Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-85/20 (A. K.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Habeas corpus – postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-85/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 85/20, rješavajući apelaciju Avdije Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Avdije Kovačevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 008379 19 Kž od 24. decembra 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 008379 19 Kv2 od 12. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Avdija Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 9. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 008379 19 Kž od 24. decembra 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 008379 19 Kv2 od 12. decembra 2019. godine. Na zahtjeve Ustavnog suda od 14. i 29. januara 2020. godine, apelant je 20. i 31. januara 2020. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. januara do 6. februara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 008379 19 Kv 2 od 12. decembra 2019. godine apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca, koji po ovom rješenju traje do 14. februara 2020. godine, zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo kako je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s produženim krivičnim djelom posluge u službi iz člana 386. u vezi sa članom 55. KZFBiH. Naime, u rješenju je navedeno da iz dokaza u spisu proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant u periodu od 16. novembra 2012. godine do 9. novembra 2016. godine kao službeno lice Općine Vareš u svojstvu načelnika Općine postupao protivno interesu službe i iskoristio svoj službeni položaj – položaj općinskog načelnika kao organa Općine Vareš, te da je radnjama detaljno opisanim u 20. tački (str. 3–21. rješenja) počinio krivična djela povodom kojih se vodi predmetna istraga.
7. Navedeno je da apelantova odbrana na ročištu za produženje pritvora nije posebno osporavala osnovanu sumnju. Međutim, i pored toga, Kantonalni sud je, a prije razmatranja predloženog pritvorskog razloga, preispitao osnovanu sumnju jer je ona opći uvjet za određivanje ili produženje pritvora. Istaknuto je da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret proizlazi kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka ekonomske struke tako i iz iskaza brojnih saslušanih svjedoka i prikupljene materijalne dokumentacije, te je u tom smislu u rješenju izvršena analiza dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo u prilogu prijedloga (str. 21–40 rješenja).
8. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo opravdano zatražilo produženje pritvora apelantu iz ovog osnova jer postoji osnovana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti i izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, te što postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Kantonalni sud je naveo da još uvijek nisu pronađeni svi predmeti važni za krivični postupak, a koji mogu poslužiti kao dokaz u vezi s izvršenjem predmetnih krivičnih djela za koja se apelant tereti. Vršen je pretres prostorija koje koristi apelant i njegov brat E. K. radi pronalaska relevantne dokumentacije i predmeta, ali još uvijek nisu pronađeni određeni računari i mobiteli. Radi se o pet komada računara „Asus“ i „Dell“ kao i mobitel „Iphone“ S-5, kao i drugim predmetima. Navedeno je da Tužilaštvo i policija kontinuirano rade na pronalasku navedenih predmeta, a što je istakao postupajući tužilac na ročištu 12. decembra 2019. godine, što se vidi i iz naloga koje je izdao postupajući tužilac Federalnoj upravi policiji, kao i zahtjevima upućenim Općini Vareš. Navode apelantove odbrane da su traženi predmeti vjerovatno bez ikakve upotrebne vrijednosti jer se radi o tehničkoj robi, zbog čega se ne može govoriti o tome da računari i mobiteli ne mogu poslužiti kao dokaz u istrazi, Kantonalni sud nije prihvatio jer se računari i mobiteli, kako je navedeno, mogu kao dokaz tretirati ne samo kao hardverski već i kao softverski dokaz.
9. Da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti, zamijeniti ili krivotvoriti dokaze važne za krivični postupak, Kantonalni sud je zaključio i iz iskaza svjedoka A. B., D. A., E. B. R. i E. T. jer iz iskaza tih svjedoka proizlazi da je apelant iskazao sklonost za sakrivanje dokaza. Isto tako, apelant je iskazao i sklonost za krivotvorenje dokumenata, a što se vidi iz iskaza svjedoka N. J., stručnog saradnika za informacione tehnologije u Općini Vareš. Ovaj svjedok je izjavio da je apelant od njega tražio da izvrši skeniranje i uređivanje dokumenta Federalnog ministarstva, energije, rudarstva i industrije od 28. jula 2014. godine, tražeći da dokument uredi u Wordu, tj. da obriše kompletan sadržaj tog službenog akta, a da na njemu ostavi samo zaglavlje Federalnog ministarstva, potpis ministra i pečat. O svemu tome svjedok je sačinio službenu zabilješku. Svjedok E. T. je u svom iskazu naveo da je uređeni dokument krivotvoren. Dakle, apelant je iskazao sklonost za sakrivanje i krivotvorenje dokaza, zbog čega su ispunjeni uvjeti za pritvor po tom osnovu.
10. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant ispitan na okolnosti krivičnih djela i upoznat je s imenima svjedoka koje Tužilaštvo planira saslušati u toku istrage, te je upoznat i o svjedocima koji su saslušani u toku istrage. Većina svjedoka su uposlenici Općine Vareš, kojima je apelant bio načelnik i koja lica poznaje, a kako je već pokušao izvršiti utjecaj na svjedokinju S. N., postoji mogućnost utjecaja i na svjedoke koji još uvijek nisu saslušani u istrazi. Naime, iz iskaza svjedokinje S. N. proizlazi da joj je apelant poslao e-mail sa sadržajem: „Velikim bogom Vas zaklinjem i svim na svijetu što Vam je najdraže, ne smijete odluku nikom pokazati, jer je moja politička glava u pitanju“. Pored toga, istoj svjedokinji je napisao da buduću korespondenciju vrše preko Vibera jer je sve drugo opasno. Također, da je apelant pokušao ometati istragu utjecajem na svjedoke vidi se iz komunikacije između apelanta i A. Č. jer su prilikom pretresa mobitela A. Č. pronađene poruke upućene od apelanta, a koje se odnose na saslušanje ovog svjedoka u policiji 9. januara 2018. godine. O svemu ovome postupajući tužilac je sačinio službenu zabilješku pod brojem T04 0 KTPO 0009654 15 11. decembra 2019. godine, koju je uložio u sudski spis na ročištu za produženje pritvora, zajedno s izvještajem o pretresu mobitela MUP Zenica od 12. februara 2018. godine. Dakle, kako je apelant pokušao izvršiti utjecaj na određene svjedoke, opravdano se zaključuje da su to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi to mogao učiniti i prema drugim svjedocima koje je neophodno saslušati u istrazi jer ta lica poznaje i bio im je načelnik. U toku istrage saslušan je određeni broj svjedoka, a potrebno je izvršiti i identifikaciju i saslušanje svjedoka članova porodice preminulih R. S. i V. S. Tužilac je u prijedlogu za produženje pritvora istakao da su svjedoci koji su navedeni u ovom rješenju, a i prijedlogu za produženje pritvora, saslušani samo na određene okolnosti, s tim da se ukazala potreba, a zbog proširenja istrage da se oni saslušaju i na druge okolnosti.
11. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, Kantonalni sud je zaključio da su ispunjeni zakonski uvjeti za produženje pritvora i zbog utjecaja na svjedoke, zbog čega je apelantu pritvor produžen i po ovom osnovu.
12. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode apelantovog branioca da apelant ne može vršiti nikakav utjecaj na svjedoke jer već nekoliko godina nije načelnik Općine budući da je to već pokušao zbog čega postoje uvjeti za pritvor zbog ometanja krivičnog postupka i utjecaja na svjedoke. U odnosu na prijedlog apelantovog branioca da se apelantu umjesto pritvora odrede mjere zabrane napuštanja boravišta te zabrana kontaktiranja sa svjedocima, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju uspješno vođenje postupka može osigurati isključivo mjerom pritvora jer je apelant izrazio sklonost za skrivanje dokaza i njihovo krivotvorenje te pokušao utjecati na svjedoke.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 OK 008379 19 KŽ od 24. decembra 2019. godine apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 04 0 K 008379 19 Kv 2 od 12. decembra 2019. godine je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je ispitao pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti da li je na apelantovu štetu povrijeđen krivični zakon u smislu člana 321. u vezi sa članom 338. ZKPFBiH, te je zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito.
14. Istaknuto je da se u žalbi nije osporavala osnovana sumnja kao opći uvjet za pritvor, ali se osporavao poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
15. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore da nije bilo mjesta produženju pritvora apelantu iz pritvorskog razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, zbog koga je pritvor i određen, jer je u pobijanom rješenju dato obrazloženje za taj pritvorski osnov. Obrazloženje se svodi na zaključak da apelant može uništiti, sakriti, zamijeniti ili krivotvoriti dokaze važne za krivični postupak, i to računare „Asus“ i „Dell“ i mobitel „Iphone“ S-5 i druge predmete, čije je pronalaženje u toku. Da postoji realna mogućnost da se to desi prvostepeni sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka A. B., D. A., E. B. R. i E. T., koje iskaze odbrana nije osporila i koji svjedoci su potvrdili da je apelant „sklon skrivanju dokaza“. Također, na osnovu iskaza svjedoka N. J., stručnog saradnika za informacione tehnologije u Općini Vareš, čiji iskaz također odbrana nije osporila, utvrđeno je da je apelant od njega tražio da izvrši skeniranje i uređivanje dokumenta Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije od 28. jula 2014. godine, tj. da obriše kompletan sadržaj dokumenta i da na njemu ostavi samo zaglavlje, potpis ministra i pečat i na osnovu iskaza svjedoka E. T., čiji iskaz odbrana nije osporila, utvrđeno je da je uređeni dokument krivotvoren. Osim toga, svjedokinja S. N. je potvrdila da joj je apelant poslao e-mail čiji sadržaj je ponovljen u rješenju, kao i da iz komunikacija između apelanta i svjedokinje A. Č. proizlazi da joj je apelant slao poruke u vezi s njenim iskazom datim u policiji od 9. januara 2018. godine, a koje iskaze (svjedokinje S. N. i A. Č.) odbrana nije osporila. S obzirom na to da je na osnovu navedenih svjedoka utvrđeno da je apelant sklon skrivanju stvari i falsificiranju dokumenata, te da je pokušao utjecati na navedene svjedoke u vezi s njihovim iskazom koji će dati ili su dali, prvostepeni sud je zaključio da to jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, ako bi se našao na slobodi, mogao ponovo vršiti utjecaj na te svjedoke, kao i svjedoke čije saslušanje slijedi u narednom periodu, te bi mogao uništiti, sakriti ili falsificirati dokaze koji su važni za ovaj krivični postupak (računare, mobilni telefon, dokumentaciju i sl.).
16. Sve navedeno, i prema ocjeni Vrhovnog suda, predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke, međusobnim dogovaranjem s njima i utjecati na njih u vezi s njihovim daljnjim svjedočenjem, te da bi mogao sakriti, uništiti i falsificirati dokaze važne za krivični postupak, koje okolnosti predstavljaju posebne razloge za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Za suprotne tvrdnje braniteljica u žalbi nije ponudila prihvatljive argumente ili bilo kakve dokaze, pa su prigovori izjavljeni u tom pogledu neosnovani.
17. U vezi s navodima iz žalbe kojim se pobija zaključak prvostepenog suda da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti blažim mjerama, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud razmotrio i mogućnost da li bi se svrha koja se želi postići produženjem pritvora mogla ostvariti primjenom blažih mjera prema apelantu i da je za svoj zaključak da se to u konkretnom slučaju ne može očekivati naveo razloge. Stoga se, prema stavu Vrhovnog suda, pravilnost tog zaključka ne može dovesti u pitanje žalbenim navodima koji izuzev tvrdnji da se svrha koja se želi postići produženjem pritvora apelantu može ostvariti i primjenom mjera zabrane, ne sadrži detaljnije razloge zbog kojih bi izricanje mjera zabrane u okolnostima konkretnog slučaja zaista bilo opravdano.
18. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP 394/18 i AP 1279/18 ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog rješenja s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
19. Ustavni sud konstatira da iz odgovora na apelaciju koji je dostavilo Tužilaštvo proizlazi da je Kantonalni sud 16. januara 2020. godine potvrdio optužnicu protiv apelanta, te da je nakon toga apelant pušten iz pritvora uz istovremeno izricanje mjera zabrane.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da nije bio u mogućnosti efektivno osporiti postojanje osnovane sumnje da je počinio djela i radnje navedene u prijedlogu jer je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora na 24 stranice odbrana zaprimila dan prije održavanja ročišta. Osim toga, prijedlog se zasniva na velikom broju dokaza koji odbrani nisu bili dostupni, pa ih stoga odbrana nije efektivno mogla ni osporiti. Dalje, apelant smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno zaključili da je u odnosu na apelanta ispunjen poseban pritvorski uvjet iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, a da pri tome nisu adekvatno obrazložili svoje zaključke. Naime, sudovi su poklonili vjeru Tužilaštvu da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti i izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, te da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Tako prvostepeni sud obrazlaže postojanje ovog pritvorskog razloga prvo navodima da još uvijek nisu pronađeni svi predmeti važni za krivični postupak, kao što su npr. pet komada računara ,,Asus'‘ i ,,Dell“, kao i mobitel „Iphone“ S-5 i drugi predmeti. Međutim, odbrana ukazuje prvenstveno da se radi o neidentificiranim predmetima, odnosno o nedovoljno određenim predmetima po tipu, godini proizvodnje i sl., pa da bi sud mogao iz razloga potrebe njihovog pronalaska osumnjičenom uskratiti osnovno ljudsko pravo – slobodu, za još dva mjeseca, što već predstavlja proizvoljnost u odlučivanju. Potom sud u prvostepenom rješenju navodi da „Tužilaštvo i policija kontinuirano rade na pronalasku navedenih predmeta, ali se ova tvrdnja suda zasniva samo na tome što je to istakao postupajući tužilac“. Međutim, za pravilno utvrđenje ove činjenice, kada je u pitanju produženje pritvora u trajanju od dva mjeseca, ne može biti dovoljan nedokazani navod postupajućeg tužioca, kao ni uopćen nalog u kojem nije konkretizirano niti da se radi o potrazi za baš ovim predmetima, niti su u njemu konkretizirane mjere i radnje koje treba preduzeti na njihovom pronalasku, niti su predmeti potrage ikada dovoljno identificirani, pa ni u tom nalogu. Prema ovakvom obrazloženju suda iz prvostepenog rješenja, pritvor bi u odnosu na apelanta mogao trajati u nedogled jer se za neodređenim predmetima, neodređenim postupcima, može tragati godinama. Dalje, apelant osporava i stav suda „da je iskazao sklonost za sakrivanje dokaza“. Međutim, jasno je da se radi o događajima koji su se desili u periodu otprilike 2014–2016. godine. I kada je u pitanju svjedok N. J., iz čijeg iskaza sud zaključuje da je apelant iskazao sklonost za sakrivanjem i krivotvorenjem dokaza, nesporno se radi o događaju koji se desio prije 4-5 godina. Imajući u vidu da istraga u ovom predmetu traje od decembra 2015. godine, ukoliko su tada i postojali razlozi za određivanje pritvora apelantu, Tužilaštvo je tada pritvor trebalo i predložiti, a ne sada određivati i produžavati pritvor na osnovu događaja iz davno prošlog vremena, i to vremena kada je apelant još uvijek bio načelnik Općine Vareš, dakle bio u kontaktu sa svjedocima i eventualnim dokazima, a što je sve prestao biti još krajem 2016. godine. Potom Kantonalni sud kao razlog za produženje pritvora apelantu po ovom osnovu prihvata navode iz prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora i tvrdi da je potrebno saslušati i nove svjedoke, ali i već saslušane svjedoke dodatno saslušati. Međutim, i ovo, ali i sve drugo do sada navedeno, bili su i razlozi za određivanje pritvora apelantu, pa se ne mogu koristiti kao razlozi i za produženje pritvora, i to za još dva mjeseca. Sve ovo posebno dobija na značaju kada se uzme u obzir nesporna činjenica da predmetna istraga traje više od četiri godine, da je apelant u tom svojstvu ispitan prije više do dvije godine, dakle da mu je bilo poznato da se istraga vodi, kao i za koja djela i radnje. Isto tako, valja napomenuti i činjenicu da je prilikom pretresa kod apelanta pronađena veća količina materijalne dokumentacije, i to ne sakrivena, nego u njegovoj kući. Odbrana smatra da je ta dokumentacija irelevantna za sam postupak, ali ovaj podatak svakako jeste relevantan da se utvrdi da apelant nije skrivao dokaze, iako je odavno znao da se istraga protiv njega vodi. Prvostepeni sud nije adekvatno obrazložio zašto se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka, nego „isključivo mjerom pritvora“. Najzad, u vezi s povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, apelant navodi da je imao na raspolaganju pravni lijek, ali da on nije bio djelotvoran. Naime, na sve u ovoj apelaciji navedene povrede zakona koje su počinjene od prvostepenog suda apelant je ukazivao i u svojoj žalbi, ali obrazloženje koje daju prvostepeni i drugostepeni sud, ignorirajući konkretne žalbene navode, ne zadovoljava standarde objektivnog, logičkog i uvjerljivog obrazloženja za zaključak da te povrede ne postoje.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da je u Rješenju broj 04 0 K 008379 19 Kž od 24. decembra 2019. godine odlučeno o svim žalbenim prigovorima u vezi s odlučnim činjenicama tako da navodi u apelaciji da o žalbenim prigovorima nije odlučeno, te da nisu stvarno i suštinski preispitani žalbeni navodi apelantove odbrane nisu osnovani. Tačnost ovih navoda proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda iz koga se vidi da braniteljica u žalbi nije osporila osnovanu sumnju kao opći uvjet za pritvor, već je osporila poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Vrhovni sud je nakon što je ispitao pobijano rješenje Kantonalnog suda u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti da li je na apelantovu štetu povrijeđen Krivični zakon u smislu člana 321. u vezi sa članom 338. ZKPFBiH odbio žalbu kao neosnovanu iz razloga koji su navedeni u obrazloženju pobijanog rješenja, tako da bi suvišno bilo obrazlaganje toga dijela apelacije.
22. Kantonalni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju prigovori i ističu navodi kojima se osporavaju razlozi za pritvor, a u odnosu na sve te prigovore, primjedbe i navode Kantonalni sud je dao odgovore i iznio svoje stavove, dajući razloge za produženje pritvora u obrazloženju rješenja.
23. Tužilaštvo je u veoma obimnom i detaljnom odgovoru, prije svega, istaklo da je u predmetnom postupku 16. januara 2020. godine u cijelosti potvrđena optužnica protiv apelanta. Dalje, Tužilaštvo je navelo da apelant ni njegov branilac u konkretnom postupku nisu ni osporavali postojanje osnovane sumnje u konkretnom slučaju, a što je Kantonalni sud i konstatirao na stranici 21. paragraf 3. prva rečenica pobijanog rješenja. Isto tako, nisu osporavali postojanje osnovane sumnje ni u postupku određivanja mjere pritvora ni u postupku povodom žalbe na rješenje o određivanju mjere pritvora kao ni u postupku povodom žalbe na pobijano rješenje u kojem je doneseno pobijano rješenje Vrhovnog suda, a što je Vrhovni sud i konstatirao na stranici 2. paragraf 2. pobijanog rješenje. Nezavisno od toga, Tužilaštvo istaknuti prigovor smatra neosnovanim. Naime, rukovodeći se stavovima Ustavnog suda zauzetim u brojnim odlukama, Tužilaštvo je prilikom pisanja prijedloga za određivanje i produženje mjere pritvora prema apelantu detaljno obrazlagalo djela koja se apelantu stavljaju na teret u tačkama naredbe o provođenju/proširenju istrage i za svaku tačku detaljno iznosilo dokaze (nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, iskazi svjedoka. materijalne dokaze) i što je još bitnije citiralo sadržaj tih dokaza u prijedlozima. Prema mišljenju Tužilaštva, u konkretnom slučaju je bilo sasvim dovoljno vremena da se apelant i njegov branilac upoznaju sa njima i koriste sva prava koja im u tom pogledu pripadaju, ali su to propustili učiniti. Dalje, Tužilaštvo je istaklo (kao što je to činilo i u prijedlozima za određivanje mjere pritvora i produženje mjere pritvora prema apelantu) da je svjesno da je Ustavni sud u predmetima AP 394/18 i AP 1279/18 već odlučivao o apelantovim apelacijama u pogledu zakonitosti mjere pritvora prema njemu u drugom krivičnom postupku, ali da se zaključci u tim donesenim odlukama Ustavnog suda iz više razloga ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu jer su navedene odluke donesene u predmetu gdje se tada osumnjičenom apelantu stavljala na teret samo jedna radnja izvršenja krivičnog djela i posebni pritvorski razlozi su bili razmatrani prema apelantovom ponašanju i činjenicama u tom konkretnom predmetu gdje je imao druga svojstva – funkciju odgovornog/službenog lica, a nikako brojne počinjene radnje u periodu od četiri godine i konkretno skrivanje i krivotvorenje dokaza i pokušaj utjecaja na svjedoke kako je to u konkretnom slučaju. Tužilaštvo se u prijedlogu za produženje mjere pritvora obavezalo da će mjere i radnje s ciljem okončanja istrage preduzimati hitno i tako je i učinilo jer je optužnica u konkretnom predmetu podignuta dosta prije isteka roka od dva mjeseca na koliko je pobijanim rješenjima produžena mjera pritvora prema apelantu. Također, vodeći računa o stavovima Ustavnog suda u prethodno opisanim odlukama, Tužilaštvo nigdje nije ni spominjalo ranije apelantove osude koje su brisane odlukama nadležnog organa iz kaznene evidencije. Dalje, Tužilaštvo je veoma detaljno obrazložilo neosnovanost apelantovih navoda u vezi s postojanjem koluzione opasnosti. Nadalje, Tužilaštvo je istaklo da je tačno da je istraga započeta u 2015. godini, ali u odnosu na samo jednu krivičnopravnu radnju. Međutim, tačno je i da je navedena istraga naredbama o provođenju/proširenju istraga proširena u ukupno šest navrata (pet puta do ročišta za produženje mjere pritvora i jednom nakon navedenog ročišta, što je apelantu poznato jer je na sve okolnosti djela koja mu se stavljaju na teret apelant ispitan u prisustvu branioca) i da je optužnica protiv apelanta podignuta zbog izvršenja krivičnih djela opisanih u 25 tačaka optužnice (koja je, kako je prethodno navedeno u cijelosti, potvrđena od nadležnog suda). Iznošenjem apelantovih navoda u apelaciji da je istraga trajala četiri godine pokušava se Ustavnom sudu prikazati dojam neefikasnosti Tužilaštva i policijskih organa u provođenju istrage, a da apelant za navedeno nije dostavio bilo kakav objektivni pokazatelj, što jednostavno nije tačno i opet prikazuje nerazumijevanje istrage i istražnih radnji jer Tužilaštvo u 2015. godini i nije znalo za apelantovo izvršenje navedenog djela u vezi s računarom, već je istraga u tom pogledu proširena tek naredbom o provođenju/proširenju istrage od 8. novembra 2019. godine i navedeno djelo je opisano u tački 20. naredbe o provođenju/proširenju istrage od 8. novembra 2019. godine. Istaknuto je da je upravo pravobranilac Općine Vareš i saslušani svjedok D. A. (čiji je iskaz dostavljen Kantonalnom sudu) podnio više krivičnih prijava kao i njihovih dopuna protiv apelanta nakon što je obavljajući svoju dužnost uočio nezakonitosti u apelantovom radu. Ono što je tačno je da se na ovom vrlo složenom predmetu čija složenost se jasno vidi i iz dispozitiva naredbe o provođenju/proširenju istrage koji je predočen na stranicama od 2. do 21. pobijanog rješenja Kantonalnog suda (ovaj predmet je zbog svoje složenosti i iznosa pribavljene koristi i nanesene štete kvalificiranom od VSTV-a kao predmet visoke korupcije) radilo o upornom i detaljnom radu i Tužilaštva i policijskih organa kako na otkrivanju tako i na dokumentiranju djela čije izvršenje se u toku četiri godine mandata kao načelnika Općine Vareš apelantu stavlja na teret. Da je apelant tražio podatke od Tužilaštva prije pisanja predmetne apelacije uvidio bi da je istraga u konkretnom slučaju, iz objektivnih razloga, u skladu s relevantnim odredbama ZKPFBiH produžavana na kolegijima u Kantonalnom tužilaštvu, ali to nije učinio. Nadalje, u pogledu navoda apelacije potpuno je netačno da je apelant prestao biti u kontaktu sa svjedocima iz ovog predmeta nakon 2016. godine. U tom pravcu ukazano je na iskaz svjedokinje A. B. opisan na stranici 22. prijedloga za produženje mjere pritvora koja opisuje kako ju je apelant pozvao u toku 2019. godine i šta joj je tačno rekao. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na navode o povredama člana 13. Evropske konvencije ukazano je da je pobijanim rješenjem Vrhovnog suda u 4. paragrafu na stranici 2. i par. 1. i 2. na stranici 3. pobijanog rješenja izvršeno ponovno preispitivanje i obrazlaganje iskaza svih svjedoka i dokaza među kojima i svjedoka čije iskaze apelant nije ni spomenuo u apelaciji, a koji su, između ostalog, bili temelj za donošenje odluke o produženju pritvora apelantu. Navedeno obrazloženje je sasvim jasno i logično i potkrijepljeno dokazima. Vrhovni sud je u pobijenom rješenju ukazao apelantu i njegovoj braniteljici u konkretnom slučaju da niti jedan dokaz Tužilaštva nisu osporili na bilo koji način ili ga doveli u sumnju po bilo kojem osnovu.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 145. st. (1), (4) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnosti.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženika ili branitelja za ukidanje pritvora koji je utemeljen na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dopuštena.
Član 146. stav (1) tačka b) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 04 0 K 008379 19 Kž od 24. decembra 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 30. decembra 2019. godine, a da je apelant podnio apelaciju 9. januara 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji se mogu dovesti u vezu s postupkom produženja pritvora apelantu, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, apelacija broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24. i Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…) 3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
32. Apelant tvrdi da nisu postojali razlozi za određivanje pritvora, pri čemu osporava da „nije imao dovoljno vremena“ da ospori postojanje osnovane sumnje, zatim smatra da u konkretnom slučaju ne postoji koluziona opasnost, te da redovni sudovi nisu razmatrali mogućnost izricanja blažih mjera zabrane. Prigovara i dužini trajanja pritvora te smatra da on može trajati „unedogled“.
33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
34. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
35. Također, iz prakse Evropskog suda, koju podržava Ustavni sud, slijedi jasan stav da, iako član 5. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudiji koji ispituje pritvor da se bavi svakim argumentom sadržanim u podnesku podnosioca žalbe, prilikom odlučivanja o žalbi uhapšeno ili pritvoreno lice ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kome će se preispitati i procesni i materijalni uvjeti koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi Evropski sud, presuda Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84, 11234/84, 11266/84, 11386/85 od 30. maja 1989. godine), da je podnosiocima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na osnovu kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.
36. Imajući u vidu da apelant problematizira pitanje osnovane sumnje navodima „da nije imao dovoljno vremena“ za efektivno osporavanje, Ustavni sud primjećuje da apelant ničim ne dokazuje da je ove navode isticao tokom trajanja predmetnog postupka, iz čega proizlazi da se na okolnost da „nije imao dovoljno vremena za osporavanje osnovane sumnje“ prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, smatra da apelant ove navode u tom pravcu nije mogao uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja kao i detaljnog odgovora Tužilaštva proizlazi da su osporena rješenja donesena u postupku produženja pritvora apelantu te da apelant u toku cijelog tog postupka, kako prilikom odlučivanja o određivanju tako i u postupku povodom prijedloga za produžavanje pritvora nije osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a da su redovni sudovi, unatoč tome, detaljno razmotrili postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produžavanje mjere pritvora. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
37. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, apelant ukazuje da redovni sudovi nisu konkretizirali postojanje bojazni da će apelant uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, kao i da postoje naročite okolnosti da će apelant omatati krivični postupak utjecajem na svjedoke, već polaze od pretpostavke da bi utjecaj na svjedoke bio moguć. Naročito ove okolnosti apelant dovodi u vezu s vremenom u kojem je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret povodom kojih se vodi predmetni postupak (period od 16. novembra 2012. do 9. novembra 2016. godine).
38. Ustavni sud zapaža da, u skladu s odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pritvor može biti određen ili produžen zbog osnovane bojazni da će lice koje je u pitanju uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tačka b), Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
39. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, u prvostepenom rješenju je navedeno da je Tužilaštvo opravdano zatražilo produženje pritvora apelantu po ovom osnovu jer postoji osnovana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti i izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, te što postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Što se tiče postojanja osnovane bojazni u vezi s dokazima, Kantonalni sud je naveo da još uvijek nisu pronađeni svi predmeti važni za krivični postupak koji mogu poslužiti kao dokaz u vezi s izvršenjem predmetnih krivičnih djela za koja se apelant tereti. Vršen je pretres prostorija koje koriste apelant i njegov brat E. K. radi pronalaska relevantne dokumentacije i predmeta, ali još uvijek nisu pronađeni određeni računari i mobiteli. Radi se o pet komada računara „Asus“ i „Dell“ kao i mobitel „Iphone“ S-5, kao i drugim predmetima. Istaknuto je da Tužilaštvo i policija kontinuirano rade na pronalasku navedenih predmeta, a što je istakao postupajući tužilac na ročištu 12. decembra 2019. godine, što se vidi i iz naloga koje je izdao postupajući tužilac Federalnoj upravi policiji, kao i zahtjevima upućenim Općini Vareš. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio i da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti, zamijeniti ili krivotvoriti dokaze važne za krivični postupak, i to na osnovu iskaza svjedoka A. B., D. A., E. B. R. i E. T., koji su u relevantnom dijelu interpretirani, a iz kojih je Kantonalni sud zaključio da je apelant iskazao sklonost za sakrivanje dokaza. Isto tako, Kantonalni sud je u prilog ovom stavu naveo da iz dokaza proizlazi da je apelant iskazao i sklonost za krivotvorenje dokumenata, a što se vidi iz iskaza svjedoka N. J., stručnog saradnika za informacione tehnologije u Općini Vareš. Ovaj svjedok je izjavio da je apelant od njega tražio da izvrši skeniranje i uređivanje dokumenta Federalnog ministarstva, energije, rudarstva i industrije od 28. jula 2014. godine, tražeći da dokument uredi u Wordu, tj. da obriše kompletan sadržaj tog službenog akta, a da na njemu ostavi samo zaglavlje Federalnog ministarstva, potpis ministra i pečat. O svemu ovome svjedok je sačinio službenu zabilješku. Svjedok E. T. je u svom iskazu naveo da je uređeni dokument krivotvoren. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da iz dokaza proizlazi da je apelant iskazao sklonost za sakrivanje i krivotvorenje dokaza, što predstavlja uvjet za pritvor po tom osnovu.
40. Također, u pogledu postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, Kantonalni sud je u rješenju naveo da je apelant nakon ispitivanja upoznat s imenima svjedoka koje Tužilaštvo planira saslušati u toku istrage, te je upoznat i o svjedocima koji su saslušani u toku istrage. Većina svjedoka su uposlenici Općine Vareš kojima je apelant bio načelnik i koja lica poznaje, a kako je već pokušao izvršiti utjecaj na svjedokinju S. N., postoji mogućnost utjecaja i na svjedoke koji još uvijek nisu saslušani u istrazi. Iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi da joj je apelant poslao e-mail sa sadržajem: „Velikim bogom Vas zaklinjem i svim na svijetu što Vam je najdraže, ne smijete odluku nikom pokazati, jer je moja politička glava u pitanju”. Pored toga, istoj svjedokinji je napisao da buduću korespondenciju vrše preko Vibera jer je sve drugo opasno. Također, da je apelant pokušao ometati istragu utjecajem na svjedoke vidi se iz komunikacije između apelanta i A. Č. jer su prilikom pretresa mobitela A. Č. pronađene poruke upućene od apelanta, a koje se odnose na saslušanje ovog svjedoka u policiji 9. januara 2018. godine. O svemu ovome postupajući tužilac je sačinio službenu zabilješku pod brojem T04 0 KTPO 0009654 15 11. decembra 2019. godine, koju je uložio u sudski spis na ročištu za produženje pritvora, zajedno s izvještajem o pretresu mobitela MUP Zenica od 12. februara 2018. godine. Dakle, kako je apelant pokušao izvršiti utjecaj na određene svjedoke, opravdano se zaključuje da su to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi to mogao učiniti i prema drugim svjedocima koje je neophodno saslušati u istrazi, jer ta lica poznaje i bio im je načelnik. U toku istrage saslušan je određeni broj svjedoka, a potrebno je izvršiti i identifikaciju i saslušanje svjedoka članova porodice preminulih R. S. i V. S.
41. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, Kantonalni sud je zaključio da su ispunjeni zakonski uvjeti za produženje pritvora i zbog utjecaja na svjedoke, zbog čega je apelantu pritvor produžen i po ovom osnovu. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode apelantovog branioca da apelant ne može vršiti nikakav utjecaj na svjedoke jer već nekoliko godina nije načelnik Općine budući da je to već pokušao zbog čega postoje uvjeti za pritvor zbog ometanja krivičnog postupka i utjecaja na svjedoke. Ovaj zaključak Kantonalnog suda u cijelosti je prihvatio Vrhovni sud zaključujući da je u pobijanom rješenju dato obrazloženje za taj pritvorski osnov, te je i Vrhovni sud izvršio dodatnu analizu dokaza, koja je sadržana u rješenju tog suda. Posebno je ukazano da za suprotne tvrdnje braniteljica u žalbi nije ponudila prihvatljive argumente ili bilo kakve dokaze, pa su prigovori izjavljeni u tom pogledu neosnovani.
42. Dakle, polazeći od obrazloženja iz osporenih rješenja, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor po ovom osnovu određen zbog opasnosti da bi mogao ometati krivični postupak skrivanjem dokaza i zbog utjecaja na svjedoke. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se razlozi i obrazloženja koje su u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja ponudili redovni sudovi „relevantni“ i „dovoljni“ za zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem u ovom dijelu povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
44. U kontekstu apelantovog prigovora da redovni sudovi nisu jasno i argumentirano obrazložili zbog čega se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na sigurnost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, serija A, broj 9, stav 15). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 137. stav 2. ZKPFBiH propisano da će nadležni organ prilikom odlučivanja koju će od mjera osiguranja prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka primijeniti voditi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Također, odredbom člana 145. stav 1. ZKPFBiH propisano je da se pritvor može odrediti i produžiti samo pod uvjetima propisanim u tom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio apelantov prijedlog za izricanje mjera zabrane, te dao obrazloženje zašto taj prijedlog nije osnovan budući da je zaključio da se samo mjerom pritvora u toj fazi postupka može osigurati uspješno vođenje predmetnog krivičnog postupka. Stoga, imajući u vidu da su redovni sudovi naveli razloge zbog čega su zaključili da se u okolnostima konkretnog slučaja svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka ne bi mogla postići blažim mjerama od mjere pritvora, Ustavni sud zaključuje da i u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantiran članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
45. Također, u vezi s apelantovim osporavanjem dužine trajanja pritvora određenog ovim rješenjem, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo obavijestilo Ustavni sud, mada je to bila apelantova obaveza, da je apelant pušten iz pritvora nakon potvrđivanja optužnice 16. januara 2020. godine, iz čega proizlazi da je po osporenom rješenju bio u pritvoru nešto duže od jednog mjeseca, mada je po donesenom rješenju pritvor mogao trajati do 14. februara 2020. godine. Navedenu dužinu pritvora Ustavni sud u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta ne smatra nerazumnom. Naime, specifične okolnosti se ogledaju u složenosti predmeta, iznosu pribavljene koristi i nanesene štete (apelantu se stavlja na teret da je mnogobrojnim radnjama koje su opisane u 25 tačaka), zbog čega je ovaj predmet kvalificiranom od VSTV-a kao predmet visoke korupcije.
46. Dalje, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup sudu koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora također pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.
47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu protiv prvostepenog rješenja kojim je pritvor produžen, o kojoj je Vrhovni sud odlučio u kratkom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, te kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija i kada je Vrhovni sud u kratkom roku preispitao zakonitost pritvora u najširem smislu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević