelantkinjino pravo.
56. Sljedeća pitanja na koja Ustavni sud mora odgovoriti jesu da li je miješanje u apelantkinjino pravo na neometano uživanje imovine bilo predviđeno zakonom, pa ako jeste, da li je bilo u javnom ili opštem interesu i da li je bilo srazmjerno (proporcionalno), tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantkinjinog prava i opšteg javnog interesa ili joj je tim miješanjem nametnut nesrazmjeran pojedinačni teret.
57. Prije nego što krene u razmatranje navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje usklađenosti odredaba člana 395 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo, kao i člana 395 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisano da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. Ustavni sud je utvrdio da su navedene odredbe u skladu sa članom I/2 i I/4 Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije i članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s pravom na imovinu, Ustavni sud je istakao da navedene odredbe regulišu da se troškovi postupka odnose i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo, a kao osnov se koristi advokatska tarifa, te da se tom odredbom ne pokreće pitanje prava na imovinu. Navedena osporena odredba samo daje pravo pravobranilaštvu, odnosno strankama koje zastupa, da troškove zastupanja traži i obračuna po osnovu advokatske tarife, međutim, kada će do toga doći, ko će biti obavezan i u kolikom iznosu, sve su eventualna buduća pitanja koja bi mogla pokrenuti pitanje prava na imovinu, ali opet kroz pojedinačne i konkretne slučajeve. Zakonitost miješanja
58. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je miješanje u apelantkinjinu imovinu propisano ZPP, koji ispunjava sve uslove „zakonitosti“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju: zakon je javno objavljen i dostupan, a odredba koja je primijenjena je jasna i precizna. Stoga, Ustavni sud nema razloga zaključiti da miješanje u apelantkinjinu imovinu nije bilo „zakonito“ na način na koji to zahtijeva član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, tačka 93).
Postojanje legitimnog cilja
59. Sljedeće pitanje je da li je miješanje u apelantkinjino mirno uživanje imovine imalo legitiman cilj. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredba člana 386 stav 1 ZPP sadrži opšte pravilo da onaj ko izgubi parnicu plaća troškove, tj. da neuspješna strana mora platiti troškove uspješnoj strani. Osim toga, prema članu 395 st. 1 i 2, isto pravilo se primjenjuje i u slučaju kada stranku zastupa pravobranilaštvo, a troškovi se obračunavaju u skladu sa advokatskom tarifom, prema kojoj se nagrade u parničnim postupcima načelno izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora, a vrijednost spora načelno odgovara iznosu koji tužilac traži svojim tužbenim zahtjevom.
60. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u već citiranom predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske ukazao da se princip na kojem počiva pravilo da „gubitnik plaća“ zasniva na izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužilaca od pokretanja neosnovanih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva, bez snošenja posljedica. Evropski sud je zaključio da ovakva pravila „generalno teže legitimnom cilju obezbjeđenja pravilnog djelovanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih“ i da se takvo pravilo per se ne može smatrati protivnim članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op.cit., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, tačka 96 sa daljnjim referencama). Osim toga, Evropski sud je, takođe, naglasio da takav zaključak ne mijenja činjenica „da se navedena pravila takođe primjenjuju na građanskopravne postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućava da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, takođe trebalo da uživa zaštitu od neosnovanih parnica“ (idem.).
61. Imajući u vidu ove stavove Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je nalog apelantkinji za plaćanje troškova postupka u konkretnom slučaju imao legitiman cilj, pa će nastaviti ispitivanje ključnog pitanja – da li je postignuta „pravična ravnoteža“ između opšteg interesa i apelantkinjinog prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Proporcionalnost između miješanja u pravo na imovinu i legitimnog cilja
62. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u nečiju imovinu mora postići „pravičnu ravnotežu“ između zahtjeva javnog interesa (legitimnog cilja) koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi, Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, st. 46 i 50). Procjenjujući usklađenost sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Evropski sud je naglasio da se moraju sveukupno razmotriti razni interesi koji su u pitanju, imajući u vidu princip da je Evropska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i djelotvorna“. To dalje znači da sud „mora razmotriti šta stoji iza forme i ispitati realnost situacije na koju se podnosioci zahtjeva žale“ (op. cit., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, tačka 98 sa daljnjim referencama).
63. Ustavni sud podsjeća da je pitanje proporcionalnosti miješanja u pravo na imovinu kod određivanja troškova postupka u slučaju kada je tužena strana bio organ javne vlasti koji je zastupan od pravobranilaštva razmatrao u predmetima br. AP 579/12 i AP 1101/17 (vidi odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 579/12 od 27. novembra 2015. godine i broj AP 1101/17 od 22. marta 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je prilikom donošenja tih odluka imao u vidu specifične okolnosti tih predmeta. Naime, u predmetu broj AP 579/12 radilo se o postupku utvrđivanja prava na naknadu štete zbog trajnog oštećenja zdravlja u kojem je pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je postojao propust javne vlasti (vidi već citiran AP 579/12, stav 118), a da je u predmetu broj AP 1101/17 Ustavni sud imao u vidu da je apelantkinja podnijela tužbu u kojoj je istakla tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpjela kao žrtva ratnog zločina (vidi već citiran AP 1101/17, stav 45), pa je prema tome ocijenio da li se vođenje postupka moglo smatrati neopravdanim parničenjem, zatim, da li je visina tužbenog zahtjeva od koje zavisi određivanje troškova postupka bila određena previsoko, te konačno da li je pravobranilaštvo imalo dodatne troškove zbog činjenice da su apelanti postavili previsok tužbeni zahtjev.
64. Shodno navedenom, Ustavni sud u konkretnom predmetu nalazi da je apelantkinja tražila isplatu zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos glavnog duga u visini od 13.568,25 KM koji je opredijelila u skladu sa nalazom vještaka ekonomske struke. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka imao u vidu relevantne odredbe ZPP kojima je propisano da stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove i relevantne odredbe Tarife kojima je propisano da troškovi postupka zavise o visini vrijednosti spora. Pri tome Ustavni sud zapaža da se, prema entitetskim tarifama o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, u parničnim postupcima nagrade načelno izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora. Poslovi zastupanja pred sudovima koje vrši Pravobranilaštvo (u korist stranaka za koje je zakon propisao da ih zastupa pravobranilaštvo) identični su poslovima zastupanja koje, pred sudovima, vrše advokati za stranke koje su ih angažovale davanjem punomoći. Ustavni sud naročito ukazuje da bilo koji pokrenuti postupak nosi rizik konačnog uspjeha, samim tim i troškova nastalih povodom postupka.
65. Dovodeći u vezu navedeno sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja, koju je tokom postupka zastupao punomoćnik Živko Škrbić, podnošenjem tužbenog zahtjeva koji je bio određen u iznosu od 13.568,25 KM bila svjesna koristi koju bi imala da je usvojen njen tužbeni zahtjev, pa je, shodno tome, bila svjesna rizika od konačnog odlučenja sudova u smislu obaveze da snosi troškove parničnog postupka koji se određuju prema vrijednosti spora. Pri tome Ustavni sud ponavlja da se radi o propisima koji su opšti i koji se primjenjuju prema svima. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti predmeta ne proizilazi da su troškovi postupka u spornom iznosu određeni samo zbog činjenice da je tuženu stranku zastupalo Pravobranilaštvo. Naime, troškovi postupka u zavisnosti od visine vrijednosti spora se određuju i kada stranku zastupa advokat upisan u entitetske advokatske komore, pa bi, shodno tome, rizik od snošenja troškova parničnog postupka u zavisnosti od visine vrijednosti spora kako je određen u konkretnom slučaju postojao i u slučaju da tužena nije organ javne vlasti koju zastupa Pravobranilaštvo (troškovi zastupanja na ime odgovora na tužbu, na ime pristupa na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu i paušalna nagrada). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud obavezao apelantkinju da tuženoj, koju je zastupalo Pravobranilaštvo, plati troškove postupka u iznosu od 1.800,00 KM. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da obavezivanje apelantkinje da plati sporni iznos troškova postupka koji je određen u skladu s vrijednosti spora predstavlja pretjeran teret za apelantkinju, odnosno da je osporenom odlukom narušen balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavljanjem pravila o naknadi troškova postupka u skladu s vrijednosti spora i apelantkinjinog prava da zatraži sudsku zaštitu.
66. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
67. U vezi sa apelantkinjinim navodima „da je primjena zakonskih propisa bila diskriminatorska i na njenu štetu jer porodična invalidnina kao vid naknade nije uskraćena nijednoj porodici poginulih boraca, osim njoj“, Ustavni sud zapaža da se apelantkinja nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da je rješenjem Opštine Čelinac od 15. januara 2013. godine apelantkinji utvrđeno pravo na porodičnu invalidninu. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelantkinja, osim paušalnih navoda, nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
68. U vezi sa apelantkinjinim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije koristila pravo na podnošenje žalbe protiv prvostepene presude, jer je bila zadovoljna ishodom prvostepenog postupka. Međutim, apelantkinja je imala mogućnost da, u smislu relevantnih odredaba ZPP, dostavi odgovor na žalbu, što je, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, i učinila. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja podnijela i zahtjev za oslobađenje od plaćanja troškova postupka, a nakon toga je podnijela i žalbu protiv rješenja Osnovnog suda. S obzirom na navedeno, okolnost da apelantkinja nije zadovoljna ishodom predmetnog postupka ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani. VIII.Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava kada u obrazloženjima osporenih odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada je Okružni sud za svoje odlučenje dao argumentovane i jasne razloge. Pri tome Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak trajao oko četiri godine u kom periodu je doneseno šest odluka, od čega četiri rješenja i dvije presude.
70. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je apelantkinja obavezana da plati troškove postupka tuženoj koju je zastupalo Pravobranilaštvo, jer obavezivanje apelantkinje da plati troškove postupka koji su određeni u skladu sa vrijednosti spora ne predstavlja pretjeran teret za apelantkinju, odnosno osporenom odlukom se ne narušava balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavljanjem pravila o naknadi troškova postupka i apelantkinjinog prava da zatraži sudsku zaštitu.
71. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije kada apelantkinja navode o povredi ovih prava vezuje za navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da to pravo nije prekršeno, a činjenica da osporene odluke nisu donesene u korist apelantkinje ne vodi sama po sebi povredi prava na djelotvoran pravni lijek, te kada apelantkinja ničim nije dokazala da je diskriminisana u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji i kada tako nešto ne proizilazi iz stanja apelacionog spisa.
72. Na osnovu člana 18 st. (1) i (3) tačka c) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
73. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević