Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1836/18 (E. M.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
- Dokazni postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1836/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-1836/18, rješavajući apelaciju Elvira Mujezinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvira Mujezinovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 057099 17 Kž od 22. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 057099 16 K od 21. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 26. marta 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 057099 17 Kž od 22. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 057099 16 K od 21. septembra 2017. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „odgodio izvršenje odluke o izvršenju kazne zatvora“, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom broj AP 1836/18 od 11. maja 2018. godine, odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere, kao neosnovan (dostupna na: www.ustavnisud.ba).
3. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 057099 16 K od 21. septembra 2017. godine, apelant, (kojeg je branila N.H. ispred Kantonalnog zavoda za pravnu pomoć Zenica) je proglašen krivim da je navedenog dana, na području općine Olovo, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi male vrijednosti iz šume državne svojine zv. ,,Lug“, prisvojio drvenu masu koja potiče od bespravno posječenih 7 stabala jele, te je oštetio Zeničko dobojski kanton, Ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu, Kantonalnu upravu za šumarstvo (u daljnjem tekstu: oštećeni) za iznos od 139,36 KM. Tim radnjama je apelant počinio krivično djelo krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa je sud apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Općinski sud je istovremeno, u skladu sa članom 44. KZ FBiH, a uz pristanak apelanta, izrečenu kaznu zatvora apelantu zamijenio radom za opće dobro na slobodi u trajanju od 30 radnih dana. Općinski sud je naveo da se rad za opće dobro na slobodi ima izvršiti u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude, te je apelant upozoren da, ako u navedenom roku ne izvrši ili samo djelimično izvrši rad za opće dobro na slobodi, sud će u skladu sa članom 44. stav 5. KZ FBiH donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjerno vremenu preostalog rada za opće dobro na slobodi. Apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka, ali je na osnovu člana 212. stav 3. ZKP obavezan da oštećenom na ime naknade štete plati iznos od 139,36 KM sve u roku od 30 dana, po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo Zeničko dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) optužnicom broj T04 0 KT 0023357 15 od 9. marta 2016. godine optužilo apelanta zbog krivičnog djela šumske krade iz člana 316. stav 1. KZ FBiH. Općinski sud je 17. marta 2016. godine, potvrdio optužnicu a na ročištu održanom 3. novembra 2016. godine, apelant se izjasnio da nije kriv. Na glavnom pretresu su izvedeni dokazi tužilaštva i to saslušanje tri imenovana svjedoka, te je izvršen uvid u navedene materijalne dokaze, među kojim su i Prijava za šumsku štetu-Zapisnik broj: 2/15 od 31. marta 2015. godine sa procjenom pričinjene štete i movinsko-pravni zahtjev oštećenog od 7. jula 2015. godine. Općinski sud je naveo da je iz iskaza saslušanih svjedoka Mevludina Musića, Fikreta Sirće i Adema Kopića jasno i nedvojbeno utvrdio da je apelant dana, mjesta i vremena kako je to navedeno u izreci ove presude, prevozio drvnu masu koja potiče od bespravno posječenih sedam stabala jele u količini od 1,95 m³, a sve u cilju i namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi male vrijednosti. Da drvna masa koju je apelant prevozio u navedenom vozilu bez registarskih oznaka, potiče iz bespravne sječe sedam stabala jele, jasno je utvrđeno na osnovu iskaza saslušanog svjedoka Mevludina Musića koji je izvršio poređenje drvne mase koja se nalazila u kombiju, a koju drvnu masu je ovaj svjedok okarakterisao kao odenjke tj. dio panja do stabla, koji dijelovi su u cijelosti odgovarali panjevima posječenih stabala jele. Navedeno je da je prije okončanja dokaznog postupka Kantonalni tužitelj, shodno članu 290. ZKP FBiH izmijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, na način kako je to opisano u izreci ove presude te da je nakon toga, apelant promijenio svoj iskaz o krivnji i da je priznao krivnju za krivično djelo koje mu se stavlja na teret izmijenjenom optužnicom..
5. Općinski sud je naveo da apelantova odbrana u toku dokaznog postupka nije prezentirala niti jedan dokaz da je drvna masa koju je apelant prevozio legalna drvna masa, a čiju nelegalnost je apelant potvrdio i priznanjem krivnje nakon izvođenja dokaza tužilaštva. Po ocjeni Općinskog suda apelant je navedeno predmetno krivično djelo učinio direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje, tj. bio je svjestan da drvna masa koju je prevozio potiče iz bespravne sječe, te njenim pribavljanjem je izrazio namjeru da ostvari protupravnu imovinsku korist, a sud je utvrdio da je prilikom izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv jer predočenim dokazima nije dovedena u sumnju mogućnost apelanta da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela, te su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.
6. Prilikom izricanja krivično pravne sankcije Općinski sud je apelantu kao olakšavajuće okolnosti cijenio materijalne i porodične prilike, da je nezaposlen, otac jednog djeteta, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio da je osuđivan u četiri navrata.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 K 057099 17 Kž od 22. februara 2018. godine, žalbu apelantovog izabranog branitelja, Zlatana Bektića, advokata iz Živinica odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
8. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode iz žalbe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer je na glavnom pretresu Tužilaštvo izvršilo izmjenu optužnice prema potpuno novom krivičnom djelu, jer je apelant prvobitno bio optužen zbog krivičnog djela šumske krađe iz člana 316. stav 1. KZ FBiH. Naime, Kantonalni sud je zaključio, bez obzira što je apelant bio optužen za krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav 1. KZ FBiH, za koje krivično djelo je izvršeno potvrđivanje optužnice, da je Tužilaštvo imalo zakonsku mogućnost na glavnom pretresu da izmijeni optužbu, te da apelanta tereti zbog izvršenja krivičnog djela krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a koje pravo tužioca propisuje odredba člana 290. ZKP FBiH. Prema naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, ukoliko tužilac izvrši izmjenu optužnice do okončanja dokaznog postupka, ne vrši se potvrđivanje optužnice, a niti u konkretnom slučaju sud ne prekoračuje optužbu, niti čini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j. ZKP FBiH.
9. Suprotno žalbenim prigovorima, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a slijedom toga da je izveo ispravan zaključak u pogledu apelantove krivične odgovornosti. Navedeno je da je Općinski sud vrlo jasno i uvjerljivo obrazložio svaki dokaz pojedinačno, te u međusobnoj vezi, a koji dokazi izvan razumne sumnje potvrđuju da je apelant počinilac predmetnog krivičnog djela. Pojašnjeno je da se iz prijave za šumsku štetu - zapisnika broj: 2/15 od 31. marta 2015. godine sa procjenom štete, jasno vidi da je krivično djelo krađe izvršeno u šumi državne svojine, da drvna masa, koju je otuđio apelant, odgovara sječi 7 stabala jele u količini od 1,95 kubika. Iz iskaza svjedoka Mevludina Musića, Fikreta Sirče i Adema Kopića, jasno proizilazi da je apelant 25. marta 2015. godine krivično djelo počinio u šumi državne svojine, na podruju općine Olovo. Lokacija izvršenja krivičnog djela jasno se vidi, nema nikakve dileme oko mjesta izvršenja krivičnog djela, zbog čega nije nužno da činjenični opis sadrži broj parcele, odnosno katastarske čestice. To što je branilac u žalbi naveo rješenje Kantonalnog suda u Tuzli, nije od značaja za ovaj predmet, jer se ta odluka odnosi na potpuno drugu pravnu situaciju i nadležnost suda, odnosno njegovo određivanje. Iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i materijalnih dokaza, jasno se vidi daje šuma u državnom vlasništvu, kojom gospodari oštećeni te da nema nikakve dileme u identifikaciji drvne mase, zbog čega u ovom predmetu nije bilo nužno izvršiti niti vještačenje po vještaku šumarske struke, a niti vještačenje po vještaku geodetske struke.
10. Apelant ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na povredu prava na pravičan postupak, apelant između ostalog ističe dužinu trajanja postupka odnosno rokove u kojima su poduzimane (odnosno nisu poduzimane) određene radnje te pojašnjava da je Tužilaštvo 9. marta 2016. godine, pod brojem T04 0 KT 0023357 15, podiglo optužnicu protiv apelanta koju je Općinski 17. marta 2016. godine potvrdio da bi tek 3. novembra 2016. godine zakazao ročište radi izjašnjenja o krivnji. Nakon što se na ročištu od 3. novembra 2016. godine apelant izjasnio da poriče krivnju, glavni pretres zakazan je tek za 21. septembra 2017. godine. Usljed ne postupanja prvostepenog suda na način i u rokovima koji su propisani odredbama ZKP-a FBiH ni prvostepena presuda nije donijeta u razumnom roku jer su pred prvostepenim sudom održana svega dva ročišta (jedno radi izjašnjenja o krivnji i drugo kao ročište za glavni pretres) te je neprihvatljivo da sud donese odluku nakon šesnaest mjeseci od dana potvrđivanja optužnice. Dalje, apelant navodi da mu je na njegov zahtjev, ali bez njegovog prethodnog izjašnjenja o osobi branitelja, od strane suda postavljen branitelj po službenoj dužnosti N.H. - zaposlenica u Kantonalnom zavodu za pravnu pomoć iz Zenice. Na ročištu za glavni pretres, održanom dana 21. septembra 2017. godine, apelant se decidno izjasnio da ne prihvata tog branitelja iz razloga što je „ne poznaje i nema povjerenja“. Apelant je izjavio da želi da angažuje drugog branitelja, po svom izboru što je sud odbio. Dalje, navodi da je odluka donijeta na iskazima svjedoka za koje sud u zapisniku nije konstatovao da su pristupili (navedeno nisu pristupili), niti je donio rješenje o izvođenju ovih dokaza, te da je tražio dodatno vrijeme za pripremu odbrane nakon što je tužilaštvo izmijenilo optužnicu, što je sud također zanemario, odnosno nije donio rješenje povodom ovog prijedloga. Apelant smatra (pozivajući se na iskaz svjedoka) da njegovim postupanjem nikakva šteta nije nastala jer je drvena masa koju je koristio bila neiskoristiva. Apelant je tražio da se utvrdi povreda njegovih prava, ukinu osporene presude te da mu se naknade troškovi sastava apelacije u iznosu od 900,00 KM i da mu se plati nematerijalna šteta zbog kršenja navedenih prava u iznosu od 1.000,00 KM.
11. Ustavni sud konstatuje da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda te predmetnog spisa broj 41 0 K 057099 16 K proizilazi da je apelant na ročištu radi izjašnjenja o krivnji od 3. novembra 2016. godine, zatražio da mu sud za glavni pretres imenuje branioca i dao saglasnost da to bude Kantonalni Zavod za pravnu pomoć Zenica, jer je lošeg imovnog stanja nakon čega je Općinski sud donio Rješenje broj 41 0 K 057099 16 K od 13. decembra 2016. godine o postavljanju apelantu branioca po službenoj dužnosti, N.H. - ispred Kantonalnog Zavoda za pravnu pomoć Zenica. Također, proizilazi da je Općinski sud donio svoju presudu na osnovu priznanja krivnje i dokaza koji su navedeni u četvrtom pasosu obrazloženja presude. Naime, nakon što je tužilac prije okončanja dokaznog postupka, izmijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju, odbrana nije tražila odgodu glavnog pretresa nego je tražila dodatno vrijeme za pripremu odbrane, koje se sastojalo u kratkoj konsultaciji između branitelja i apelanta i najave branitelja da apelant želi da prizna krivnju povodom izmijenjene optužnice, koju je i priznao. Konačno, proizilazi da je apelant za zapisnik o glavnom pretresu izjavio da nema primjedbi te je isti svojeručno potpisao.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Relevantni propisi
13. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 286. st. (1) i (2) Krađa (1) Ko tuđu pokretninu oduzme drugom s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravu imovinsku korist, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ako je ukradena stvar male vrijednosti, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
Član 316. stav (1) Šumska krađa (1) Ko radi krađe obori u šumi jedno ili više stabala, a količina je oborenog drveta veća od dva kubna metra, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. st. (1) i (2) Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postaviće mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.
Član 53. st. (1) i (2 Pravo na branioca (1) Osumnjičeni odnosno optuženi može imati branioca tokom cijelog postupka.
(2) Za branioca se može uzeti advokat pod uslovima koji su propisani Zakonom o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine, "pravni zastupnici kantonalnih, kao i federalnih institucija (zavoda/kancelarija za pravnu pomoć) koji imaju položen pravosudni ispit i najmanje tri godine radnog iskustva na pravnim poslovima".
Član 59. st. (1), (2), (3) i (5) Kada osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca (1) Osumnjičeni mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(2) Osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.
(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
(5) Branilac će biti postavljen osumnjičenom odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog odnosno optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde.
Član 60. st. (1) i (2) Postavljanje branioca zbog slabog imovnog stanja (1) Kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravednosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branilac, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.
(2) Zahtjev za postavljanje branioca iz stava 1. ovog člana može se podnijeti tokom cijelog krivičnog postupka. Branioca postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija odnosno predsjednik vijeća nakon što je osumnjičenom odnosno optuženom prvo pružena prilika da sa predstavljene liste izabere branioca.
15. Zakon o pružanju besplatne pravne pomoći („Službene novine Zeničko–dobojskog kantona broj 1/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (2) (Besplatna pravna pomoć) (1) Besplatna pravna pomoć je oblik ostvarivanja prava fizičkog lica na pravično suđenje i jednak pristup pravdi pred sudom i drugim organima, čije troškove u cjelosti ili djelimično snosi nadležni organ za pružanje besplatne pravne pomoći. Član 7. stav (1)i stav (2) točka d) (Postupci u kojima se pruža besplatna pravna pomoć) (1) Besplatna pravna pomoć pruža se korisnicima besplatne pravne pomoći u postupcima u kojima se ostvaruju i štite njihova prava i na zakonu zasnovani interesi.
(2) Postupci iz stava (1) ovog člana su:
d) krivični postupak, u skladu sa zakonima o krivičnom postupku;
Član 22.
(Subjekti) (1)Besplatnu pravnu pomoć u skladu sa odredbama ovog zakona pruža Kantonalni zavod za pravnu pomoć.
Član 39.
(Dužnosti pravnog zastupnika kao branioca) (1) Pravni zastupnik kao branilac tokom krivičnog postupka mora, zastupajući lice lišeno slobode, odnosno osumnjičenog ili optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica i prikupljanja dokaza koji idu u korist lica koje brane, kao i radi zaštite njegovih prava.
(2) Prava i dužnosti pravnog zastupnika kao branioca ne prestaju u slučaju opoziva, sve dok ga sudija odnosno vijeće ne razriješe te dužnosti.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje te primijenio pozitivnopravne propise.
18. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na povredu prava na pravično suđenje i to segmenta koji se odnosi na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud prije svega konstatuje da prilikom ocjene dužine trajanja postupka ocjenjuje postupak kao cjelinu a ne njegove parcijalne dijelove te pored toga da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni postupka na dvije instance okončan u nešto kraćem roku od dvije godine budući da je optužnica protiv apelanta potvrđena 16. marta 2016. godine, koji datum apelant navodi kao početak trajanja predmetnog postupka, a drugostepena - konačna odluka je donesena 22. februara 2018. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant, osim uopštenog navoda da je predmetni postupak neopravdano dugo vođen zbog nepostupanja u rokovima propisanim ZKP FBiH, nije naveo nikakve konkretne razloge zbog kojih iz kojih bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance, suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije te su stoga ovi apelantovi navodi prima facie neosnoavani.
19. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima kojim prigovara da ga nije branio izabrani branitelj, Ustavni sud podsjeća prvenstveno da je, iako ne apsolutna, jedno od temeljnih obilježja pravičnog suđenja pravo svakoga ko je „optužen“ za krivično djelo da ga učinkovito brani advokat, a ako je potrebno branilac po službenoj dužnosti, (vidi Poitrimol protiv Francuske, 23. novembra 1993. godine, stav 34, Serija A br. 277-A, i Demebukov protiv Bugarske, br. 68020/01, stav 50, 28. februara 2008. godine). Međutim, član 6. stav 3. c) Evropske konvencije ne određuje pobliže način na koji bi ovo pravo trebalo biti iskorišteno. Stoga on prepušta državama potpisnicama da izaberu način na koji će u svojim pravosudnim sustavima osigurati to pravo. Zadatak (Evropskog suda) je jedino ocijeniti je li način koji su odabrale u skladu sa zahtjevima za pošteno suđenje. U vezi s tim, valja imati na umu da Evropska konvencija nije osmišljena tako “da jamči teorijska ili iluzorna prava, nego praktična i učinkovita prava” (vidi Imbrioscia protiv Švicarske, 24. novembra 1993. godine, stav 36, Serija A br. 275, i Salduz protiv Turske [GC], br. 36391/02, stav 50, 27. novembra 2008.godine).
20. U svjetlu navedenih standarda i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud konstatuje da je apelantu, na njegov zahtjev postavljen branitelj po službenoj dužnosti i to N.H. - zaposlenica u Kantonalnom zavodu za pravnu pomoć iz Zenice. Ustavni sud ukazuje da je članom 53. stav 2. ZKP FBiH propisano da se za branioca može uzeti advokat [...] ali i pravni zastupnici kantonalnih, kao i federalnih institucija (zavoda/kancelarija za pravnu pomoć) koji imaju položen pravosudni ispit i najmanje tri godine radnog iskustva na pravnim poslovima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta potvrđena optužnica za krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav (1) KZ FBiH za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine te da mu je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret krivično djelo krađe iz člana 286. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do šest mjeseci (stav 2) ili novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine (stav 1). Dalje, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 59. st. (1) (2) i (3) kojima su propisane situacije u kojima osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca te je tim odredbama propisano (stav 1) da mora imati branioca prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora; (stav 2) prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje i (3) nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice. Dovodeći u vezu naprijed citirane odredbe KZ FBiH i ZKP FBiH, sa konkretnim predmetom, Ustavni sud konstatuje da se iz istih proizilazi da se u ovom predmetu nije radilo o situacijama koje bi zahtijevale da apelant mora imati branioca te da je zakonodavac propisao mogućnost da se osoba koja je osumnjičena/optužena za krivično djelo iz člana 316 stav (1) ili člana 286. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH može braniti sama. Također, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 60 KZ FBiH kojim je propisano da kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravednosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branilac, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane. Dakle, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant tražio pravnu pomoć i dobio je prilikom odlučivanja o „krivičnoj optužbi“ protiv njega u njenom autononomnom (konvencijskom) značenju. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica što je apelanta branila osoba iz Kantonalnog zavoda za pravnu pomoć, na njegov zahtjev i uz njegov pristanak, u skladu sa članom 53. stav 2. ZKP, nije suštinski ugrozilo garancije obuhvaćene članom 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije. U prilog navedenom zaključku, Ustavni sud dodatno ukazuje da su apelant i njegov branilac aktivno učestvovali na glavnom pretresu te da je apelant na glavnom pretresu priznao krivnju za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret izmijenjenom optužnicom.
21. Konačno, suprotno navodima apelanta, Ustavni sud primjećuje da osporene odluke imaju jasno obrazloženje, koje su rezultat provedenog dokaznog postupka i zaključka do kojih je (prvostepeni) sud došao analizom provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, a što je potvrdio i Kantonalni sud. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizilazi da je u toku krivičnog postupka pred redovnim sudovima, utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, radnjama opisanim u izreci presude Općinskog suda broj 41 0 K 057099 16 K od 21. septembra 2017. godine, koje je apelant na glavnom pretresu i priznao te koju presudu je potvrdio i Kantonalni sud Presudom broj 41 0 K 057099 17 Kž od 22. februara 2018. godine. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22.travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).
22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete i troškova sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje niti prava na imovinu, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Također, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanta.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević