Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4427/18 (T. B.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4427/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4427/18, rješavajući apelaciju Tomislava Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Begić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 030221 18 Kž 2 od 25. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 4. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 030221 18 Kž 2 od 25. juna 2018. godine.
2. Takođe, apelant je 4. avgusta 2018. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio izvršavanje kazne zatvora, te troškova kaznenog postupka koji su inkorporirani u presudi Kantonalnog suda“, do donošenja odluke po predmetnoj apelaciji. Ustavni sud je 6. februara 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-4427/18 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 030221 16 K 2 od 22.
decembra 2017. godine apelant je, u ponovljenom postupku koji se vodio protiv njega i M.P., I.B., M.G. i V.M., oglašen krivim zbog krivičnog djela Teška krađa pomaganjem iz člana 287. stav 2. tačka a), a u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 33. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je proveo obiman dokazni postupak u kojem je proveo dokaze optužbe i to saslušanje svjedoka (D.S., D.Ć., A.B., I.S., M.B., C.K. i A.S.) i ulaganje materijalnih dokaza (Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, Zahtjevi za izdavanje naloga za pribavljanje listinga telefona za sve osumnjičene, Zapisnik o uviđaju i drugi dokazi detaljno navedeni na strani 6. prvostepene presude). Provedeni su i dokazi odbrane i to saslušanje i čitanje iskaza svjedoka (I.S., M.B. i T.B.), saslušanje prvooptuženog M.P. i apelanta u svojstvu svjedoka, te ulaganje materijalne dokumentacije (detaljno navedena na strani 5. prvostepene presude). Općinski sud je naveo da je izvršio ocjenu svih provedenih dokaza i nedvojbeno izveo zaključak da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnih dijela koja su im stavljena na teret, zbog čega je taj sud i donio osuđujuću presudu.
5. Općinski sud je naveo da je taj sud potvrdio predmetnu optužnicu protiv više lica, između ostalih i protiv apelanta i tada optuženih C.K. i A.S. Međutim, lica C.K. i A.S. su sa Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice, koji je sud prihvatio, razdvojio postupak u odnosu na njih i osudio ih zbog krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Općinski sud je naveo da je u prethodnom postupku donio osuđujuću presudu u odnosu na apelanta i ostala lica (presuda Općinskog suda od 18. novembra 2015. godine), ali da je ta presuda ukinuta po žalbi prvooptuženog M.P. i apelanta. Naime, Općinski sud je naveo da je u ukidnom rješenju Kantonalnog suda, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud pri saslušanju svjedoka C.K. i A.S. (ranije optuženih) postupio nezakonito, budući da su svjedoci prilikom direktnog ispitivanja položili zakletvu, ali je u toku saslušanja korišten njihov iskaz iz istrage, što je u suprotnosti sa odredbom člana 312. stav 1. tačka i) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u ponovljenom postupku, postupajući po uputi Kantonalnog suda iz ukidnog rješenja, ponovno saslušao svjedoke C.K. i A.S., s tim što je taj put iz spisa izdvojio njihove zapisnike o saslušanju iz istrage koji su korištenu u prethodnom postupku i njihove izjave date na zapisnik, smatrajući da takvo saslušanja svjedoka nije u skladu sa odredbom člana 100. u vezi sa članom 11. ZKP FBiH. Općinski sud je naveo da su u istrazi svjedoci C.K. i A.S. saslušani kao osumnjičeni, dok su se u toku postupka pojavili u svojstvu svjedoka, te je pravnim poukama koje su im bile date prekršeno načelo zakonitosti.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 K 030221 18 Kž 2 od 25. juna 2018. godine djelimično je uvažena žalba apelanta, pa je prvostepena presuda preinačena po njegovoj žalbi, kao i po službenoj dužnosti, u pogledu pravne ocjene djela, na način da je apelant oglašen krivim za krivično djelo Prikrivanje iz člana 300. stav 1. KZ FBiH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza i to, između ostalog, iskaza svjedoka A.S. i C.K., D.Č., I.S., te drugih dokaza provedenih tokom krivičnog postupka, izveo pravilan zaključak da je apelant na način i u vrijeme opisano u izreci prvostepene presude počinio radnje za koje je oglašen krivim. Prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na činjenicama i dokazima koji i po ocjeni Kantonalnog suda pružaju pouzdan osnov za takav zaključak. Kantonalni sud je naveo da se žalbom apelanta prigovara da je Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta sa fotodokumentacijom od 20. decembra 2012. godine pribavljena na nezakonit način, a isto tako i Zapisnik o uviđaju od 17. decembra 2012. godine, jer lice mjesta nije bilo osigurano od strane djelatnika MUP-a. Međutim, Kantonalni sud je naveo da takvi žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost pobijane presude. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta proizilazi da su privremeno oduzeti predmeti od apelanta na temelju odredbi člana 76. i 79. ZKP FBiH i da je apelant potvrdu uredno i bez primjedbi potpisao. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su Zapisnik o uviđaju od 17. decembra i 19. decembra 2012. godine sa fotodokumentacijom sačinjeni u skladu sa zakonom, a da je iz zapisnika od 17. decembra 2012. godine vidljivo da je uviđaj bio složen, te da je započeo u 21.00 sat 16. decembra i da je trajao neprekidno do 17. decembra 2012. godine do 10,15 sati, dakle da nije prekidan.
8. Naime, Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu izneseno i odredbu člana 11. ZKP FBiH, očito da se nezakonitim dokazom na kome se ne može zasnovati odluka suda ne može smatrati svaki dokaz pri čijem pribavljanju ili izvođenju nije u potpunosti postupljeno u skladu sa svim odredbama ZKP FBiH koje se odnose na način pribavljanja ili izvođenja određenih dokaza. To se može reći samo za one dokaze koji su pribavljeni ili izvođeni povredama ljudskih prava i sloboda zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine ili međunarodnim dokumentima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, kao i za one dokaze koji su pribavljeni temeljnim kršenjem odredaba ZKP FBiH, a u konkretnom slučaju se nije radilo o takvim povredama. Naime, odluka o tome da li su dokazi pribavljeni na način koji nije u suglasnosti sa tim zakonskim odredbama, u konkretnom slučaju nema karakter bitne povrede odredaba krivičnog postupka uslijed koje bi suštinski zbog same povrede navedene odredbe, bila ozbiljno dovedena u pitanje objektivnost tog dokaza, nezavisno od njegove konkretne pouzdanosti. Slijedom toga, Kantonalni sud je naveo da, dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu sa konkretnim slučajem, nesumnjivo proizilazi da su neosnovane tvrdnje apelanta da su Potvrda o privremeno oduzetim predmetima sa fotodokumentacijom i Zapisnik o uviđaju nezakoniti dokazi pribavljeni povredom odredaba člana
11. ZKP FBiH.
9. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu i u odluci o krivičnopravnoj sankciji, te da je u vidu imao okolnosti koje je prvostepeni sud utvrdio i naveo u obrazloženju presude. Naime, Kantonalni sud je naveo da su na strani apelanta utvrđene otežavajuće okolnosti u vidu činjenice da je apelant povratnik u činjenju krivičnog djela Krađe, kao i da se nekorektno ponašao pred sudom, dok prvostepeni sud nije utvrdio olakšavajuće okolnosti. Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti tvrdnju odbrane apelanta da je apelant neosuđivan i da se korektno ponašao na sudu, jer je iz podneska Policijske uprave vidljivo da je apelant i ranije bio kažnjavan za krivična djela, a u toku predmetnog krivičnog postupka zbog nekorektnog ponašanja pred sudom u više navrata mu je bila izricana opomena. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da smatra da je kazna zatvora od šest mjeseci na koju je osuđen apelant i pored toga što je došlo do izmjene pravne ocjene djela primjerena težini krivičnog djela, okolnostima pod kojima je djelo počinjeno i krivici apelanta. Po ocjeni tog suda, kazna zatvora na koju je apelant osuđen je dovoljna, a ujedno i potrebna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz člana 42. KZ FBiH. Apelacioni navodi
10. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je osuđen na „enormno visoku zatvorsku kaznu za djelo koje nije počinio“, te napominje da je prvobitno osuđen za krivično djelo Teška krađa, ali da je kasnije promijenjena pravna kvalifikacija djela na krivično djelo Prikrivanje, za koje apelant ranije nije kažnjavan. Osim toga, apelant navodi da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, posebno ističući Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, Zapisnik o uviđaju, kao i saslušanje svjedoka C.K. i A.K., koji su prvobitno bili u svojstvu optuženih u istom predmetu, ali su naknadno sklopili sporazum o priznanju krivice.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim prigovorima (kojima se ukazuje na nezakonitost dokaza), u obrazloženju svojih odluke dali detaljne i jasne razloge zbog čega su te dokaze ocijenili kao zakonite, uvrstili ih u dokaznu građu, te na temelju njih i velikog broja drugih dokaza donijeli osuđujuću presudu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud vrlo detaljno obrazložio i odluku o krivičnopravnoj sankciji i to na način da je podržao odluku prvostepenog suda, ali je sankciju ispitao i u kontekstu promjene pravne kvalifikacije krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost ni u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević