Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3987/19 (S. I.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3987/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3987/19, rješavajući apelaciju Saime Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Saima Imamović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 233223 18 Rev od 27. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 233223 17 Gž od 9. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 233223 12 P od 21.

oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Saima Imamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Galiba Hrvačić - Karačić advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 233223 18 Rev od 27. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 233223 17 Gž od 9. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 233223 12 P od 21. oktobra 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 21. oktobra 2016. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (D.K.,I.D.,A.Dž.,N.K.,H.K.,S.K.,N.S. i I.K.) te obavezana apelantica da tužiteljima vrati u posjed nekretnine koje se nalaze u Sarajevu (bliže označene u izreci prvostepene presude), dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se obaveže apelantica da svakom od njih pojedinačno isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom Kantonalnog suda od 9. februara 2018. godine uvažena je žalba tužitelja i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je obavezana apelantica da svakom od tužitelja isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantičina žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

4. Odlučujući o apelantičinoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 9. februara 2018. godine, Vrhovni sud je donio osporenu presudu od 27. juna 2019. godine kojim je odbio predmetnu reviziju.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u vezi sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja da im apelantica vrati nekretnine bliže opisane u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je naveo da su tužitelji dokazali da su suvlasnici nekretnina čiji povraćaj traže, da se nekretnine nalaze u apelantičinom posjedu bez pravnog osnova (jer je ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen 8. juna 1995. godine između N.K. i drugih prodavaca i apelantice, a na osnovu kojeg je apelantica preuzela u posjed ove nekretninu, poništen pravosnažnom presudom broj P-1214/02 od 16. jula 2004. godine). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao apelanticu da im isplati naknadu koristi u utuženom periodu, kao protivvrijednost minimalne zakupnine koja je u vrijeme korištenja bila uobičajena u mjestu gdje se nekretnina nalazi. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud izvršio pravilnu pravnu kvalifikaciju spornog materijalno pravnog odnosa kada je u odnosu na novčani zahtjev tužitelja ocijenio da je riječ o naknadi koristi prema obligaciono-pravnom institutu iz člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist). Također, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantičinim navodima, potraživanje naknade koristi koju je imala osoba upotrebljavajući tuđu stvar u svoju korist zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelantica smatra da joj je „zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je Kantonalni sud odlučivao duže od tri godine, te zatražila naknadu nematerijalne štete“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. U odnosu na apelantičine navode kojima ukazuju na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud, pridržavajući se apelacionih navoda u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, zapaža da postupak pred Kantonalnim sudom trajao kraće od jedne godine i tri mjeseca (imajući u vidu da je prvostepena presuda donesena 21. oktobra 2016. godine, a presuda Kantonalnog suda 9. februara 2018. godine), a što je po mišljenju Ustavnog suda primjereno okolnostima konkretnog slučaja. U tom smislu, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3987/19 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio