Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4639/18 (R. J.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Šta se smatra imovinom
- Likvidacija
- Legitimno očekivanje
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Troškovi postupka
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4639/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4639/18, rješavajući apelaciju Rajke Jevtić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rajke Jevtić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 045338 18 Rev od 3. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rajka Jevtić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šekovića, koju zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže, podnijela je 14. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 045338 18 Rev od 3. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i JPS Šume Republike Srpske a.d. Sokolac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 13. januara 2020. do 17. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 045338 15 P od 23. decembra 2016. godine obavezan je tuženi da apelantici po osnovu ispunjenja obaveza isporuči, odnosno preda u posjed i vlasništvo, određenu količinu drvne građe i da, u slučaju da to nije u mogućnosti, isplati apelantici na ime naknade štete iznos od 96.969,70 KM na ime glavnog duga i iznos od 96.969,70 KM na ime zakonske zatezne kamate, te je obavezan tuženi da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je DP „Šumarstvo Treskavca“ Trnovo 19. decembra 1991. godine (pravni prednik tuženog) izdalo ,,Jugopromu“ d.o.o. Šekovići (u daljnjem tekstu: Jugoprom), čiji je osnivač, direktor i likvidacioni upravnik bila apelantica, profakturu na iznos od 4.000.000,00 dinara, koji iznos je uplaćen na račun pravnog prednika tuženog. Osnovni sud je dalje utvrdio da je nad Jugopromom zaključen likvidacioni postupak i da je 18. juna 2008. godine navedeno privredno društvo izbrisano iz sudskog registra. Također je utvrdio da je apelantica, u svojstvu likvidacionog upravnika, odnosno direktora i osnivača Jugoproma, dala izjavu da navedeno privredno društvo nema imovine, niti obaveza prema trećim licima. Osnovni sud je dalje naveo da je tuženi tokom postupka isticao prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, smatrajući da nije pravni sljedbenik DP „Šumarstvo Treskavica“ Trnovo koje je izdalo profakturu na iznos od tadašnjih 4.000.000,00 dinara, te da apelantica nema pravo potraživati potraživanja Jugoproma, s obzirom na to da je to privredno društvo likvidirano, a apelantica nije tokom likvidacionog postupka prijavila da postoje potraživanja prema trećim licima. U vezi s tim je istakao da su neosnovani navodi tuženog da je apelantica bila dužna prijaviti svoja potraživanja u likvidacionom postupku kako bi mogla potraživati potraživanje likvidiranog pravnog subjekta, kao i pozivanje tuženog na odredbu člana
16. Zakona o likvidacionom postupku (u daljnjem tekstu: ZLP) s obzirom na to da nad imovinom navedenog privrednog društva nije proveden stečajni postupak. Također je naveo da je neosnovan navod tuženog da apelantica nije aktivno legitimirana jer je u svojstvu direktora i osnivača dala izjavu da Jugoprom ne potražuje ništa prema trećim licima. Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, odnosno da tuženi nije pravni sljedbenik privrednog društva koje je izdalo profakturu i kojem je uplaćen iznos od 4.000.000,00 dinara (DP „Šumarstvo Treskavca“ Trnovo). U vezi s tim je istakao da je iz djelimične presude na osnovu priznanja Osnovnog suda u Srbinju od 14. augusta 1998. godine utvrđeno da je tuženi, koji je bio označen kao ŠG „Treskavica“ Trnovo, djelimično priznao tužbeni zahtjev koji je predmet ovog postupka, te da je tuženi u predmetnom postupku od upisa u sudski registar u svom organizacionom sastavu imao organizacionu jedinicu ŠG „Treskavica“ Trnovo. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da tuženi nije dokazao da je njegov prednik isporučio utuženu količinu drvne građe, uslijed čega je apelantica pretrpjela štetu, te je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 262, 467. i 506. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Presudom Okružnog suda broj 89 0 P 045338 17 Gž 2 od 7. decembra 2017. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
8. U obrazloženju odluke Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi pravni sljedbenik DP „Šumarstvo Treskavica“ Trnovo. Okružni sud je dalje naveo da je osnovan žalbeni navod tuženog da je apelantica bila dužna da prijavi svoja potraživanja u likvidacionom postupku kako bi mogla potraživati potraživanja ugašenog pravnog subjekta, a što nije učinila. U vezi s tim je istakao da je zakonodavac propisao likvidacioni postupak ciljem potpunog namirenja svih povjerilaca unovčenjem imovine i da je likvidacioni upravnik dužan da unovči imovinu likvidacionog dužnika. Također je naveo da je osnovano pozivanje tuženog na član 16. ZLP, koji upućuje na primjenu odredbi Zakona o stečaju „jer je nakon okončanog postupka likvidacije, [apelantica] kao osnivač, zakonski zastupnik i likvidacioni upravnik, bila u prilici da, shodno članu 100. stav 3. Zakona o stečaju, kao stečajni dužnik, potražuje potraživanja prema licima stečajnog dužnika, odnosno 'Jugoprom' d.o.o.“. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, te je preinačio prvostepenu presudu primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na način da je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.
9. Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 89 0 P 045338 18 Rev od 3. maja 2018. godine kojom je reviziju odbio.
10. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova i istakao da je drugostepena presuda pravilna. Naveo je da je predmetni postupak započet podnošenjem prijedloga za izvršenje Osnovnom sudu u Srpskom Sarajevu 1996. godine od strane PP ,,Jugoprom“ Šekovići protiv DP „Šumarstvo ,,Treskavica“ Trnovo radi naplate duga od 450.000,00 dinara za 1.000 m građe za koju je uplaćeno 4.000.000,00 dinara. Zatim, da je Osnovni sud u Srbinju donio rješenje o izvršenju 1997. godine, da je po prigovoru izvršenika postupak vođen u parnici, koji je prekinut 1998. godine, pa nastavljen 2001. godine. Vrhovni sud je naveo da je u tom parničnom postupku doneseno više odluka o tužbenom zahtjevu, te da je konačno rješenjem Višeg privrednog suda u Banjaluci 18. novembra 2014. godine presuda Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu od 28. marta 2014. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Dalje je naveo da je podneskom od 22. maja 2015. godine tužilac Jugoprom uredio tužbu i kao tužioca označio apelanticu. Vrhovni sud je dalje naveo da je, prema apelanticinim tvrdnjama za koje je dostavljen historijat upisa osnivanja preduzeća Jugoprom i promjena osnivača i lica ovlaštenih za zastupanje sve do apelanticinog upisa kao osnivača, navedeno privredno društvo prvobitno osnovano od strane Milana Marijanovića i Mire Marijanović, te da su ugovorom zaključenim 7. aprila 2003. godine navedena lica „prenijela firmu ,,Jugoprom“ d.o.o. u vlasništvo Jevtić Rade“. Zatim, da je apelantica upisana kao osnivač i direktor Jugoproma 1. novembra 2004. godine umjesto dotadašnjeg osnivača i direktora Rade Jevtić. Vrhovni sud je dalje naveo da je činjenica da je Jugoprom likvidiran za vrijeme trajanja predmetne parnice, što je, shodno odredbi člana 378. stav 1. tačka 3. ZPP, po sili zakona dovelo do prekida postupka, bez obzira na to što takvo deklaratorno rješenje nije doneseno u postupku. U vezi s tim je istakao da se predmetni postupak, shodno odredbi člana 381. stav 1. ZPP, mogao nastaviti samo po prijedlogu pravnog sljedbenika navedenog privrednog društva, te da, s obzirom na to da Jugoprom nema pravnog sljedbenika, nisu bili ispunjeni uvjeti za nastavak predmetnog parničnog postupka. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 7. stav 1. i čl. 9, 14. i 15. ZLP (vidi tačku 15. ove odluke), te istakao da je likvidacioni upravnik dužan naplatiti nenaplaćena potraživanja i namiriti povjerioce i da se iz imovine društva koja preostane nakon izmirenja povjerilaca, prvo vraćaju dopunske uplate, dok se preostali dio raspoređuje među članovima društva srazmjerno njihovim udjelima, shodno odredbi člana 384. Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u tom periodu. U vezi s tim je istakao da iz apelanticine izjave date u likvidacionom postupku proizlazi da Jugoprom nema potraživanja prema trećim licima, pa na apelanticu kao osnivača nisu ni po kom osnovu mogla preći potraživanja likvidiranog pravnog lica. Pri tome je naglasio da, sve i da potraživanje iz predmetnog parničnog postupka postoji, ono ne bi moglo pripasti apelantici s obzirom na to da je ugovorom od 7. aprila 2003. godine (kojim su dotadašnji vlasnici prenijeli svoj udio u preduzeću Jugoprom Radi Jevtić) izričito ugovoreno da sva sredstva koja se eventualno naplate sudskim putem pripadaju ranijim vlasnicima. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantica u konkretnom postupku nije aktivno legitimirana, te da je stoga pravilno odbijen tužbeni zahtjev, ali ne iz razloga koje je naveo drugostepeni sud.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je drugostepeni sud zauzeo stav da ona nema aktivnu legitimaciju zato što svoje potraživanje nije prijavila u likvidacionom postupku, iako se u predmetnom postupku radi o potraživanju imovine društva koje je likvidirano, a čiji je osnivač bila apelantica. Dalje navodi da je Vrhovni sud podržao stav drugostepenog suda, ali uz pozivanje na ugovor, koji dokaz „nikad nije izveden, niti apelantica zna za njegovo postojanje, niti način kako je dospio u spis“. Apelantica navodi da obligacioni odnos na osnovu tog ugovora, ukoliko postoji, može nastati jedino nakon što se sredstva naplate, te da ih naplatiti može isključivo apelantica kao posljednji „vlasnik“ i osnivač društva Jugoprom, kojoj isključivo pripada sva preostala imovina likvidiranog društva. Također navodi da ni Okružni niti Vrhovni sud nisu obrazložili zašto apelantica nema pravo nastaviti sudski postupak koji je pokrenulo likvidirano pravno lice čiji je ona bila isključivi „vlasnik“.
b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke i da ne stoje navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
13. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima i zaključcima iznesenim u presudi tog suda, te da tom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
14. Tuženi je naveo da apelantica u likvidacionom postupku nije navela postojanje predmetnog parničnog postupka iako je za njega znala i da bi ta imovina, u slučaju uspjeha u sporu, trebala pripasti likvidacionoj masi. Također je naveo da apelantica nije mogla ostvariti status stranačke legitimacije u provedenim postupcima jer je u likvidacionom postupku izjavila da nema imovine (prema trećim licima). Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
15. Zakon o likvidacionom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/02) u relevantnom dijelu glasi:
Bilans stanja Član 7.
Likvidacioni upravnik je dužan odmah nakon stupanja na dužnost izvršiti popis imovine, sačiniti bilans stanja i popis povjerilaca.
Likvidacioni upravnik je dužan pred nadležnim sudom zajamčiti tačnost i potpunost podataka.
Unovčenje imovine, obaveza podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka Član 9.
Likvidacioni upravnik je dužan bez odlaganja uzeti u posjed imovinu pravnog lica i ovlašćen je i obavezan na unovčavanje imovine. Prava trećih lica na predmeti-ma i pravima imovine se moraju uzeti u obzir.
[…] Zaključenje postupka Član 14.
Nakon što izvrši potpunu diobu imovine, sud zaključuje likvidacioni postupak, a likvidacionog upravnika razrješava dužnosti.
[…] Brisanje iz registra Član 15.
Po pravosnažnosti rješenja o zaključenju likvidacionog postupka, sud određuje brisanje pravnog lica iz registra suda.
Primjena propisa o stečaju Član 16.
Odredbe zakona o stečajnom postupku shodno se primjenjuju i na postupak likvidacije, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
[…]
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
PREKID, ZASTOJ I OBUSTAVA POSTUPKA
Član 378.
Postupak se prekida:
[…] 3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada;
[…] Član 381.
Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tačke 1. do 4. ovog zakona nastaviće se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.
[…]
17. Zakon o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 24/98, 62/02, 66/02 – ispravka, 38/03, 97/04 i 34/06) u relevantnom dijelu glasi:
28.5. Prioritet povraćaja Član 384.
U slučaju likvidacije društva s ograničenom odgovornošću, iz imovine društva koja preostane posle namirenja poverilaca prvo se vraćaju dopunske uplate, a preostali deo se raspodeljuje među članovima društva srazmerno njihovim udelima.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 0 P 045338 18 Rev od 3. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48).
27. Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak vođen radi naknade štete zbog neispunjenja obaveze isporuke ugovorene količine drvne građe privrednom društvu Jugoprom, koje je likvidirano, a čiji je osnivač u konačnici bila apelantica. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o apelanticinoj „postojećoj imovini“, niti o „dobrima“, već se apelantica, postavljajući tužbeni zahtjev usmjeren na naplatu potraživanja privrednog društva Jugoprom, pojavljuje samo kao podnositeljica zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelantica imala „legitimno očekivanje“ da će zahtjev za naplatu predmetnog potraživanja biti riješen u njenu korist.
28. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zauzeo stav da je zaključenjem likvidacionog postupka, odnosno prestankom postojanja privrednog društva Jugoprom, koje je pokrenulo predmetni parnični postupak na osnovu odredbe člana 378. stav 1. tačka 3. ZPP ex lege došlo do prekida tog postupka. Vrhovni sud je zaključio da apelantica, shodno odredbi člana 381. ZPP, nije mogla nastaviti predmetni parnični postupak s obzirom na to da nije pravni sljedbenik tog pravnog lica. Vrhovni sud je također ukazao da je, prema odredbama člana 9. ZLP, apelantica kao likvidacioni upravnik imala obavezu naplatiti potraživanja privrednog društva Jugoprom, te da, s obzirom na to da je u toku likvidacionog postupka apelantica izjavila da to pravno lice nema nenaplaćenih potraživanja prema trećim licima, predmetno potraživanje ni po kom osnovu nije moglo preći na nju. Pri tome je naglasio da to potraživanje nije moglo preći na apelanticu ni uslijed činjenice da je ugovorom o prenosu udjela u privrednom društvu Jugoprom od strane prvobitnih osnivača na lice od kojeg je apelantica pribavila pravo na udjelu, sadržanom u historijatu sudskog registra za navedeno pravno lice koji je u spis dostavila apelantica, stipulirano da sva sredstva eventualno naplaćena sudskim putem pripadaju prvobitnim osnivačima. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, te pri tome naglašava da, u skladu s jurisprudencijom Evropskog suda i vlastitom praksom, nije nadležan supstituirati redovne sudove u odnosu na njihov zaključak jer je zadatak redovnih sudova da na osnovu raspoloživih dokaza, te njihovom ocjenom, procjenjuju osnovanost tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da apelantica u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazala aktivnu legitimaciju, pa samim tim ni osnovanost svog zahtjeva, Ustavni sud zaključuje da apelantica u konkretnom slučaju nije imala „legitimno očekivanje“ da bi tužbeni zahtjev mogao biti riješen u njenu korist.
29. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelantica nije imala „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa svojim zahtjevom s obzirom na to da u postupku pred redovnim sudovima nije dokazala da je aktivno legitimirana za naplatu predmetnog potraživanja.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević