Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2621/19 (G. Š.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2621/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-2621/19, rješavajući apelaciju Gordana Šunjevarića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gordan Šunjevarić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 016702 17 U od 19. travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordan Šunjevarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Voždovca, kojeg zastupa Emil Galušić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 21. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 016702 17 U od 19. travnja 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar) od 16. lipnja 2017. godine, kojim je odbijena žalba protiv rješenja prvostupanjskog organa od 1. veljače 2017. godine, kojim je apelantu priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine koji pada na teret bosanskohercegovačkog nositelja osiguranja u određenom mjesečnom iznosu.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je postupak pokrenut po apelantovom zahtjevu, koji je podnesen u skladu sa odredbama Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Sporazum o socijalnom osiguranju). Dalje je naveo da je apelant na dan prestanka osiguranja, imao navršenih 59 godina života i ukupan mirovinski staž u trajanju od: 40 godina, 05 mjeseci i 01 dan, od čega u Bosni i Hercegovini u trajanju od 197 mjeseci, a kod inozemnog nositelja osiguranja u trajanju od 288 mjeseci. S tim u vezi, naveo je da je iz sadržaja odredaba čl. 18. Sporazuma o socijalnom osiguranju proizilazi da se po tim odredbama određuje mirovina osiguranicima koji pravo na mirovinu mogu ostvariti i bez primjene čl. 16. Sporazuma o socijalnom osiguranju (koji predviđa zbrajanje mirovinskog staža kod oba nositelja osiguranja), u kom slučaju osiguranici imaju pravo na samostalnu mirovinu, dok je iz sadržaja odredaba čl. 19. st. 1. toč. 1. i 2. Sporazuma o socijalnom osiguranju, vidljivo da se razmjeran iznos mirovine izračunava tako što se stavlja u odnos (razmjer) iznos mirovine izračunat po domaćim propisima sa mirovinskim stažom ostvarenim kod oba nositelja osiguranja. Naime, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant, bez staža ostvarenog kod inozemnog nositelja osiguranja ne bi mogao ostvariti pravo na (samostalnu) mirovinu, zbog čega mu je razmjeran iznos mirovine koji pada na teret tuženog izračunat u skladu sa odredbama čl. 19. st. 1. toč. 1. i 2. Sporazuma o socijalnom osiguranju. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da se rješenja tužbom pobijaju samo zbog načina obračuna razmjernog dijela mirovine koji pada na teret tuženog, pa su navodi tužbe o pogrešnom obračunu visine mirovine neosnovani, i nisu zasnovani na odredbama čl. 19. ili drugih odredaba Sporazuma o socijalnom osiguranju, niti na odredbama bilo kod drugog domaćeg ili međunarodnog propisa kojim je regulirana ova materija. Pri čemu je naveo da apelant u tužbi i tijekom postupka, nije dovodio u pitanje točnost utvrđenih činjenica u pogledu visine mirovinskog osnova na osnovu koje je izračunat apelantov mirovinska osnova, kao ni bilo kojih drugih činjenica od kojih zavisi visina njegove mirovine. Konačno, Kantonalni sud je razmotrio i analizirao ostale navode tužbe (među kojima je bio prigovor da je povrijeđen čl. 8. Zakona o u pravnom postupku, jer apelantu nije pružena mogućnost da sudjeluje u postupku i iznese sve činjenice i dokaze koji se odnose na utvrđeno stanje u spisu), ali je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, kao i važeće materijalno i procesno pravo, ocijenio da nijedan od navoda tužbe nije od utjecaja na drugačije presuđenje.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je tuženi onemogućio apelanta u sudjelovanju u upravnom postupku i nije mu dopustio da iznese činjenice i dokaze koji se odnose na potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, čime je povrijedio čl. 8. i 133. Zakona o upravnom postupku i čl. 12. Zakona o upravnim sporovima. Također, apelant je istakao da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, prilikom obračuna razmjernog dijela starosne mirovine koja pada na teret tuženog. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje, kao i povredu prava na suđenje u razumnom roku, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević