Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2105/18 („I.L.G.“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2105/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-2105/18, rješavajući apelaciju „I.L.G.“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „I.L.G.“
d.o.o. Banjaluka zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u Banjaluci u predmetu broj 71 0 I 091620 10 I, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „I.L.G.“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banjaluke, podnio je 5. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 71 0 I 091620 10 I.
Uvodne napomene
2. Apelant je 28. avgusta 2014. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka. Predmet apelanta je zaveden pod brojem AP-3985/14.
3. Apelant je 18. juna 2010. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 71 0 Ps 060408 09 Ps od 8. decembra 2009. godine, predloživši da sud dozvoli izvršenje protiv B.G. (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate iznosa od 3.308,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 534,00 KM, i to zapljenom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 091620 10 I od 18. jula 2010. godine odredio predloženo izvršenje. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant podneskom od 22. decembra 2010. godine obavijestio Osnovni sud da je izvršenik 2. decembra 2010. godine izvršio uplatu određenog novčanog iznosa, te da je navedenim iznosom isplatio dio duga. Apelant je istim podneskom predložio da se preostali dug namiri zapljenom i prenosom novčanih sredstava koje izvršenik posjeduje u NLB Razvojnoj banci Banja Luka. Zaključkom o prodaji Osnovnog suda broj 71 0 I 091620 10 I od 18. aprila 2012. godine određeno je prvo ročište za prodaju izvršenikovih pokretnih stvari putem usmenog javnog nadmetanja, i to stvari pobliže navedenih u zaključku za dan 22. maj 2012. godine. Apelant je podneskom od 21. maja 2012. godine obavijestio Osnovni sud da je postignut dogovor s izvršenikom, te da će izvršenik mirnim putem izmiriti ukupni iznos preostalog duga. Istim podneskom apelant je, u skladu s čl. 60. i 61. Zakona o izvršnom postupku, predložio da sud odloži izvršenje u navedenom predmetu na dva mjeseca, to jest do 21. jula 2012. godine. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 091620 10 I od 25. maja 2012. godine odloženo je izvršenje u konkretnom predmetu do 21. jula 2012. godine. Dopisom Osnovnog suda broj 71 0 I 091620 10 I od 12. novembra 2012. godine sud je pozvao apelanta da se izjasni da li je izvršenik izmirio potraživanja po rješenju o izvršenju u cijelosti. Apelant je podneskom od 22. novembra 2012. godine obavijestio Osnovni sud da izvršenik dug izmiruje u ratama, te da je do tog dana isplatio iznos od 600,00 KM. Nakon toga, Osnovni sud je donio Zaključak broj 71 0 I 091620 10 I od 25. septembra 2013. godine kojim je odredio prvo ročište za javnu prodaju izvršenikovih pokretnih stvari za 16. oktobar 2013. godine. Ročište je proglašeno uspješnim, te su pokretne stvari određene u navedenom zaključku prodate apelantu u ukupnom iznosu od 715,00 KM. Osnovni sud je Dopisom broj 71 0 I 091620 10 I od 23. januara 2014. godine pozvao stranke da se izjasne da li je dug po rješenju o izvršenju u cijelosti izmiren, te ukoliko nije da dostave podatke o stanju duga i dokaze o tome. Apelant je podneskom od 21. februara 2014. godine obavijestio Osnovni sud da je preostali izvršenikov dug 1.200,00 KM. Osim toga, apelant je u tom podnesku istakao da su tokom izvršnog postupka nastali određeni troškovi, te je predložio da sud o njima odluči. Iz odgovora na apelaciju, koji je Ustavnom sudu dostavio Osnovni sud, proizlazi da je sud zaključkom od 29. januara 2015. godine odredio vještačenje vještaka finasijske struke radi obračuna zakonske zatezne kamate, kako je to određeno rješenjem o izvršenju, i ponovo naložio apelantu da u roku od osam dana od dana prijema zaključka dostavi sudu dokaze o izvršenikovim uplatama, odnosno iznosima i vremenu uplate kako bi vještak mogao izvršiti obračun zakonske zatezne kamate, te kako bi sud mogao donijeti rješenje o namirenju primjenjujući odredbe člana 313. Zakona o obveznim odnosima.
4. Rješavajući predmetnu apelaciju Ustavni sud je na sjednici Vijeća održanoj 15. aprila 2015. godine donio odluku o dopustivosti i meritumu, kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju „I. L. G.“ d.o.o. Banja Luka podnesenu zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji se vodi u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem 71 0 I 091620 10 I.
Činjenice u predmetu nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP-3985/14 od 15. aprila 2015. godine
5. Iz odgovora na apelaciju, koji je Ustavnom sudu dostavio Osnovni sud, proizlazi da je Osnovni sud zaključkom od 18. juna 2018. godine odredio vještačenje po vještaku ekonomske struke radi utvrđenja preostalog iznosa duga po predmetnom rješenju o izvršenju, nakon čega je zakazao ročište za 18. oktobar 2018. godine. Osnovni sud je održao 18. oktobra 2018. godine ročište radi utvrđenja visine zakonske zatezne kamate obzirom da apelant nije postupio po zaključku suda i predujmio troškove vještačenja po vještaku ekonomske struke nego je samo precizirao visinu kamate. Osnovni sud je zaključkom od 7. februara 2020. godine ponovo naložio apelantu da predujmi troškove ekonomskog vještačenja obzirom da stranke na navedeno ročištu nisu postigle sporazum o visini iste.
6. Iz stanja spisa proizilazi da je predmetni postupak u toku.
Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.
8. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju opisuje hronologiju postupka, posebno ističući da je tokom postupka izvršenik izmirio dug u iznosu od 4.000,00 KM, te da po navodima apelanta ostatak iznosi 1.200,00 KM, ali da apelant nije po nalozima suda dostavio dokaze o isplatama izvršenika, koji je i dobrovoljno izmirivao dug, nego samo paušalno navodi koliki je ostatak duga, pa je na dužinu postupka uticalo i ponašanje apelanta imajući u vidu da je na njegov prijedlog postupak izvršenja odlagan jer je izvršenik izmirivao dug dobrovoljno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta(vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
12. Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005.godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražilaca izvršenja već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
13. S obzirom na činjenicu da je Ustavni sud o dužini trajanja predmetnog postupka već donio odluku, ovom odlukom Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka analizirati period nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, tj. period od 15. aprila 2015. godine. Dakle, relevantni period od oko četiri godine i deset mjeseci.
14. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče naplate duga po osnovu pravosnažne presude, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi, kao i relevantne okolnosti, u konkretnom slučaju može govoriti o složenom predmetu. Osim toga, s obzirom na činjenicu da je apelant pokrenuo predmetni izvršni postupak radi naplate novčanih potraživanja, može se izvesti zaključak da je postupak značajan za apelanta.
15. Analizirajući ponašanje redovnog suda u relevantnom periodu, Ustavni sud zapaža da je evidentna početna pasivnost Osnovnog suda kojem je nakon donošenja predmetne odluke Ustavnog suda trebalo duže od tri godine da odredi vještačenje po vještaku ekonomske struke radi utvrđenja preostalog iznosa duga po predmetnom rješenju o izvršenju. Međutim, nakon toga Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud zakazao ročište za 18. oktobar 2018. godine, koje je i održano istog dana, a radi utvrđenja visine zakonske zatezne kamate obzirom da apelant nije postupio po zaključku suda i predujmio troškove vještačenja po vještaku ekonomske struke nego je samo precizirao visinu kamate, kao i da je Osnovni sud zaključkom od 7. februara 2020. godine ponovo naložio apelantu da predujmi troškove ekonomskog vještačenja obzirom da stranke nisu postigle sporazum o visini iste. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je obaveza javne vlasti da zaštiti individualna ljudska prava, pa tako i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, odnosno da omogući provođenje izvršnog postupka efikasno i bez nepotrebnog odugovlačenja, ali da nije odgovoran za potpuno namirenje, odnosno za nedostatak sredstava kod izvršenika. S druge strane, kada je u pitanju apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant nije postupao po nalozima suda i dostavio dokaze o isplatama od strane izvršenika, niti je predujmio troškove radi ekonomskog vještačenja, što je u odlučujućoj mjeri doprinijelo razmatranoj dužini trajanja postupka, te je Osnovni sud ponovo (zaključak od 7. februara 2020. godine) naložio apelantu da predujmi navedene troškove. Stoga, posmatrajući postupak u cjelini i imajući u vidu sve činjenice u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da predmetni postupak traje nešto duže od uobičajenog, ali imajući u vidu složenost postupka, kao i da su postojale objektivne okolnosti koje su doprinijele dužini trajanja postupka, kao i činjenicu da je apelant doprinio dužini trajanja predmetno postupka, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciju pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
16. Apelant je u apelaciji isticao i kršenje prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, koje je doveo u kontekst povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, o čemu je Ustavni sud već dao svoju ocjenu, zbog čega smatra da nije potrebno posebno da se upušta u ispitivanje ovih navoda.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević