Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3195/18 (A.M.Š.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3195/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3195/18, rješavajući apelaciju A. M. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. Š. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 069006 17 Rsži od 21. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 O 069006 15 P od 2. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 5. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 069006 17 Rsži od 21. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 O 069006 15 P od 2. februara 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i R. H. B. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 20. decembra 2019. godine, tužena 24. decembra 2019. godine, a Općinski sud 8. januara 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 069006 10 Rs od 4. aprila 2011. godine poništene su kao nezakonite odluke tužene precizirane u presudi, a kojim je tužena obavezana da vrati apelanticu na posao, na poslove koje je obavljala ili druge odgovarajuće poslove u roku od 15 dana. Presudom je tužena obavezana da apelantici isplati naknade na ime manje isplaćenih plaća za period od decembra 2009. godine do 14. aprila 2010. godine, za period od 14. aprila 2010. godine zaključno s oktobrom 2010. godine, regres za godišnji odmor za 2009. godinu, na ime manje isplaćenih naknada za ishranu od maja 2007. godine zaključno s novembrom 2009. godine, iznose sa zakonskim zateznim kamatama precizirane u presudi, kao i da apelantici uplati doprinose iz plaće i na plaću za PIO za period od 1. marta 2010. godine do 30. septembra 2010. godine, za period od 1. maja 2007. godine do 31. decembra 2007. godine i za period od 1. januara 2009. godine do 1. augusta 2009. godine iznose precizirane u presudi, da dostavi podatke Zavodu PIO potrebne za ostvarivanje prava iz PIO-a, a naročito obrazac M-4 s podacima o utvrđenoj plaći, naknadi plaće, stažu osiguranja i uplaćenim doprinosima. Presudom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u preostalom dijelu i za naknadu preko dosuđenih iznosa.

6. Protiv navedene presude i apelantica i tužena su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 58 0 Rs 069006 11 Rsž od 16. aprila 2015. godine žalbu tužene uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je u dijelu u kojem je apelantici dosuđena naknada za regres za 2007. godinu tužbeni zahtjev odbijen. Presudom je djelimično uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu regresa za 2008. godinu tako što je tužena obavezana da apelantici na ime regresa za 2008. godinu isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. septembra 2008. godine, dok su u ostalom dijelu apelanticina žalba i žalba tužene odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

7. Nakon toga, Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 58 0 Rs 069006 15 od 26. juna 2015. godine kojim je dopustio predloženo izvršenje po osnovu navedene pravosnažne presude, kao i po apelanticinom zahtjevu da joj se isplati naknada plaća i doprinosa za period koji nije obuhvaćen navedenom pravosnažnom presudom – izvršnom ispravom počevši od 1. novembra 2010. godine do 23. januara 2012. godine, shodno odredbama člana 217. Zakona o izvršnom postupku jer je apelantica 23. januara 2012. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca.

8. Protiv navedenog rješenja tužena je kao izvršenik podnijela prigovor koji je usvojen Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 069006 15 P od 2. februara 2016. godine (i koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 069006 17 Rsži od 21. marta 2018. godine) tako što je stavljen van snage dio navedenog rješenja o izvršenju kojim se izvršeniku ostavlja rok od jednog dana da apelanticu vrati na posao pod prijetnjom izricanja novčane kazne, te je u tom dijelu izvršenje obustavljeno i ukinute su provedene izvršne radnje. Rješenjem je stavljen van snage i dio rješenja o izvršenju kojim se tužena obavezuje na ime nadoknade na stranici 4. alineja 3. plaće za period od 1. januara 2010. do 23. januara 2012. godine u visini preciziranoj u rješenju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. decembra 2010. godine, obustavljeno je izvršenje i sve provedene izvršne radnje su ukinute. Stavljen je van snage i dio navedenog rješenja o izvršenju na stranici 5. alineja 1, i to dio koji se odnosi na uplatu doprinosa apelantici iz plaće i na plaću za PIO za period od 1. januara 2009. godine do 1. augusta 2009. godine, pa je i u tom dijelu izvršenje obustavljeno i ukinute su provedene izvršne radnje. Nadalje je stavljen van snage i dio navedenog rješenja o izvršenju na stranici 5. alineja 2. koji se odnosi na uplatu doprinosa apelantici iz plaće i na plaću za PIO za period od 1. novembra 2010. godine do 23. januara 2012. godine u visini preciziranoj u rješenju, te je izvršenje u tom dijelu obustavljeno i ukinute su provedene izvršne radnje. U navedenom rješenju je odlučeno o troškovima postupka na način preciziran u rješenju.

9. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je uvidom u potvrdu JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar preciziranu u rješenju utvrđeno da je apelantica 23. januara 2012. godine zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme u tom preduzeću, zbog čega je, prema obrazloženju Općinskog suda, dio rješenja o izvršenju kojim se tuženoj ostavlja jedan dan za vraćanje apelantice na posao stavljen van snage. Nadalje je navedeno da je osnovan prigovor tužene i na dio rješenja kojim je tužena obavezana da apelantici isplati plaće i uplati doprinose za period od 1. januara 2010. godine do 23. januara 2012. godine s obzirom na to da taj period uopće nije obuhvaćen izvršnom ispravom – pravosnažnom sudskom presudom. Osim toga, navedeno je i da je osnovan prigovor tužene i na dio rješenja o izvršenju kojim je tužena obavezana na uplatu plaća i doprinosa za period od 1. januara 2009. godine do 1. augusta 2009. godine jer je utvrđeno da je tužena za taj period uplatila i plaće i doprinose za sve zaposlene, uključujući i apelanticu.

10. U Rješenju broj 58 0 Rs 069006 17 Rsži od 21. marta 2018. godine, rješavajući o žalbama i apelantice i tužene protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 217. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da tražitelj izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu, može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke, pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa. Dakle, navedenom odredbom propisano je pravo tražitelja izvršenja koji je podnio prijedlog za vraćanje na rad da može u izvršnom postupku tražiti i isplatu na ime plaće mjesečnih iznosa dospjelih od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao i da takav prijedlog za isplatu može podnijeti do završetka postupka. Kako je obrazložio Kantonalni sud, izvršnom ispravom apelantici su dosuđene plaće zaključno s oktobrom 2010. godine, a izvršna isprava je postala pravosnažna 16. aprila 2015. godine. Kako apelantica prijedlogom ne traži iznose dospjele od pravosnažnosti odluke, nego pored iznosa dosuđenih izvršnom ispravom traži isplatu iznosa i za period prije pravosnažnosti izvršne isprave koji nije obuhvaćen izvršnom ispravom, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno primijenjena odredba člana 217. Zakona o izvršnom postupku, a povodom kojeg pitanja je isti stav iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 659/15 od 28. aprila 2016. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilna je odluka prvostepenog suda i u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za 2009. godinu jer je uz odgovor na prigovor dostavljen dokaz da je plaćen doprinos za 2009. godinu za sve zaposlenike, pa i apelanticu. Navedeno je da je, s druge strane, neosnovan žalbeni prigovor tužene da su njene pokretne stvari izuzete od izvršenja. Ovo stoga jer je, kako je obrazložio Kantonalni sud, odredbom člana 8. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da sud određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Kantonalnog suda, izvršenje je kao prvo predloženo na transakcijskom računu tužene, a potom na njenim pokretnim stvarima. Međutim, kako je obrazloženo, pljenidba pokretnih stvari nije provedena zbog čega nije poznato koja pokretna stvar je predmet izvršenja, zbog čega se ne može ni izjaviti takav prigovor u odnosu na konkretnu pokretnu stvar. Kantonalni sud je istakao da tužena nije javna ustanova, nego je pravno lice – preduzeće čijom se registracijom odnosno rješenjem o registraciji dokazuje ko je osnivač (vlasnik) preduzeća, a ne i činjenica da bi eventualno popisane pokretne stvari izvršenika bile izuzete od izvršenja. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli rješenja kao u dispozitivima.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe člana 217. Zakona o izvršnom postupku koji podrazumijeva da pravosnažnost presude nastupa od onog dana kada je presuda donesena, te da je potrebno izraz „od pravosnažnosti“ posmatrati kao namjeru da se zaposleniku kojem je nezakonito otkazan ugovor o radu omogući da naplati naknadu plaća sve do povratka na radno mjesto u visini u kojoj bi zaposlenik zaradio tu plaću da je radio i da bi se zaposleniku omogućilo da ne mora ponovo pokretati spor protiv poslodavca za ostvarenje nečeg što se može ostvariti u izvršnom postupku. Apelantica smatra da se djelovanje pravosnažnosti podudara sa zaključenjem glavne rasprave, odnosno pripremnog ročišta, a u konkretnom slučaju od dana održavanja pripremnog ročišta pa do povratka na posao za koji period su joj i trebale biti isplaćene naknade plaća. Navodi i da je Ustavni sud u Odluci broj AP 1954/17 potvrdio stav Vrhovnog suda da zaposlenik ima pravo u izvršnom postupku tražiti naknadu plaće do dana povratka na posao kod poslodavca iako ti iznosi nisu sadržani u izvršnoj ispravi.

b)Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

14. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u njegovom rješenju i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Tužena je navela sadržaj osporenih rješenja i odredbe člana 217. Zakona o izvršnom postupku, te istakla da je apelacija neosnovana i moguće neblagovremena pa je treba odbiti, odnosno odbaciti.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka Ustavnog suda, 35/12, 35/12 – rješenje Ustavnog suda, 46/16, 36/17 – odluka Ustavnog suda i 55/18 – rješenje Ustavnog suda) relevantne odredbe glase:

Član 36. stav 1.

(1)Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

Član 39. stav 1.

(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.

Član 217.

(1) Tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad odnosno u službu može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravomoćnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.

(2) Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka.

(3) Rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvata ima dejstvo rješenja kojim se utvrđuje postojanje obaveze izvršenika i dejstvo rješenja o izvršenju.

(4) Izvršenik može predložiti da se rješenje iz stava 3 ovog člana stavi izvan snage, ako su se nakon njegovog donošenja izmijenile okolnosti na osnovi kojih je doneseno. (5) Mjesečna naknada plaće određuje se u iznosu koji bi tražilac izvršenja ostvario da je bio na radu. Mjesečna naknada obuhvata i plaćanje poreza te drugih davanja po osnovi plaće.

(6) Tražilac izvršenja može svoje pravo na nadoknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred sudom.

(7) Ako je sud djelimično prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputiće tražioca izvršenja da ostatak ostvaruje u postupku pred sudom.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 069006 17 Rsži od 21. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 6. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantica osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

24. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05; Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju radi se o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku, čije je izvršenje apelantica zatražila u izvršnom postupku, pa apelantica uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

27. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje zašto je bilo potrebno staviti van snage precizirane dijelove rješenja o izvršenju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da je, suprotno apelanticinim navodima, iz činjenica predmeta nesporno da je prije donošenja rješenja o izvršenju apelantici isplaćena naknada plaća i uplaćeni doprinosi koji su joj dosuđeni pravosnažnom sudskom presudom. Osim toga, redovni sudovi su obrazložili da je apelantica još prije nego je i okončan predmetni radni spor između apelantice i tužene zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod drugog poslodavca, čime je izvršenje navedenog rješenja u dijelu koji se odnosio na povrat na posao shodno prigovoru tužene trebalo staviti van snage. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova da apelantici ne pripada pravo na naknadu plaća u periodu od 1. januara 2010. godine do 23. januara 2012. godine u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

28. Ustavni sud, u vezi s tim, ima u vidu da je odredbom člana 217. Zakona o izvršnom postupku na koju se apelantica poziva, između ostalog, propisano da tražitelj izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad odnosno u službu može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, da se prijedlog za naknadu može spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka, te da izvršenik može predložiti da se takvo rješenje stavi izvan snage, ako su se nakon njegovog donošenja izmijenile okolnosti na osnovu kojih je doneseno. Kako je nesporno iz činjenica predmeta da je tužena kao izvršenik predložila da se navedeni dio rješenja o izvršenju stavi van snage zbog promijenjenih okolnosti koje se ogledaju u apelanticinom zasnivanju radnog odnosa kod drugog poslodavca, zbog čega je i stavljen van snage dio rješenja o izvršenju koji se odnosio na obavezu povrata apelantice na rad, to nema ništa što bi ukazivalo da su u odnosu na to pitanje redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Ustavni sud zapaža i da apelantica u apelaciji nije ni osporila stavljanje van snage navedenog dijela rješenja o izvršenju kojim je bilo naloženo da je tužena vrati na posao. Pri tom Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nije od značaja pitanje tumačenja trenutka nastupanja pravosnažnosti sudske odluke s obzirom na to da apelantici nisu ni dosuđena potraživanja koja je zahtijevala. Zbog toga, Ustavni sud apelanticine navode smatra neosnovanim.

29. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano i apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1954/17 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1954/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud .ba ) jer se u tom predmetu radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, u navedenom predmetu je odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana apelacija poslodavca koji je u parničnom postupku obavezan da tužitelja vrati na posao, pri čemu je tužitelj u izvršnom postupku, shodno odredbama člana 217. Zakona o izvršnom postupku, istakao i prijedlog da mu poslodavac naknadi i plaće u periodu od nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao, a koje mu nisu dosuđene pravosnažnom sudskom presudom. U navedenom predmetu je tužitelj i vraćen na posao kod tuženog poslodavca. Kako u konkretnom slučaju apelantica, iako je presudom bio naložen njen povratak na rad, nije vraćena na rad kod tužene jer je u međuvremenu zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, to je neosnovano apelanticino pozivanje na navedenu odluku Ustavnog suda.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo kada su stavili van snage dijelove rješenja o izvršenju s obzirom na to da su ti dijelovi već izvršeni, odnosno da apelantici ne pripada pravo na naknadu plaća i uplatu doprinosa za precizirani period koji nije obuhvaćen pravosnažnom sudskom odlukom, a koji obuhvata vrijeme kada je apelantica već zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, što se desilo prije okončanja parničnog postupka u konkretnom predmetu.

33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3195/18 (A.M.Š.) | Sudska praksa | Aktio