Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2654/19 (M. K.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2654/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2654/19, rješavajući apelaciju Milene Kobas, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milena Kobas protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 023640 18 U od 20. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milena Kobas (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 24. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 023640 18 U od 20. svibnja 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Okružnog suda odbijena je kao neosnovana apelantičina tužba protiv rješenja tuženog (Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske) od 11. listopada 2018. godine kojim je odbijena apelantičina žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 13. rujna 2018. godine, kojim je odbijen apelantičin zahtjev za refundaciju troškova zdravstvene usluge, magnetne rezonance (u daljnjem tekstu: MR) koljena, pružene u ZU „Dr Arar“ Banjaluka.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je činjenica da se apelantica liječi pod dijagnozom uspostavljenom od strane liječnika UKC Republike Srpske i da joj je preporučen RTG oba koljena, dok nalaz i mišljenje dijagnostičkog centra ZU „Dr Arar“ Banjaluka svjedoči o činjenici da je apelantici, urađen MR pregled lijevog koljena i da je tu uslugu apelantica platila određenim novčanim iznosom. S tim u vezi, naveo je da je čl. 34. Pravilnika o sadržaju, obimu i načinu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da prijedlog za upućivanje na magnetnu rezonancu – MR i kompjuteriziranu tomografiju - KT, daje doktor specijalista odgovarajuće grane medicine i da se upućivanje na gore navedene dijagnostičke procedure vrši na osnovu uputnica za ambulantni MR i KT pregled, koje izdaje doktor ovlašten od strane tuženog kao i ovlašteni doktor obiteljske medicine, koji popunjava dio uputnice i elektronskim putem je dostavlja u direkciju tuženog gdje se popunjava ostali dio uputnice. Dakle, procedura je u potpunosti propisana podzakonskim aktom, a apelantica ne spori da se navedene procedure nije pridržavala. Pri tome je naveo da je istina da je apelantica isticala da je trpjela bolove zbog (kako to sama zaključuje) pogrešne dijagnoze, pogrešnog i liječenja, ali se o tome sud ne može očitovati jer za takvo zaključivanje nema uporišta u dokazima. Naime, Okružni sud je istakao da iz razloga što apelantica nije dokazala da se radilo o hitnom pregledu u smislu odredbe čl. 40. Pravilnika, mogla je poštovati postupak propisan odredbama člana 34. Pravilnika (u tužbi nema dokaza da je bilo nužno i neophodno, te hitno pristupiti MR). U pogledu pitanja jesu li liječnici UKC Republike Srpske uspostavili drugačiju dijagnozu u odnosu na onu koja je uspostavljena nakon MR (koja je mogla biti obavljena i na UKC Republike Srpske da je apelantica poštovala proceduru), Okružni sud je naveo da se ne može izjasniti, ali je ukazao da to ne bi dovelo do drugačije odluke po pitanju pravilnosti i zakonitosti akta kojim je odbijen apelantičin zahtjev. Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije. Apelantica smatra da je sud pogrešno primijenio čl. 33. i 34. Pravilnika, jer nema dokaza da je po proceduri opisanoj u tim odredbama dobila uputnicu i odbila uraditi MR koju su predložili ovlašteni liječnici tuženog. Također, apelantica je navela da je neosnovano obrazloženje suda da se ne može očitovati na okolnosti je li apelantica liječena na osnovu pogrešnih dijagnoza, jer iz sadržaja MR proizilazi da je otek i jak bol u lijevom koljenu posljedica pucanja meniskusa, a ne reumatskog oštećenja hrskavice (kako je liječena od strane UKC Republike Srpske). Konačno, apelantica je istakla da presudom nije usvojen ni odbijen zahtjev kojim je tražila da se vještačenjem vještaka medicinske struke utvrdi od čega boluje, čime bi dokazala da je MR u ovom slučaju bila opravdana.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2654/19 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio