Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4024/19 (Ataco - Trgovina i zastupanja d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4024/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4024/19, rješavajući apelaciju Ataco - Trgovina i zastupanja d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ataco - Trgovina i zastupanja d.o.o. Mostar protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 264199 18 Rsž od 27. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 264199 18 Rsž od 21. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ataco - Trgovina i zastupanja d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, direktor Miro Musa, podnio je 21. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Republike Srpske protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 264199 18 Rsž od 27. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 264199 18 Rsž od 21. septembra 2018. godine. Ustavni sud Republike Srpske je dopisom od 25. oktobra 2019. godine proslijedio ovu apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kao nadležnom za odlučivanje.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, poništeno je apelantovo rješenje od 26. juna 2017. godine kojim je otkazan ugovor o radu tužitelju (N.Š.) i obavezan apelant da tužitelju na ime štete za izostalu zaradu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za utuženi period isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant rješenjem od 26. juna 2017. godine, pozivajući se na odredbe člana 179. st. 2. i 3. Zakona o radu i člana 65. Pravilnika o radu, otkazao tužitelju ugovor o radu zbog počinjenja više težih povreda radnih obaveza. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da ne postoje opravdani razlozi za otkaz u smislu člana 187. u vezi sa članom 179. stav 2. tačka 1. i stav 3. tačke 1. i 7. Zakona o radu, jer apelant nije dokazao da je tužitelj odbio da izvršava svoje obaveze utvrđene ugovorom o radu, odnosno da je odbio izvršenje naloga poslodavca. Naime, Okružni sud je naveo da se sve radnje koje je apelant stavio na teret tužitelju svode na nemarno izvršavanje radnih obaveza, te da ove radnje nisu mogle biti razlog za otkaz ugovora o radu, jer Zakon o radu nije propisao nemarno vršenje radnih obaveza kao težu povredu zbog koje se može izreći mjera otkaza, već samo odbijanje izvršavanja radnih obaveza. Okružni sud je naveo da se izbjegavanje tužitelja da prisustvuje poslovnim druženjima ne može smatrati kršenjem radne discipline propisane aktom poslodavca u smislu člana 179. stav 3. tačka 7. Zakona o radu, odnosno člana 65. Pravilnika o radu, jer apelant nije dokazao da je prisustvo na njima bilo obaveza u sklopu radnog mjesta tužitelja. Također, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu razlike između plaća koje bi ostvario na radu kod apelanta do isteka ugovora o radu sa 31. oktobrom 2017. godine i plaća koje je ostvario kod novog poslodavca. Okružni sud je ukazao da iz sadržaja člana 201. stav 1. Zakona o radu ne proizlazi obaveza pokretanja postupka pred Agencijom za mirno rješavanje spora, a prije podnošenja tužbe sudu zbog zaštite prava iz radnog odnosa, pa je neosnovana apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud nepravilno usvojio tužbeni zahtjev. U konačnom, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori, te da prvostepena presuda nije zahvaćena nedostacima na koje pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 16., člana 68. tačka 4. i člana
108. Ustava Republike Srpske. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da je „tužba neosnovana i nedopuštena, te da je tužitelj mogao podnijeti tužbu nadležnom sudu samo ako predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja radnog spora“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Pravilnika o radu, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević