Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2438/18 (Gazi Husrev-begov vakuf u Sarajevu)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nacionalizacija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2438/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2438/18, rješavajući apelaciju Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 085484 16 Rev od 5. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gazi Husrev-begov vakuf u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Đulić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 085484 16 Rev od 5. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tuženi), „Dom“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) i od „VF komerc“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 10. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena, drugotuženi i trećetuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 31. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 085484 09 Ps od 22. decembra 2011. godine (koja je ispravljena rješenjem tog suda od 18. juna 2012. godine) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi ugovori, i to: ugovor između prvotužene i drugotuženog zaključen 12. februara 1980. godine radi kupovine poslovnog prostora pobliže označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) i aneks tog ugovora zaključen 4. oktobra 1990. godine, kao i ugovor zaključen 8. aprila 1991. godine između drugotuženog i pravnog prednika trećetuženog, te da se u zemljišnoknjižnoj evidenciji uspostavi stanje prije zaključenja kupoprodajnog ugovora od 12. februara 1980. godine i aneksa ugovora zaključenog 4. oktobra 1980. (ispravno 1990.) godine, kao i da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom je obavezan apelant da nadoknadi sudsku taksu na presudu, takse na tužbu, te troškove za zastupanje trećetuženog (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženih radi poništenja ugovora u kojoj je naveo da je on izvorni vlasnik zgrade u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, da je prvotužena sa drugotuženim zaključila ugovor suprotno odredbi člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti u kome je predviđeno da se prodaja nekretnina iz društvenog vlasništva može izvršiti samo na temelju raspisanog javnog nadmetanja, a da iz stanja spisa proizlazi da prvotužena nije vršila javno nadmetanje, te da je taj ugovor potpisan na osnovu odluke Skupštine Općine Stari Grad od 12. februara 1980. godine. Pored toga, Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da je ugovor zaključen između drugotuženog i trećetuženog u vremenu kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i da je on protivan članu 16.a tog zakona.

7. Općinski sud je naveo da su tuženi u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporili tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te istakli da apelant nije legitimiran za vođenje spora, jer ničim nije dokazao da je nekada bio vlasnik, niti da je sada vlasnik predmetnog poslovnog prostora, kao i da nije dokazao legitimni pravni interes za podnošenje tužbe. Nadalje, Općinski sud je naveo da je drugotuženi u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo i da su pogrešni apelantovi navodi u tužbi da je riječ o ništavom ugovoru o prenosu [12. februara 1980. godine] jer navodno nije raspisano javno nadmetanje koje propisuje član 19. Zakona o prometu nepokretnosti, istaknuvši da je izvršen prenos – prodaja između subjekata koji su oba nosioci prava raspolaganja imovinom u društvenom vlasništvu, tako da nije bilo otuđenja društvenog vlasništva u vrijeme zaključenja ugovora između prvotužene i drugotuženog. Pri tome drugotuženi je pojasnio da je, u skladu sa članom 5. Zakona o prometu nepokretnosti, bilo moguće izvršiti prenos prava raspolaganja na nekretninama tadašnjih subjekata sa naknadom i bez naknade iz čega proizlazi da su nosioci prava raspolaganja i drugih prava na nekretninama u društvenom vlasništvu i organizacije udruženog rada (što je bio drugotuženi) i društveno-političke zajednice (prvotuženi). Dakle, u vrijeme izvršenog prenosa nekretnine ona nije izgubila karakter društvenog vlasništva, što znači da je i dalje ostala u društvenom vlasništvu.

8. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza ocijenio da apelant nije na jasan i nesporan način dokazao sudu osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da nije ponudio dovoljnu količinu kvalitetnih dokaza koji bi potvrdili osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Nasuprot tome, Općinski sud je ocijenio da su tuženi osnovano istaknuli prigovor nedostatka aktivne legitimacije i nepostojanje pravnog interesa apelanta u predmetnoj parnici. Naime, „analizom dokaza koji su provedeni na glavnoj raspravi [Općinski] sud nije mogao na jasan i vjerodostojan način utvrditi da je [apelant] bilo sa kojim od tuženih u nekom od pravnih odnosa, niti je između njih postojao bilo kakav pravni odnos iz koje bi [apelant] i tuženi crpili određena prava i obaveze“. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimiran, niti ima pravni interes da bude tužitelj u ovom parničnom postupku. Pri tome Općinski sud je naveo da na navedeni način nije prejudicirao, niti je odlučivao o eventualnom vlasništvu na predmetnim nekretninama, niti je na bilo koji način uskratio pravo apelanta da u eventualnom postupku restitucije ili u nekom drugom zakonom predviđenom postupku ostvaruje svoja prava i pravni interes za koji bude smatrao da postoji.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 085484 13 Pž od 7. juna 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

10. Kantonalni sud je ponovio pravne zaključke prvostepenog suda, te naveo da žalba neosnovano ukazuje da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da apelant nije bio upisan kao nosilac prava na predmetnim nekretninama, jer je takav zaključak izveo i Kantonalni sud i to na osnovu uvida u dostavljeni zemljišnoknjižni izvod iz kojeg proizlazi da nema upisanog predmetnog poslovnog prostora na koji se odnosi tužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud je naveo da „[apelant] u svojoj tužbi nije pravilno označio predmetnu nekretninu, niti je dostavio dokaze iz kojih se može utvrditi da je njegov prednik bio upisan kao nosilac prava na toj nekretnini. Međutim, [Kantonalni] sud je, i pored toga, ispitao pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na primjenu odredaba člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti, pa je zaključio da je prvostepeni sud prilikom ocjene pravne valjanosti spornog ugovora od 12. februara 1980. godine pravilno primijenio materijalno pravo“. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o otuđenju nekretnine iz društvenog vlasništva, pa se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da je predmetni ugovor ništavan zbog toga što prodaja nije izvršena na osnovu javnog nadmetanja, koje je propisano kao uvjet za prodaju nekretnine iz društvenog vlasništva. Budući da se iz činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud ne može izvesti zaključak da je predmetni ugovor zaključen protivno prinudnim propisima, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Također, Kantonalni sud je istaknuo da je tačno da je apelant bio raniji vlasnik predmetne nekretnine, što proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvoda, pobliže navedenog u obrazloženju presude, i za koju nekretninu je utvrđeno da je nacionalizirana na osnovu rješenja NOO Stari Grad - Komisije za nacionalizaciju od 28. novembra 1959. godine. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da odluka suda u konkretnom predmetu neće štetno utjecati na apelantova eventualna prava na sudsku zaštitu nakon rješavanja pitanja restitucije i povrata nacionaliziranih nekretnina ranijim vlasnicima.

11. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 085484 16 Rev od 5. decembra 2017. godine kojom je reviziju odbio.

12. Vrhovni sud je ponovio stavove prvostepenog i drugostepenog suda iz kojih proizlazi da se nisu ispunili uvjeti za utvrđenje ništavosti pravnih poslova kupoprodaje na kojima apelant temelji svoj zahtjev, jer apelant nije dokazao pravni interes tužbe za utvrđenje. Pri tome Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 54. ZPP, koju je citirao, naglasivši da nije pravilan stav nižestepenih sudova da apelant nije dokazao pravni interes, jer je drugostepeni sud utvrdio da je u postupku nacionalizacije od apelanta oduzeta cijela zgrada koja se sastojala od više stanova i poslovnih prostora, te da je NO Stari Grad - Komisija za nacionalizaciju 28. novembra 1959. godine oduzela vlasništvo od apelanta na cijeloj zgradi, pa je logično i na predmetnom poslovnom prostoru koji je dio te zgrade.

13. Nadalje, Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, koju je citirao, naglasivši da se predmetni poslovni prostor nalazi u zgradi koja je 1958. godine na temelju navedenog zakona postala društveno vlasništvo na građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je pojasnio da apelant traži da se utvrde ništavim dva pravna posla, prvi kojim je prvotužena prodala drugotuženom predmetni poslovni prostor, a drugi je ugovor o kupoprodaji zaključen između drugotuženog i trećetuženog. Vrhovni sud je naveo da apelant za prvi ugovor smatra da je ništav jer je predmetni poslovni prostor prodat drugotuženom bez javnog konkursa, a da je drugi ugovor ništavan jer je zaključen u vrijeme kada je bila na snazi zabrana raspolaganja nekretninama koje su pribavljene u društveno vlasništvo na osnovu, između ostalih, i Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta.

14. Vrhovni sud je naveo da, u odnosu na prvi ugovor, apelant nije naznačio po kojem osnovu je prenos nekretnina nezakonit. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 52. Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta kojom je propisano da se u postupku reguliranom tom uredbom primjenjuje Zakon o općem upravnom postupku, pa je pobijanje odluke NOO Stari Grad, na osnovu koje je zaključen prvi ugovor, zapravo pobijanje upravnog akta. Kako se upravni akti ne mogu pobijati u parničnom postupku, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno odlučeno kada je odbijen zahtjev tužbe za utvrđivanje ništavosti prvog ugovora.

15. U odnosu na drugi ugovor, apelant ponavlja da je u vrijeme njegovog zaključenja bila na snazi zabrana raspolaganja nekretninama koje su postale društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tačno da je članom 16.a Zakona o prometu nepokretnosti propisana zabrana raspolaganja, kako to tvrdi apelant, ali da je ta odredba počela da se primjenjuje po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, tj. 31. decembra 1991. godine, a sporni drugi ugovor je zaključen 8. aprila 1991. godine. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su apelantovi revizijski prigovori neosnovani.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant navodi da u konkretnom slučaju ne vidi svrhu pozivanja Vrhovnog suda na Uredbu o postupku provođenja nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta kada se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvim radnjama, ni postupcima za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Apelant napominje da je tužbeni zahtjev bio upravljen na pobijanje ugovora o prenosu nekretnina, a ne na pobijanje upravnog akta na osnovu kojeg je zaključen navedeni ugovor [12. februara 1980. godine].

18. Nadalje, apelant navodi da su netačni navodi Vrhovnog suda da se odredba člana 16.a Zakona o prometu nepokretnosti počela primjenjivati po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, tj. 31. decembra 1991. godine. Navedene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti objavljene su 1991. godine, a prema odredbi člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, zakon stupa na snagu danom objavljivana u „Službenom listu SRBiH“ a primjenjivat će se do 31. decembra 1991. godine. Dakle, ovdje se ne kaže da se zakon primjenjuje od 31. decembra 1991. godine, kako je to naveo Vrhovni sud, već da će se primjenjivati do 31. decembra 1991. godine. Pored toga, apelant je istaknuo da je odredbama člana 16.e Zakona o prometu nepokretnosti propisano da su pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama člana 16.a, 16.b i 16.c ovog zakona ništavi, te da se odredba navedenog stava primjenjuje i na pravne poslove i druge akte zaključene od 1. januara 1991. godine. Apelant smatra da je Vrhovni sud na navedeni način proizvoljno tumačio i primijenio materijalno pravo.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da navodi apelacije nisu osnovani jer je osporena presuda donesena u skladu sa materijalnim pravom.

20. Kantonalni sud je naveo da, u skladu sa Uputstvom VSTV, pravi planove rješavanja starih predmeta, ta da se rješavaju po starosti inicijalnog akta, te da je i konkretni predmet riješen u skladu sa planom.

21. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava.

22. Prvotužena je navela da je apelacija u cijelosti neosnovana, što je, nakon brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, na nesporan način utvrdio i prvostepeni sud svojom odlukom od 22. decembra 2011. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 7. juna 2016. godine, da bi nakon toga Vrhovni sud, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka, donio presudu od 5. decembra 2017. godine kojom je reviziju odbio. Slijedom navedenog, prvotužena je predložila da Ustavni sud odbaci apelaciju, odnosno da je odbije.

23. Drugotuženi je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, da su nižestepeni sudovi donijeli pravno valjane odluke, te da u cijelosti ostaje kod navoda sadržanih u osporenim odlukama.

24. Trećetuženi je naveo da je podnesena apelacija u cijelosti neosnovana, što je i prvostepeni sud svojom odlukom od 22. decembra 2011. godine, nakon brižljive ocjene svih dokaza, na nesporan način utvrdio, a nakon potpune analize svih dokaza i činjenica kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi. Kantonalni sud je presudom od 7. juna 2016. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka, donio presudu od 5. decembra 2017. godine kojom je reviziju odbio. Trećetuženi je istaknuo prigovor pasivne legitimacije na njegovoj strani, navodeći da je došlo do promjene vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, da su novi vlasnici J.S. i A.S. sa udjelom od ½, te da je prenos vlasništva na predmetnoj nekretnini izvršen nakon što je postupak pravosnažno okončan. Nadalje, trećetuženi je istaknuo da su navodi i apelantove tvrdnje paušalni, kontradiktorni i suprotni dokazima izvedenim u toku postupka. Također, trećetuženi je naveo da je u konkretnom slučaju jasno da apelant nije ponudio nikakve relevantne argumente koji bi opravdali njegove navode da je na bilo koji način došlo do povrede njegovih ustavnih prava, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91) u relevantnom dijelu glasi:

Član 19.

(1) Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine vrši se javnim nadmetanjem odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pismenih ponuda, ostalo bezuspješno.

(2) Ugovor o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine, zaključen protivno odredbi iz prethodnog stava, ništav je.

(3) Republički sekretarijat za finansije propisaće postupak javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini.

26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 22/91), koji je objavljen 2. jula 1991. godine, u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90) iza člana 16. dodaju se novi čl. 16a, 16b, 16c, 16d. i 16e, koji glase:

„Član 16a. stav 1. tačka 6.

(1) Poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu:

6. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Sl. list FNRJ“ br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63);

Član 16e.

(1) Pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama čl. 16a, 16b. i 16c. ovog zakona, ništavi su.

(2) Odredba prethodnog stava primjenjuje se i na pravne poslove i druge akte zaključene od 1. januara 1991. godine.“

Član 4.

Ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenom listu SR BiH“, a primjenjivaće se do 31. decembra 1991. godine.

27. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 - ispravka, 24/61 i 1/63) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Nacionalizuju se i postaju društvena svojina najamne stanbene zgrade i najamne poslovne zgrade.

U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta.

28. Uredba o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 4/59, 53/60, 8/64 i 1/65) u relevantnom dijelu glasi: Član 52.

U postupku regulisanom ovom uredbom primenjuju se odredbe Zakona o opštem upravnom postupku, ako ovom uredbom nije što drugo propisano.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 085484 16 Rev od 5. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. aprila 2018. godine (uvažavajući da su pretposljednji i posljednji dan za podnošenje apelacije bili subota i nedjelja), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenom odlukom odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ugovora ništavim, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5241/17 od 30. oktobra 2019. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

37. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno da je ugovor od 12. februara 1980. godine zaključen bez raspisivanja javnog nadmetanja. Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene člana 16.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora od 8. aprila 1991. godine.

38. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

40. Ustavni sud podsjeća da je pitanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina koje su u društveno vlasništvo prešle na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta razmatrao u predmetima br. AP 3806/11, AP 1190/12 i AP 3597/15 (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3806/11 od 26. februara 2015. godine i broj AP 1190/12 od 24. aprila 2014. godine, te Odluka o dopustivosti broj AP 3597/15 od 20. aprila 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći u vezu navedene činjenice, te imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog predmeta, uključujući i relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti sa njegovim izmjenama i dopunama, Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, te Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi na sve tri instance odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi predmetni ugovori [od 12. februara 1980. godine i od 8. aprila 1991. godine]. Pri tome okolnost da su redovni sudovi dali različita obrazloženja u vezi sa postojanjem pravnog interesa na strani apelanta sama po sebi ne znači da su apelantova ustavna prava povrijeđena. Ustavni sud posebno naglašava da redovni sudovi nisu imali dilemu u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konačnici Vrhovni sud prihvatio da apelant ima pravni interes, ali da nije dokazao da postoje pravni elementi za ništavost predmetnih ugovora. S obzirom na navedeno Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u datim okolnostima ne nalazi arbitrarnost u stavu Vrhovnog suda da ugovori koje su zaključili tuženi nisu ništavi.

41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta, neosnovani.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa (Zakona o prometu nepokretnosti sa njegovim izmjenama i dopunama, Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, te Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta) na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2438/18 (Gazi Husrev-begov vakuf u Sarajevu) | Sudska praksa | Aktio