Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2442/18 (Z. K.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2442/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2442/18, rješavajući apelaciju Zorana Kovačevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Kovačevića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br.

13 0 K 002673 18 Kvlz od 9. februara 2018. godine i 13 0 K 002673 17 Kž 4 od 14. septembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 002673 16 K od 28. marta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa advokat Jovan Gostić iz Doboja, podnio je 20. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 13 0 K 002673 18 Kvlz od 9. februara 2018. godine i 13 0 K 002673 17 Kž 4 od 14. septembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 002673 16 K od 28. marta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Doboj (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 29. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Takođe je od Okružnog suda zatraženo da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude Vrhovnog suda broj 13 0 K 002673 18 Kvlz od 9. februara 2018. godine apelantu i njegovom braniocu.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 14. februara 2020. godine.

4. Okružni sud nije u ostavljenom roku dostavio Ustavnom sudu fotokopije dostavnice o uručenju osporene presude Vrhovnog suda od 9. februara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 002673 16 K od 28. marta 2017. godine apelant je, između ostalog, zajedno sa M. V. i S. M., proglašen krivim da je u vrijeme (juli 2013. godine), u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 člana 23 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, ukazao na dokaze koje je izvela optužba, uključujući i čitanje zapisnika o apelantovom ispitivanju u Okružnom tužilaštvu od 3. februara 2014. godine. Potom je Okružni sud istakao da su odbrane optuženih izvele dokaz saslušanjem optuženih u svojstvu svjedoka i uvidom, između ostalog, i u zapisnik o apelantovom ispitivanju u policijskoj stanici Derventa od 2. februara 2014. godine. Nadalje je Okružni sud naveo da je apelantov branilac, između ostalog, naveo da tužilac nije dokazao navode iz optužnice i da su dokazi na koje se on poziva nezakonito pribavljeni, uključujući, između ostalih, i navedene zapisnike o apelantovom ispitivanju u policijskoj stanici i Okružnom tužilaštvu. U vezi s tim je navedeno da apelantov branilac zaključak o nezakonitosti navedenih dokaza argumentuje time da je apelantov iskaz dobijen u policiji lišavanjem sna i prijetnjama ovlašćenih službenih lica prema apelantu kao osumnjičenom, što predstavlja nečovječno i ponižavajuće postupanje prema njemu i da se na takvom iskazu ne bi trebala zasnivati sudska odluka, kao i da takav iskaz ne bi mogao da bude korišćen kao zakonit dokaz.

8. Dalje je Okružni sud naveo da je, nakon što je izvršio detaljnu analizu i ocjenu svih navedenih dokaza u skladu s odredbom člana 295 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga. Naime, Okružni sud je istakao da je provedenim dokazima utvrđeno da su u vrijeme, u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude dva naoružana lica – jedan s pištoljem, a drugi s automatskom puškom i crnim maskirnim kapama na glavi (tzv. fantomke), ušla u označenu banku i uz prijetnju oružjem iz sefa banke uzela novac, te se nakon toga udaljila s lica mjesta. U vezi s tim je Okružni sud naveo da je (budući da se na osnovu iskaza svjedoka očevidaca, snimaka nadzornih kamera i ostalih dokaza optužbe nisu mogli identifikovati izvršioci djela) s posebnom pažnjom izvršio analizu i ocjenu iskaza optuženih. U tom smislu je Okružni sud ukazao na sadržaj apelantove izjave koju je dao na glavnom pretresu, u kojoj je, između ostalog, naveo da je nakon lišenja slobode odveden u policijsku stanicu u Derventi u kojoj je dao izjavu, te da je bio ispitivan cijelu noć, kao i da mu nije bilo omogućeno da se odmori, niti je dobio nešto za hranu, već samo vodu. Takođe je naveo da su ga inspektori „lomili“ čitavu veče i noć dok ga nisu ubijedili da „poslože kockice“ kako su oni htjeli. Nadalje je ukazano da je apelant istakao da je nakon toga prebačen u Okružno tužilaštvo gdje je dao izjavu u prisustvu inspektora, tužioca i advokata po službenoj dužnosti. Potom je Okružni sud (na str. 8 i 9) ukazao na sadržaj iskaza koji je apelant dao na zapisnik o njegovom saslušanju kod Okružnog tužilaštva od 3. februara 2014. godine u kojem je opisao svoje učešće u inkriminisanom događaju. Okružni sud je konstatovao da je apelant, nakon što mu je predočena ova njegova izjava, izjavio da je izjavu dao u Tužilaštvu, ali da ona nije bila izraz njegove slobodne volje, već da je data pod prinudom i da je tačno ono što je izjavio pred sudom. Pri tome je ukazano da je apelant naveo da od samog lišavanja slobode (na granici) i preuzimanja policijskih inspektora nije znao zašto je priveden, a da su mu oni tek oko ponoći objasnili o čemu se radi, da je on to osporavao i nije htio da prizna, te da prema njemu nisu upotrebljavali fizičku silu, ali da su ga čitavu noć „psihički rušili“ i da nije ni jeo niti spavao. Nadalje je Okružni sud istakao da je apelant na upit člana vijeća izjavio da se tužiocu nije žalio na postupanje policije i da ga niko nije prisiljavao da potpiše izjavu koju je dao na zapisnik kod tužioca, te da se ne sjeća da li mu je tužilac predočio da ne mora ništa da kaže, kao i da su ga inspektori nakon lišenja slobode odmah odveli kod doktora jer je imao nekoliko rana na nogama.

9. Cijeneći iskaze optuženih i dovodeći ih u vezu s iskazima svjedoka očevidaca i materijalnim dokazima optužbe, Okružni sud je naveo da su optuženi izvršioci djela za koje se terete, uzimajući kao ključni dokaz za takav zaključak apelantov iskaz iz istrage od 3. februara 2014. godine. Naime, navedeno je da je u tom iskazu apelant detaljno i uvjerljivo opisao kritični događaj i ulogu svakog od optuženih, iznoseći i detalje koje je mogao da zna samo onaj koji je učestvovao u izvršenju tog djela, pa se nije mogla prihvatiti apelantova odbrana s glavnog pretresa da je u kritično vrijeme bio na drugom mjestu i da čak ne poznaje ostale optužene. Ovo iz razloga jer iz iskaza svjedoka očevidaca i snimaka nadzornik kamera koje su zabilježile kritični događaj, ali i objektivnih dokaza, proizlazi da se kritični događaj odigrao upravo na način kako je to apelant u tom iskazu prikazao, a nema nijednog dokaza koji potvrđuje apelantovu odbranu iznesenu na glavnom pretresu. U tom smislu je Okružni sud ukazao na sadržaj iskaza pojedinih svjedoka (str. 10 i 11 presude).

10. Osvrćući se na argumente apelantove odbrane u vezi sa zakonitošću dokaza (iskaza iz istrage), Okružni sud je naveo da takve prigovore nije mogao da prihvati jer zapisnik od 2. februara 2014. godine na koji se poziva nije ni predočen apelantu na glavnom pretresu pa ga ni Okružni sud nije mogao ni koristiti kao dokaz za provjeru vjerodostojnosti apelantovog iskaza, nego je cijenio samo iskaz s glavnog pretresa i na zapisniku od 3. februara 2014. godine koji je pročitan i koji mu je predočen prilikom ispitivanja. S druge strane, Okružni sud je istakao da iz apelantovog iskaza s glavnog pretresa proizlazi da je prilikom njegovog ispitivanja kod tužioca bio prisutan i njegov branilac po službenoj dužnosti, da nije imao nikakvih primjedbi na postupanje policijskih službenika i da ga niko nije prinudio da daje iskaz i da potpiše zapisnik bez primjedbi, pa je krajnje neuvjerljiva apelantova izjava da je bio prinuđen dati takvu izjavu pred tužiocem, a pogotovo što ni njegova izjava s glavnog pretresa da je kritične prilike bio na drugom mjestu nema uporište ni u jednom izvedenom dokazu. Pored toga je navedeno da je apelantov iskaz iz istrage u skladu i s prijavom o fizičkoj povredi od 2. februara 2014. godine iz koje se vidi da su na lijevoj potkoljenici ožiljci koji ukazuju na to da je apelant kritične prilike zadobio povrede od vatrenog oružja, a da je krajnje neuvjerljiva i nelogična apelantova odbrana da se radi o staroj povredi. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da su apelant i ostali optuženi bili svjesni svog djela i da su htjeli izvršenje (direktni umišljaj) i da su te radnje učinili u namjeri da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist, pa su se u tim njihovim radnjama stekla i sva obilježja predmetnog krivičnog djela koje im je stavljeno na teret optužnicom. Isto tako je ukazano na to da su oni u izvršenju krivičnog djela postupali kao saizvršioci jer je očigledno da je predmetno djelo rezultat njihovog zajedničkog djelovanja u kojem je, po principu podjele uloga, svaki od njih učestvovao u njegovom izvršenju. Konačno, prilikom odlučivanja o krivičnoj sankciji, Okružni sud je istakao da je utvrdio da kod apelanta nema olakšavajućih okolnosti, a kao otežavajuće je cijenio način izvršenja djela, a posebno i njegovo ponašanje nakon izvršenog djela, budući da je s ciljem prikrivanja tragova zapalio putničko vozilo koje je korišćeno za izvršenje predmetnog krivičnog djela, te okolnost da je apelant ranije osuđivan za krivična djela krivotvorenja novca 2007. godine i nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija 2011. godine.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 002673 17 Kž 4 od 14. septembra 2017. godine odbijena je, između ostalih, kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda od 28. marta 2017. godine.

12. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da, suprotno žalbenim prigovorima odbrane apelanta i ostalih optuženih, osporena prvostepena presuda nije zasnovana samo na iskazu koji je apelant dao u svojstvu osumnjičenog u istrazi kao nezakonitom dokazu. U vezi s tim je Vrhovni sud istakao da suštinu ovog prigovora, u okviru žalbenog osnova iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS, čini tvrdnja da je njegovo priznanje dato na policijski zapisnik iznuđeno primjenom psihičke sile. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja osporene prvostepene presude jasno proizlazi da je u konkretnom predmetu, prilikom apelantovog svjedočenja na glavnom pretresu, korišćen njegov iskaz dat na zapisnik u Okružnom tužilaštvu od 3. februara 2014. godine (a ne zapisnik pred ovlašćenim službenim licima). Ukazano je da je navedeni iskaz dat u prisustvu branioca uz poštovanje svih procesnih garancija, te (prema sadržaju tog zapisnika) i svih pouka apelantu kao osumnjičenom o njegovim pravima propisanih odredbama člana 143 ZKPRS. U navedenom zapisniku o apelantovom ispitivanju apelant i njegov branilac nisu ukazali na postojanje nedostatka slobode volje u iznošenju činjenica i okolnosti u vezi s djelom za koje se apelant sumnjiči, niti je ukazano na nedostatke s aspekta njegove procesne nesposobnosti s obzirom na vrijeme lišavanja i vrijeme ispitivanja. Nadalje je navedeno da nije ukazano ni na primjenu psihičke sile, pod dejstvom koje je, prema tvrdnjama žalbe, apelant priznao izvršenje djela i detaljno opisao sve radnje činjenično opisane u izreci osporene prvostepene presude. Takođe je istaknuto da je apelant navedeni zapisnik potpisao bez primjedbi, kao i sadržaj u dijelu u kojem je prije ispitivanja na poseban upit tužioca apelant izjavio da je bio korektan postupak policijskih službenika prilikom lišavanja slobode i zadržavanja u policijskoj stanici i predaje u Okružno tužilaštvo, te da nije bilo primjene sile ili prijetnje, kao i da nema zdravstvenih problema i povreda.

13. Zatim je Vrhovni sud naveo da je ispitao, u okviru žalbenih prigovora, istinitost onoga što je sadržano u tom zapisniku (od 3. februara 2014. godine), s aspekta vrijednosnog značaja i međusobne ocjene s drugim provedenim dokazima (iskazima svjedoka i materijalnim dokazima). U tom smislu je ukazano da osporena prvostepena presuda iznosi sadržaj izvedenih dokaza kako objektivne tako i subjektivne prirode i sve te dokaze pravilno ocjenjuje i izvodi konačan i pravilan zaključak da su optuženi učinili krivično djelo koje im se optužbom stavlja na teret. U vezi s tim je navedeno da je s posebnom pažnjom, u ocjeni vjerodostojnosti, u prvostepenoj presudi analiziran apelantov iskaz dat okružnom tužiocu i pravilno su ocijenjeni detalji u kojima hronološki iznosi sve bitne okolnosti prethodnog dogovora, iskazanu namjeru i spremnost za zajedničko izvršenje djela, usaglašen plan realizacije, preduzete radnje svakog od optuženih pojedinačno, konkretne aktivnosti i upotrebu vatrenog oružja pri izvršenju djela u prostorijama banke prema zaposlenim radnicima, način napuštanja mjesta događaja, te preduzete radnje s ciljem prikrivanja tragova izvršenja djela (zapaljeno vozilo koje je korišćeno u izvršenju djela). Taj iskaz je pravilno doveden u vezu s iskazima ostalih označenih svjedoka koji su neposredni očevici događaja i čiji iskazi su, u odlučnim činjenicama, međusobno potpuno saglasni i saglasni s apelantovim iskazom, a što je potvrđeno i objektivnim dokazima. Apelantov iskaz iz istrage, koji ima mnogo detalja koji mogu biti poznati samo onome ko je bio na licu mjesta, pa i u dijelu u kojem tvrdi da je u razmjeni vatre ranjen u lijevu potkoljenicu, potvrđen je objektivnim dokazima prijavom o fizičkoj povredi u označenom domu zdravlja od 2. februara 2014. godine. Dakle, Vrhovni sud je istakao da se radi o detaljnoj i kritičkoj ocjeni dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, upravo na način kako to propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS, tako da se argumentima iz žalbi ne može osporiti pravilnost takve ocjene i time valjanost razloga datih, u smislu odredbe člana 304 stav 7 ZKPRS, u ocjeni vjerodostojnosti apelantovog iskaza iz istrage i s glavnog pretresa.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 002673 18 Kvlz od 9. februara 2018. godine odbijen je, između ostalog, i zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je apelantov branilac podnio protiv pravosnažne presude Okružnog suda od 28. marta 2017. godine.

15. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da iz obrazloženja zahtjeva apelantovog branioca nije moguće zaključiti koje činjenice su „sudovi u postupku donošenja pobijane presude“ propustili da ocijene, te na koji način je u prvostepenom postupku uskraćena mogućnost apelantu u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. Stoga se ne mogu prihvatiti kao osnovane uopštene i neargumentovane tvrdnje da su sudovi prekršili odredbu člana 14 ZKPRS, koja pruža procesne garancije jednakosti stranaka u pristupu dokazima i obezbjeđuje da se s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete optuženog i koje mu idu u korist. Nadalje je, između ostalog, ukazano da se zahtjevima branilaca osuđenih (iznesenih u prilog tvrdnji o povredi KZRS) dovodi u pitanje pravilnost ocjene dokaza i utvrđenja činjenica od odlučnog značaja, do kojih je sud takvom ocjenom došao, uključujući i prigovor istinitosti apelantovog iskaza iz istrage. U vezi s tim je Vrhovni sud istakao da se time prigovora pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, nastojeći revidirati utvrđeno činjenično stanje u pravosnažnoj presudi na način koji bi doveo do drugačije pravne ocjene revidiranog činjeničnog osnova, a koja bi rezultirala donošenjem presude kojom se osuđeni oslobađaju optužbe usljed nedostatka dokaza da su počinili krivična djela koja im se optužnicom stavljaju na teret i za koja su osuđeni pobijanom pravosnažnom presudom. Međutim, Vrhovni sud je istakao da se na prigovorima takvog karaktera ne može zasnivati tvrdnja o povredi krivičnog zakona, kao i da nužna pretpostavka za pozivanje na ovaj osnov pobijanja pravosnažne presude predstavlja potpuno respektovanje pravilnosti činjeničnog osnova te presude. Kako navedeni argumenti iz zahtjeva po svom karakteru prvenstveno odražavaju prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja na kome se zasniva pobijana presuda, te se na tim činjeničnim nedostacima gradi tvrdnja o povredi krivičnog zakona, istaknuto je da se ne može prihvatiti kao osnovan prigovor zahtjeva da je pobijana pravosnažna presuda donesena uz povredu krivičnog zakona.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Naime, apelant, prije svega, ukazuje da prvostepeni i drugostepeni sud nisu primijenili odredbe člana 10 ZKPRS o zakonitosti dokaza, te da nisu mogli zasnovati svoje odluke na dokazu koji je dobijen povredom ljudskih prava i sloboda. U vezi s tim, apelant ističe da iz „provedenog dokaza saslušanjem apelanta i uvida u zapisnik od 2. februara 2014. godine sasvim je jasno i nesporno da je ista izjava iznuđena prijetnjama i lišavanjem sna u periodu od 2 do 5 časova“. Pri tome, apelant u prilog nezakonitosti navedene izjave ukazuje da je ona „uzeta bez prisustva branioca i da predstavlja dokaz koji nije validan“. U svjetlu odredbe člana 14 ZKPRS, prema apelantovom mišljenju, sud je trebao s jednakom pažnjom da ispita i utvrdi činjenice gdje god se radi o povredi ljudskih prava. U prilog svojoj tvrdnji da je na njega bilo pritisaka, apelant navodi da za cijeli period koji je proveo u policiji nije tražio branioca, a da mu je on nametnut 3. februara 2014. godine radi obezbjeđenja dokaza. Osim toga, apelant smatra da su u osporenoj odluci navedeni razlozi koji su potpuno nejasni i protivrječni, te da se činjenični opis djela zasniva samo na njegovom iskazu koji je nezakonito pribavljen i protivrječan provedenim dokazima. Slijedom navedenog, apelant navodi da iz činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku ne može izvesti zaključak da je „činjenično djelo izvršeno kako stoji u presudi“. Konačno, apelant navodi i da „čak da je zakonito uzeta izjava ostavlja dovoljno sumnje u istinitost svega što je u njoj navedeno“, te da „ako ove činjenice nisu tačne sasvim je logično da bi to trebalo da stvori razumnu sumnju u istinitost posvedočenog“. Sve navedeno, prema apelantovoj ocjeni, upućuje da njegov iskaz iz istrage nije istinit.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da su argumenti izneseni u predmetnoj apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati obrazloženi razlozi u osporenoj presudi tog suda od 14. septembra 2017. godine, kao i po zahtjevu za zaštitu zakonitosti u postupku donošenja osporene presude od 9. februara 2018. godine. Stoga je Vrhovni sud istakao da se na iznesenim argumentima iz predmetne apelacije ne može osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, na koje se ukazuje u apelaciji, slijedom čega je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

18. Okružni sud je naveo da prilikom donošenja osporene presude tog suda od 28. marta 2017. godine nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružno tužilaštvo je navelo da je apelantovo pravo na pravično suđenje u potpunosti ispoštovano, te da je njegovoj odbrani pružena mogućnost da pobija sve dokaze optužbe i da izvodi svoje dokaze kojim bi se pobijali dokazi optužbe. Dalje je navedeno da se neosnovano u apelaciji tvrdi da prvostepeni i drugostepeni sud nije primijenio odredbe člana 10 ZKPRS o zakonitosti dokaza. Naime, Okružno tužilaštvo je istaklo da ovu tvrdnju apelant zasniva na dokazu optužbe koji je izveden čitanjem i ulaganjem zapisnika o njegovom ispitivanju u Okružnom javnom tužilaštvu od 3. februara 2014. godine, kojem je prisustvovao i branilac po službenoj dužnosti. Iz tog zapisnika se vidi da je na samom početku davanja izjave apelant izjavio da u cijelosti ostaje pri svojoj izjavi datoj u policiji, a zatim je tu izjavu ponovio u prisustvu branioca. Ovaj zapisnik izveden je kao dokaz optužbe i predat Okružnom sudu, te je pročitan po odobrenju suda samo u jednom svom dijelu koji se odnosi na apelantovu izjavu kako je izvršeno krivično djelo. Potom je Okružno tužilaštvo istaklo da apelant pogrešno zaključuje da je bilo prijetnji u Policijskoj stanici (Derventa) prije davanja izjave, jer je na zapisniku od 3. februara 2014. godine navedena apelantova izjava da nema primjedbi na postupanje policijskih službenika prilikom lišenja slobode i boravka u PS Derventa. Osim toga, Okružno tužilaštvo je, u pogledu tvrdnji o nezakonito pribavljenim dokazima i protivrječnostima provedenih dokaza, ukazalo da apelant pogrešno zaključuje da se činjenični opis djela zasniva samo na njegovom iskazu jer je činjenični opis zasnovan i na subjektivnim činjenicama izvedenim iz izjava svjedoka policijskog službenika M. S. i radnica banke, kao i objektivnih na osnovu snimka nadzorne kamere i utvrđivanja otuđenog novca. S obzirom na navedeno, Okružno tužilaštvo je istaklo da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude dao dovoljno razloga zbog čega je prihvatio apelantovu izjavu datu u Okružnom tužilaštvu, a koju je prihvatio i Vrhovni sud RS razmatrajući žalbe. Iz navedenih razloga konstatovano je da je osporena presuda Okružnog suda zasnovana na zakonito pribavljenim dokazima.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Razbojništvo Član 233. st. (1) i (2) (1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda „ili ako je učinjeno iz mržnje“ ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12 i 91/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je u konkretnom slučaju primijenjen, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zakonitost dokaza Član 10.

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (1) (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311. stav (1) tačka z) (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 13 0 K 002673 18 Kvlz od 9. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Vrhovnog suda od 9. februara 2018. godine dostavljena 19. februara 2018. godine. Na traženje Ustavnog suda, Okružni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju navedene osporene presude apelantu ili njegovom braniocu. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Vrhovnog suda od 9. februara 2018. godine, a imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud je zaključio da će pri ocjeni blagovremenosti podnošenja apelacije prihvatiti apelantov navod da mu je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 19. februara 2018. godine jer mu se ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je apelacija podnesena 20. aprila 2018. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, te člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da se brani lično ili posredstvom branioca po sopstvenom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde; [...]

29. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 Evropske konvencije.

30. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinio predmetno krivično djelo (razbojništvo).

31. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to on tvrdi, odnosno da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6 Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne tako i procesnopravne norme.

32. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant naveo da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno cijenili dokaze kod utvrđivanja njegove krivice za predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret (razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS), što je u konačnom rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Istovremeno, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

33. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da se u određenim okolnostima može pokazati da je neophodno uzeti u obzir izjave koje su date u istražnoj fazi (vidi, Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54) usljed čega korišćenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1 i stavom 3d) člana 6 Evropske konvencije, koji garantuju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi, Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine) ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin, stav 54).

34. Stoga je zadatak Ustavnog suda da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala optužba tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata dokaze koje je predložila optužba, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Vrhovni sud odlučujući o žalbi apelantove odbrane. Stoga, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Okružni sud, čija je presuda potvrđena osporenom drugostepenom presudom Vrhovnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta. Okružni sud je apelantov iskaz dat u istrazi u Okružnom tužilaštvu 3. februara 2014. godine zajedno sa ostalim iskazima svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Okružnog suda da je apelant bio učesnik inkriminisanih radnji. Dakle, Okružni sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Okružni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da je ocjena dokaza u konkretnom slučaju rezultirala kršenjem garancija obuhvaćenih stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.

35. Pri tome, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne vidi proizvoljnost ni u zaključku prvenstveno Okružnog suda, a potom i Vrhovnog suda iz osporenih odluka u pogledu zaključka o pravnoj naravi – zakonitosti izjava koje je apelant dao u toku istrage ovlašćenom službenom licu u policijskoj stanici, odnosno nadležnom tužiocu u Okružnom tužilaštvu, budući da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da redovni sudovi utvrđenje apelantove krivice nisu zasnivali na zapisniku o apelantovom ispitivanju od 2. februara 2014. godine, već isključivo na zapisniku o njegovom ispitivanju od 3. februara 2014. godine u Okružnom tužilaštvu, koji zapisnik je korišćen kao dokaz u predmetnom krivičnom postupku i koji je sačinjen u skladu s procesnim garancijama obuhvaćenim odredbom člana 143 ZKPRS. Na navedeni zapisnik apelant i njegov branilac nisu imali primjedbe kako u istražnoj fazi tako i tokom cjelokupnog trajanja predmetnog krivičnog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant i njegova odbrana nisu doveli u pitanje način postupanja prema apelantu pred nadležnim okružnim tužiocem tokom davanja iskaza pred njim, što bi eventualno imalo za posljedicu nezakonitost tog dokaza u smislu odredbe člana 10 ZKPRS (iznuđivanjem priznanja) i nemogućnost zasnivanja osuđujuće presude u konkretnom slučaju na takvom dokazu u smislu člana 311 stav (1) tačka

z) navedenog zakona.

36. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelant suštinski problematizovao i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku u smislu člana 14 ZKPRS. Ovi navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utiče na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6 Evropske konvencije (Verdú Verdú protiv Španije, st. 23–29). Dovodeći u vezu navedene stavove s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na iskazu (priznanju) koji je dao u fazi istrage, već i na ostalim dokazima (subjektivne i objektivne prirode) izvedenim na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelantovoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, kao i da osporava dokaze Tužilaštva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant suštinski nije bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Okružno tužilaštvo i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije.

38. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Okružno tužilaštvo da predlaže dokaze, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome zašto prihvataju kao vjerodostojan i zakonit dokaz iskaz (priznanje) koji je apelant dao u fazi istrage tužiocu od 3. februara 2014. godine, a koji su redovni sudovi cijenili s posebnom pažnjom pojedinačno i u međusobnoj povezanosti s ostalim dokazima kod utvrđenja da je apelant kao saizvršilac počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2442/18 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio