Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4847/19 (S. M.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4847/19
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4847/19, rješavajući apelaciju Samira Moralića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Samira Moralića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 k 043495 19 Kž od 26. novembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 K 043495 19 Kv 2 od 14. novembra 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samir Moralić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Sabina Husejnagić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 k 043495 19 Kž od 26. novembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 K 043495 19 Kv 2 od 14. novembra 2019. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru kojom će ukinuti osporena rješenja i mjeru pritvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 3. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 22. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 27 0 K 043495 19 Kpp od 20. oktobra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem vijeća istog suda od 21. oktobra 2019. godine, apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana počevši od 18. oktobra 2019. godine zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ).
6. Odlučujući o prijedlogu za produženje pritvora, Općinski sud je donio Rješenje broj 27 0 K 043495 19 Kv 2 od 14. novembra 2019. godine, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, kojim je apelantu produžen pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a u trajanju od dva mjeseca, koji prema navedenom rješenju može trajati do 18. januara 2020. godine.
7. U obrazloženju rješenja je u pogledu opravdanosti produženja mjere pritvora navedeno da u konkretnim okolnostima postoji opći i posebni uvjet za produženje mjere pritvora. U tom kontekstu su prije svega navedeni dokazi dostavljeni uz prijedlog za produženje mjere pritvora koji u svojoj ukupnosti ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, između ostalog: zapisnik o apelantovom ispitivanju, izvještaj o pretresanju lica, izvještaj o privremenom oduzimanju predmeta, izvještaj o pretresanju stana i pomoćnih objekata, zapisnik o pretresanju vozila, nalaz i mišljenje vještaka hemijske struke, te izvod iz kaznene evidencije za apelanta. Cijeneći sadržaj navedenih dokaza, Općinski sud je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga povodom kojeg se provodi istraga, te da je stoga ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora apelantu.
8. Što se tiče posebnog pritvorskog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a prema kojem se za produženje pritvora osim osnovane sumnje zahtijeva i postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju strah od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, Općinski sud je imao u vidu da se za krivično djelo za koje je apelant osumnjičen može izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, čime je ispunjen opći uvjet koji se tiče propisane kazne. Zatim je izvršen uvid u kaznenu evidenciju za apelanta. U tom pravcu je prihvaćen prigovor apelantove odbrane prema kojima se podaci o izricanju odgojnih mjera koje su apelantu izrečene kao maloljetnom licu ne mogu cijeniti kao podaci koji se vode u kaznenoj evidenciji, pa presude kojima su apelantu bile izrečene uvjetne osude nisu cijenjene pri utvrđivanju okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Međutim, Općinski sud je imao u vidu da je apelant pravosnažno osuđivan za krivično djelo posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga (Presuda Općinskog suda broj 27 0 K 032488 16 od 21. februara 2018. godine) i da se za isto krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga protiv apelanta već vodi postupak koji nije pravosnažno okončan (prvostepena presuda od 8. aprila 2019. godine za radnje počinjene godinu dana ranije). Imajući u vidu navedene okolnosti, Općinski sud je zaključio da je apelant u kontinuitetu vršio radnje za koje postoji osnovana sumnja da čine biće krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. To, prema ocjeni Općinskog suda, ukazuje na apelantovu sklonost povređivanja vrijednosti zaštićenih krivičnim zakonodavstvom. Osim toga, pri ocjeni postojanja naročitih okolnosti sud je imao u vidu da je apelant nezaposlen, da mu se prijedlogom za određivanje i produženje pritvora stavlja na teret da je nabavio i držao opojnu drogu radi prodaje da bi ostvario protivpravnu imovinsku korist, što je i prije činio, te da sve navedeno ukazuje na apelantovu izrazitu sklonost da vrši krivična djela motivirana koristoljubljem. Sve to, prema ocjeni Općinskog suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo. U konačnici je zaključeno da u okolnostima konkretnog slučaja postoji visok stepen iteracijske opasnosti s obzirom na to da iz izvedenih dokaza proizlazi kontinuitet u apelantovom ponašanju da vrši prodaju opojnih droga, pa bi boravkom na slobodi mogao nastaviti s daljnjom prodajom. Sud nije prihvatio navode odbrane da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za produženje mjere pritvora, i to iz razloga koji su naprijed navedeni i koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje i naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela, te da niti jedna mjera zabrane ne bi moga zamijeniti izrečenu mjeru pritvora.
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 27 0 K 043495 19 Kž od 26. novembra 2019. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda o produženju pritvora od 14. novembra 2019. godine. Nakon što je pobijano rješenje ispitao u granicama žalbe i po službenoj dužnosti, ocijenjeno je da žalbeni navodi nisu osnovani. U vezi s tim je navedeno da se zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinilac krivičnog djela koje mu se stavlja na teret zasniva na dokazima koji su navedeni na str. 3. i 4. prvostepenog rješenja, između ostalog, na nalazu i mišljenju vještaka i materijalnim dokazima koji su prikupljeni tokom istrage i detaljno analizirani, te da stoga, nasuprot žalbenim tvrdnjama, nije učinjena bitna povreda postupka. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji o nedostatku odlučnih činjenica koje se odnose na poseban pritvorski uvjet, Kantonalni sud je istakao da su u obrazloženju prvostepenog rješenja navedeni jasni i konkretni razlozi koji i prema ocjeni Kantonalnog suda ukazuju na postojanje naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. U tom pravcu su ponovljeni razlozi koje je prvostepeni sud imao u vidu cijeneći opravdanost navedenog pritvorskog uvjeta uz zaključak da su u pobijanom rješenju navedeni valjani i potpuni razlozi predmetnog zakonskog osnova za produženje pritvora apelantu, te da stoga mjere zabrane u konkretnoj situaciji nisu primjenjive. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom kontekstu, apelant ukazuje da mu je nezakonito određen pritvor usljed arbitrarne primjene procesnog prava, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Smatra da u osporenim rješenjima nisu izdiferencirane naročite okolnosti kakve se zahtijevaju navedenom odredbom, te da nije navedeno koje su to naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Osim pronađene droge, u momentu donošenja odluke o produženju pritvora nije identificiran niti jedan svjedok – kupac ili konzument droge, a uz to rješenje o produženju pritvora sadrži identične razloge i okolnosti koje su egzistirale prilikom lišenja slobode i određivanja pritvora. Stoga smatra da je zakonska odredba člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a proizvoljno primijenjena i da sudovi u osporenim rješenjima o tome nisu dali adekvatna obrazloženja.
11. Konačno, apelant smatra da je do povrede prava na slobodu i sigurnost došlo i usljed činjenice što sud nije adekvatno razmatrao primjenu blažih mjera koje je predložila odbrana, nego je dao uopćeno obrazloženje, bez konkretizacije. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud prije utvrđenja povrede navedenih prava usvoji privremenu mjeru i naloži da se pusti na slobodu.
b)Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je istakao da su apelacioni navodi već bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, te da su o svim prigovorima u pobijanom rješenju dati jasni i konkretni razlozi iz kojih proizlazi neophodnost produženja pritvora apelantu.
13. Općinski sud smatra da su u rješenju u produženju pritvora apelantu navedeni jasni razlozi zasnovani na dokazima prikupljenim u dotadašnjoj fazi postupka koji ukazuju na opće i posebne uvjete za produženje pritvora propisane odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
14. Tužilaštvo smatra da pobijanim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03
– ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 238. stav (1) Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/09 od 11. februara 2009. godine). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
(…)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, (…) Član 46.
(1) U članu 146. u stavu (1) u tački c) riječi: "pet godina" zamjenjuju se riječima: "od tri godine".
(…) VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 27 0 K 043495 19 Kž od 26. novembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedena rješenja ukazujući da su mu rješenjima o produženju pritvora povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudskoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili bijega nakon njegovog počinjenja;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
23. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti koje bi uputile na ispunjenost uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi su propustili ocijeniti i nisu dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje blažih mjera od mjere pritvora.
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana
5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu.
25. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koja je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva da hitno postupaju zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A broj 182, tačke 32–34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
27. Najzad, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, u vezi s tim, dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001. god.).
28. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP-a opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pri odlučivanju o produženju pritvora apelantu, na osnovu dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu Tužilaštvo stavlja na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo neovlaštene prodaje i stavljanja u promet opojnih droga, koje je bilo predmet preispitivanja Kantonalnog suda, pri čemu je zaključeno da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu postupka jer je naveo jasne i valjanje razloge, odnosno dokaze na kojima je zasnovana osnovana sumnja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Redovni sudovi su u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na dokaze prikupljene u fazi istrage (navedeni u dijelu činjenično stanje ove odluke), te u vezi s tim zaključili da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti i dokazi na kojima je Općinski sud zasnovao svoju odluku, a koju je potvrdio Kantonalni sud, u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da, u smislu stavova Evropskog suda, mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
29. Nadalje, apelant tvrdi da su izostale naročite okolnosti koje bi uputile na zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
30. U vezi s postojanjem opasnosti od ponovnog počinjenja krivičnog djela kao posebnog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda, zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije, da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. No, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225).
32. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni zakonski uvjeti za produženje pritvora i prema članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a budući da su pored postojanja osnovane sumnje cijenjene naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela za koje se apelant tereti. U tom pravcu je cijenjena apelantova osuđivanost za krivično djelo posjedovanja i omogućavanja opojnih droga i okolnost da je povodom istog krivičnog djela za koje mu je pritvor produžen u toku postupak pred istim sudom za radnje počinjene u aprilu 2018. godine (donesena nepravosnažna prvostepena presuda), te je izveden zaključak u pogledu apelantove sklonosti za vršenje navedenih krivičnih djela i upornosti motivirane koristoljubljem koje kontinuirano traje. Navedene okolnosti, uz činjenicu da je apelant nezaposlen, predstavljaju, prema ocjeni redovnih sudova, naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje je osumnjičen, a za koja je ispunjen i objektivni uvjet u pogledu dužine moguće zatvorske kazne. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, te da su zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant za slučaj da bude pušten na slobodu ponovio krivično djelo zasnovali na naročitim okolnostima koje nisu uopćene i apstraktne, a zbog čega se ne dovodi u pitanje ni zaključak da nema mjesta za određivanje blažih mjera od pritvora.
33. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije.
34. U vezi s apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora pružiti i „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda, o kojoj je Kantonalni sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, te kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija i kada je Kantonalni sud u kratkom roku preispitao zakonitost pritvora u najširem smislu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević