Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4685/19 (Ž. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4685/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4685/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Željko Vidović, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Vidović protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015259 19 Gvlž od 10. rujna 2019. godine i zbog „nepostupanja Tužilaštva Bosne i Hercegovine po kaznenoj prijavi od 24. travnja 2018. godine“, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 2. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 015259 19 Gvlž od 10. rujna 2019. godine, te zbog „nepostupanja Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) po kaznenoj prijavi od 24. travnja 2018. godine“.
2. Prvostupanjskom presudom Suda BiH od 23. rujna 2014. godine stavkom I izreke obavezana je tuženica (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine) da apelantu nadoknadi materijalnu štetu u određenome iznosu na ime nezakonito oduzetoga novca i u određenome iznosu na ime troškova preuzimanja oduzetih stvari, bliže označeno u izreci prvostupanjske presude. Stavkom II izreke tuženica je obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka, dok je stavkom III izreke sa preostalim dijelom tužbenoga zahtjeva apelant odbijen.
3. Drugostupanjskom presudom vijeća Suda BiH od 26. listopada 2015. godine žalba tuženice je usvojena te je preinačen stavak I i II izreke prvostupanjske presude na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za obvezivanje tuženice da mu nadoknadi materijalnu štetu na ime nezakonito oduzetoga novca i na ime troškova preuzimanja oduzetih stvari, te je apelant obvezan da tuženici nadoknadi troškove postupka, te je potvrđem stavak III izreke prvostupanjske presude.
4. Prvostupanjskim rješenjem Suda BiH od 22. ožujka 2019. godine odbijen je prijedlog apelanta za ponavljanje postupka okončanog presudom Suda BiH od 26. listopada 2015. godine.
5. Drugostupanjskim rješenjem Suda BiH od 10. rujna 2019. godine odbijena je žalba apelanta i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je, kao razloge za ponavljanje postupka iz odredbe članka 222. točka 9) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, apelant naveo da je tek kroz obavijest Tužilaštva BiH od 14. studenoga 2018. godine saznao da je postupajući tužitelj donio naredbu o neprovođenju istrage dana 12. rujna 2018. godine, i to zbog nepostojanja dovoljno dokaza da je apelant počinio kazneno djelo Zločinačka organizacija iz članka 250. Kaznenog zakona, u vezi sa kaznenim djelom Poticanje na zlouporabu položaja ili ovlasti iz članka 220. stavak 3. Kaznenog zakona, u vezi sa člankom 30. Kaznenog zakona i kaznenim djelom Zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 220. stavak 3. Kaznenog zakona. Sud BiH je naveo da u pravomoćno okončanome postupku, čije se ponavljanje traži, nije ni bilo sporno da su navedeni predmeti oduzeti od apelanta neopravdano i dalje dugo zadržavani, što je i bio razlog da mu se oduzeti predmeti vrate, bez obzira što je istraga protiv njega bila i dalje u tijeku. Sud BiH je naveo da je kod ocjene osnovanosti prijedloga apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka bitna činjenica, da je u tom postupku utvrđeno da apelant oduzimanjem predmeta (koji su mu vraćeni), nije pretrpio materijalnu ni nematerijalnu štetu koju je potraživao. Sud BiH je naveo da činjenica da je protiv apelanta obustavljena istraga, nije nova činjenica niti novi dokaz na temelju kojega bi za apelanta mogla biti donesena povoljnija odluka da je taj dokaz upotrijebljen u ranije pravomoćno okončanome postupku.
6. Apelant je u predmetnoj apelaciji naveo da je dana 24. travnja 2018. godine podnio kaznenu prijavu Tužilaštvu BiH protiv troje sudaca Suda BiH koji su u vijeću donijeli presudu Suda BiH od 26. listopada 2015. godine, a zbog kaznenoga djela Povrede zakona od strane suca iz članka 238. Kaznenog zakona, po kojoj Tužilaštvo BiH još uvijek nije postupilo.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
a)Dopustivost u odnosu na prijedlog za ponavljanje postupka
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnome postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obvezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava i svoju praksu, prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenoga zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnoga postupka, ukoliko se u predmetnome slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6 stavak 1. Europske konvencije.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnoga slučaja, u predmetnome postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obvezama apelanta iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnome postupku nije odlučivalo niti o imovinskim pravima apelanta iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)Dopustivost u odnosu na kaznenu prijavu protiv trećih lica
12. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je zbog „nepostupanja Tužilaštva BiH po kaznenoj prijavi od 24. travnja 2018. godine“ povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnome slučaju primjenjive garancije članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovome slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koji priznaje pravo svakome pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti kaznene optužbe protiv njega.
13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak, koji je u tijeku pred Tužilaštvom BiH, odnosi na "osnovanost kaznene optužbe" protiv trećih lica, u kojemu se apelant pojavljuje u ulozi podnositelja kaznene prijave. Ustavni sud smatra da u kaznenim postupcima članak 6. Europske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve kaznene optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu članka
6. Europske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje članka 6. Europske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome tko traži utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja članka 6. Europske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-19/02 od 17. ožujka 2004. godine i AP-2641/17 od 7. rujna 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje kaznenog postupka protiv trećih lica i da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević