Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/19 (Ž. R.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Državno vlasništvo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2436/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-2436/19, rješavajući apelaciju Živka Radića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Živko Radić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017297 17 Uvp od 20. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Živko Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Nebojša Milanović odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 7. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017297 17 Uvp od 20. ožujka 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude prvostupanjskog suda, kojom je odbijena tužba protiv rješenja tuženog (Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka) od 20. kolovoza 2015. godine, kojim je odbijena žalba protiv rješenja prvostupanjskog organa od 16. travnja 2015. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev u predmetu uspostave ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na nekretnini.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je predmetno zemljište u „B“ vlasničkom listu uknjiženo kao općenarodna imovina na osnovu čl. 1. i 5. Uredbe o knjiženju prava svojine na državnoj nepokretnoj imovini iz 1947. godine, a u „C“ teretnom listu na tom zemljištu s pravom korištenja upisano je Komunalno stambeno poduzeće na osnovu rješenja Skupštine općine Banjaluka iz 1968. godine. Kako je predmetno zemljište na osnovu Uredbe o knjiženju prava svojine na državnoj nepokretnoj imovini uknjiženo kao općenarodna imovina, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 44. st.1. Zakona o građevinskom zemljištu, jer to zemljište nije prešlo u društveno odnosno državno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera (koji se odnosi na općinu gdje se nalazi predmetno zemljište), da bi uopće bio ispunjen uvjet za uspostavljanje radnijeg vlasničko-pravnog odnosa na tom zemljištu. Pri tome je naveo da nije bilo potrebe za daljnjim radnjama u cilju utvrđivanja činjenice je li predmetno zemljište privedeno namjeni. Nadalje, naveo je da na drugačije obrazloženje nije moglo utjecati rješenje Skupštine općine Banjaluke od 1970. godine, prema kojem je na osnovu čl. 40. u vezi s čl. 37. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, predmetno zemljište dano Stambenom poduzeću, na korištenje radi uređenja izgradnje stambenog naselja i infrastrukture, a u kojem rješenju je navedeno da je to zemljište faktično vlasništvo apelanta, a ranije zemljišnoknjižno vlasništvo D.K. i F.K. s ½ dijela. Osim toga, u tom rješenju je navedeno da su raniji vlasnici dužni odmah to zemljište predati na korištenje Stambenom poduzeću, pri čemu mogu u određenom roku podnijeti zahtjev za ostvarivanje prvenstvenog prava korištenja na građevinskom zemljištu. Konačno, Vrhovni sud je naveo da od utjecaja na odlučenje nije ni ugovor koji je apelant zaključio s V.V. o kupoprodaji tog zemljišta, kao ni ugovor koje je V.V. prethodno zaključio s D.K. i F.K., jer nisu ispunjeni kumulativni uvjeti propisani čl. 44. Zakona o građevinskom zemljištu.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant, ističe da sud pogrešno tumači, činjenicu da se u zemljišnoj knjizi ova parcela vodi kao „općenarodna imovina“, jer je više nego očigledno da se ne radi o dobru u općoj uporabi, a koje se faktički spominje u članu 44. Zakona o građevinskom zemljištu. Pri tome, apelant navodi da je sud potpuno zanemario činjenicu da je apelant nekretninu stekao teretnim pravnim poslom i da mu je Grad Banja Luka dao status „bivšeg vlasnika“ kad mu je rješenjem iz 1970. godine oduzeo nekretninu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević