Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4933/19 (V. K.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4933/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4933/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Vid Kopanja, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vid Kopanja protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 68 0 P 030395 17 Rev od 29. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 030395 15 Gž od 18. listopada 2016. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 030395 14 P od 3.
veljače 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vid Kopanja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojega zastupa Goran Bradarić odvjetnik iz Livno, podnio je 23. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 030395 17 Rev od 29. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 030395 15 Gž od 18. listopada 2016. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 030395 14 P od 3. veljače 2014. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženica (Federacija Bosne i Hercegovine, kao pravni slijednik Federalnoga ministarstva obrane) obveže da apelantu isplati na ime nadoknade štete nastale izgradnjom Središta za borbenu obuku Vojske Federacije na području Općine Glamoč, i to na ime naknade za uništene stambene i gospodarske objekte, naknade štete za korištenje zemljišta i izgubljene dobiti zbog sprječavanja apelanta da koristi svoje poljoprivredno zemljište, za određeni vremenski period i u određenim iznosima, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu obične štete na stambenom i poljoprivrednim objektima kao i štete zbog izmakle koristi zbog nemogućnosti da na svojemu poljoprivrednome zemljištu proizvodi i ubire plodove u periodu od 1. siječnja 1997. godine do 2003. godine, jer je tuženica bez dozvole apelanta ušla u posjed njegovih nekretnina, sa namjerom da na tom području gradi Središte za borbenu obuku Vojske Federacije BiH, a da nije proveden postupak eksproprijacije nekretnina, niti je apelant dobio naknadu za korištenje predmetnih nekretnina. Vrhovni je sud naveo da je odlukom Vlade Federacije BiH od 6. listopada 1998. godine tuženica dobila ovlaštenje da uđe u posjed nekretnina obuhvaćenih planom izgradnje objekta, a da su općinska tijela uprave Glamoč obavezana da izvrše identifikaciju parcela, vlasnika i provedu postupak eksproprijacije. Vrhovni je sud istakao da je dana 6. studenoga 2003. godine Vlada Federacije BiH donijela odluku o dopuni odluke o izgradnji Središta za borbenu obuku, kojom je utvrđen prestanak općega interesa nad dijelom prostora poligona na području Općine Glamoč. Vrhovni je sud istakao da je tuženica eventualnu štetu mogla prouzrokovati samo u periodu kada je bila u posjedu spornih nekretnina, tj. u periodu od 1998. godine do 2003. godine, te da kako je tuženica istakla prigovor zastare potraživanja, da je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je žalbu apelanta odbio jer je protekao subjektivni rok od tri godine i objektivni rok od pet godina, iz članka 376. stavak 1. i stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima, budući da je šteta nastala najkasnije 2003. godine, a da je tužba podnesena 2014. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević