Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1981/18 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i financiranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o upotrebi grba i zastave Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 6
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i financiranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o upotrebi grba i zastave Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 6
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 6
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1981/18
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1981/18, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 092365 14 Rev od 7. decembra 2017.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnio je 2. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 092365 14 Rev od 7. decembra 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužitelja „Autoprevoz – Bus“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 6. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili 10. i 16. decembra 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 092365 11 Ps od 20. juna 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime duga isplati iznos od 91.057,28 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta – Ministarstva obrazovanja nauke, kulture i sporta (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) radi isplate duga u iznosu od 91.057,28 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka na ime izvršenog prevoza učenika s područja općine Čapljina na područje grada Mostara, Osnovna škola Zalik, Područni odjel Gubavica u Mostaru, za period od aprila 2008. godine do sredine juna 2009. godine. Također je navedeno da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant, odlučujući o zahtjevu roditelja 62 učenika iz Osnovne škole u Čapljini, dao saglasnost za prelazak i upis tih učenika u Osnovnu školu Zalik, Područni odjel Gubavica u Mostaru, te da je svoju saglasnost zasnivao na odluci o utvrđivanju vrste i broja osnovnih škola na području Hercegovačko-neretvanskog kantona. Cijeneći da su roditelji učenika bili naručitelji poslova prevoza učenika, Općinski sud je istakao da apelant, „iako je dao saglasnost za prelazak učenika iz Osnovne škole u Čapljini u drugu školu na području grada Mostara, tom saglasnošću se nije obavezao da će snositi troškove prevoza za 62 učenika“. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da apelant nije obavezan da snosi sporne troškove prevoza budući da tužitelj nije vršio prevoz učenika po apelantovom nalogu, niti je apelant dostavio takvu narudžbu tužitelju. Naime, Općinski sud je, pozivajući se na odredbe člana 15. stav 1. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju), kojim je propisano da osnivač škole snosi troškove prevoza učenika na svom području koji stanuju dalje od četiri kilometra od škole, ukazao da su nadležne općine obavezne u svojim budžetima osigurati sredstva za prevoz učenika i uposlenika osnovnih škola na svom području koji stanuju dalje od četiri kilometra od škole. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer apelantova obaveza da isplati dug na ime troškova prevoza učenika „nije zakonom utemeljena“. Stoga, Općinski sud je tužbeni zahtjev odbio primjenom člana 176. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi s odredbama člana 15. stav 1. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju.
7. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da je osnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije budući da iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku proizlazi da je „na inicijativu roditelja učenika, ministar nadležnog ministarstva tuženog (apelanta) dao odobrenje za prevoz učenika sa područja Čapljine na područje Mostara, ali istovremeno nije postignut dogovor između roditelja i tuženog (apelanta) koji bi rezultirao zaključenjem ugovora kojim se tuženi obavezao da snosi troškove prevoza učenika“. Prema mišljenju Kantonalnog suda, „tužitelj je sam preuzeo rizik što s tuženim (apelantom) nije zaključio ugovor u pogledu obaveze plaćanja troškova prevoza učenika“. Stoga, Kantonalni sud je, prihvatajući činjenične navode i pravne zaključke date u obrazloženju prvostepene presude, odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu, shodno odredbama člana 221. ZPP.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 092365 14 Rev od 7. decembra 2017. godine usvojena je tužiteljeva revizija i nižestepene presude preinačene tako da je usvojen tužbeni zahtjev, te apelant obavezan da isplati tužitelju na ime duga iznos od 91.057, 28 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu člana 241. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da je revizija osnovana. Naime, Vrhovni sud je ponovio da je predmet spora u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev za isplatu duga na ime izvršenog prevoza učenika s područja općine Čapljina na područje grada Mostara (OŠ Zalik, Područni odjel Gubavica u Mostaru) za period od aprila 2008. godine do sredine juna 2009. godine, sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni zaključak nižestepenih sudova, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 13. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju kojim je propisano da se djelatnost osnovnog školstva finansira sredstvima iz budžeta Kantona i dijelom sredstvima iz budžeta općina, a doznačavanje sredstava krajnjim korisnicima obavljat će se u skladu s finansijskim propisima Kantona. Vrhovni sud je također ukazao da su članom 15. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju određeni konkretni troškovi za koje se osiguravaju sredstva u općinskim budžetima, i to: prevoz učenika i djelatnika koji stanuju u naseljima udaljenim od škole četiri ili više kilometara, prehranu i produženi boravak učenika, materijalne troškove i amortizaciju i dr., a Vlada HNK može dati pomoć onim općinama koje iz vlastitog budžeta ne mogu osigurati sredstva za finansiranje utvrđenih potreba. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da se prema odredbama člana 15. stav 3. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o pripadnosti javnih prihoda FBiH), kao i odredbama člana 6. stav 1. tačka 5. Zakona o pripadnosti javnih prihoda HNK osnovno i srednje obrazovanje finansira iz kantonalnog budžeta.
10. Vrhovni sud je potom naveo da je, suprotno stavu nižestepenih sudova, u situaciji kada je Ministarstvo obrazovanja tuženog (apelanta) dalo saglasnost za prelazak 62 učenika iz Osnovne škole Čapljina u Osnovnu školu Zalik u Mostaru, Područni odjel Gubavica u Mostaru, tuženi (apelant) bio dužan da uz saglasnost za prelazak učenika osigura i troškove prevoza učenika jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, izvorna obaveza tuženog (apelanta) prema Zakonu o pripadnosti javnih prihoda FBiH i Zakonu o pripadnosti javnih prihoda Hercegovačko-neretvanskog kantona da iz kantonalnog budžeta finansira osnovno i srednje obrazovanje.
11. Stoga, cijeneći da iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da je tužitelj u spornom periodu uredno izvršio prevoz 62 učenika s područja Čapljine u Osnovnu školu Zelik – Gubavica Mostar, i to dva puta dnevno, te da troškovi prevoza ukupno iznose 91.057, 28 KM, kako je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, Vrhovni sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan shodno odredbama čl. od 210. do 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju apelant obogatio za visinu troškova prevoza „koje je po zakonu morao osigurati, pa je to korist koju je dužan naknaditi tužitelju, na čiji račun se obogatio“. Vrhovni sud je također naveo da se u konkretnom slučaju uštede kod tuženog (apelanta) ogledaju u činjenici da on nije platio troškove prevoza učenika koje je prema relevantnim odredbama zakona (Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju i Zakon o pripadnosti javnih prihoda na federalnom i kantonalnom nivou) dužan snositi i tužitelju isplatiti dug jer je uredno izvršio svoju obavezu prevoza 62 učenika, a čija visina je pravilno utvrđena vještačenjem koje je obavio vještak finansijske struke.
12. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je usvojio tužiteljevu reviziju i odlučio kao u izreci presude primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Navodi da Vrhovni sud nije s istom pažnjom i mjerom cijenio dokaze koje je apelant proveo i predložio, te da je dao prednost tužiteljevim dokazima, čime je povrijedio princip ravnopravnosti stranaka u postupku. Također navodi da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer apelant „nije bio u ugovornom odnosu s tužiteljem po osnovu pruženih usluga prevoza učenika budući da ugovor o prevozu nije nikada ni zaključen“. Također je, pozivajući se na odredbe člana 15. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, istakao da se prevoz učenika finansira iz budžeta općina, a da apelant prema navedenoj odredbi može sufinansirati, dakle može, a ne mora, jer se radi o načinu korištenja budžetskih sredstava. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao da je apelant bio „naručitelj usluga prevoza“, smatra i da ne postoji njegova obaveza za plaćanje spornih troškova prevoza učenika.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u postupku donošenja osporene odluke tog suda nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tužitelj je naveo da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u osporenoj odluci dao potpune, jasne i pravilne razloge, pri čemu nije učinio povredu apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
17. Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju („Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona“ br. 5/00, 4/04 i 5/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 15.
U općinskim budžetima osiguravaju se sredstva za:
1. prijevoz učenika i djelatnika koji stanuju u naseljima udaljenim od škole četiri (4) i više km, [...] Općinama koje iz vlastitog budžeta ne mogu u cijelosti osigurati sredstva za financiranje utvrđenih potreba u ovome članu dat će se finansijska pomoć Vlade na prijedlog Ministarstva.
Vlada Kantona će svojim mjerama osigurati provođenje člana 15. koji se odnosi na prijevoz učenika koji pripadaju kategorijama prognanih, raseljenih i izbjeglih u skladu s kriterijima koje usvoji Vlada Kantona.
18. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 26/96, 32/98, 54/01 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Iz kantonalnog budžeta finansiraju se:
[...] 3. obrazovanje;
[...]
19. Zakon o pripadnosti javnih prihoda („Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona“ br. 4/00, 1/04, 5/04, 2/06, 3/08 i 2/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Iz kantonalnog budžeta finansiraju se:
[...] 5. osnovno i srednje obrazovanje;
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 092365 14 Rev od 7. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužitelj tražio da mu apelant isplati novčani iznos na ime prevoza učenika, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
31. Ustavni sud zapaža da se predmet spornog potraživanja odnosi na isplatu duga u iznosu od 91.057,28 KM za koji tužitelj tvrdi da mu je apelant obavezan isplatiti na ime izvršenog prevoza učenika s područja općine Čapljina na područje grada Mostara u periodu od aprila 2008. godine do sredine juna 2009. godine.
32. Ispitujući odluku Vrhovnog suda kao konačnu odluku u ovom predmetu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP, zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je usvojio tužiteljevu reviziju, te preinačio nižestepene presude i obavezao apelanta na isplatu iznosa od 91.057,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime troškova izvršenog prevoza učenika, tako da je tužbenom zahtjevu u cijelosti udovoljeno. Vrhovni sud je zauzeo stanovište da je „shodno odredbama člana
15. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH i člana 6. Zakona o pripadnosti javnih prihoda HNK, obaveza tuženog (apelanta) da finansira osnovno i srednje obrazovanje i da je stoga tuženi (apelant) dužan da snosi troškove prevoza učenika“. Osim toga, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana od 210. do 219. ZOO, zaključio da se apelant neosnovano obogatio za visinu utvrđenih troškova prevoza smatrajući da je utvrđeni iznos na ime tužiteljevih troškova za izvršeni prevoz korist koju je apelant neosnovano prisvojio jer je „obaveza tuženog (apelanta) prema Zakonu o pripadnosti prihoda u Federaciji BiH i Zakonu o pripadnosti prihoda HNK da finansira osnovno i srednje obrazovanje“.
33. Vrhovni sud je svoje zaključke zasnivao na činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda koji je, ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom člana 8. ZPP, nesporno utvrdio da je apelant dao saglasnost za prelazak učenika iz Osnovne škole u Čapljini u Osnovnu školu Zelik na području Mostara, ali da se tom saglasnošću apelant nije obavezao da će snositi troškove prevoza za 62 učenika koje je u spornom periodu prevozio tužitelj u dva pravca, niti se obavezao da će dati finansijsku pomoć ukoliko se ne budu mogla osigurati sredstva za finansiranje utvrđenih troškova prevoza, shodno odredbama člana 15. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju. Dalje, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su roditelji učenika pregovarali i dogovorili s tužiteljem o prevozu njihove djece s područja Čapljine u Osnovnu školu Zelik na području Mostara, te da tužitelj i apelant kao tuženi u predmetnoj pravnoj stvari nisu zaključili ugovor o tužiteljevom angažmanu za prevoz učenika jer tužitelj takvu narudžbu nije uputio apelantu, niti je prevoz vršen po apelantovoj narudžbi, već po dogovoru roditelja učenika i tužitelja.
34. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama čl. 6. i 15. Zakona o pripadnosti javnih prihoda na federalnom i kantonalnom nivou, na koje se pozvao Vrhovni sud, eksplicitno propisano da se iz kantonalnog budžeta finansira obrazovanje, ali da je odredbama člana 15. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, na koje se također pozvao Vrhovni sud, eksplicitno propisano da se sredstva za prevoz učenika i djelatnika koji stanuju u naseljima udaljenim od škole četiri i više kilometara (kao što je to u konkretnom slučaju) osiguravaju u općinskim budžetima, te da će se općinama koje iz vlastitog budžeta ne mogu u cijelosti osigurati sredstva za finansiranje utvrđenih potreba dati finansijska pomoć tuženog na prijedlog Ministarstva. Stoga, dovodeći u vezu navedeno činjenično utvrđenje sa sadržajem citiranih zakonskih odredaba, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je apelant po zakonu dužan da snosi utvrđene troškove prevoza budući da se, prema citiranim odredbama člana 15. stav 1. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, sredstva za prevoz učenika i djelatnika osiguravaju u općinskim budžetima, a shodno utvrđenom činjeničnom stanju pred redovnim sudovima, u konkretnom slučaju nije se radilo o situaciji iz stava 2. člana 15. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju kojim je propisano: „Općinama koje iz vlastitog budžeta ne mogu u cijelosti osigurati sredstva za finansiranje utvrđenih potreba u ovomu članu dat će se finansijska pomoć Vlade na prijedlog Ministarstva“. Dakle, shodno svemu navedenom, iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da se apelant davanjem saglasnosti za prelazak učenika nije istovremeno obavezao da će učestvovati u sufinansiranju troškova prevoza, u smislu odredaba člana 15. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju.
35. U vezi s pozivanjem Vrhovnog suda na odredbe čl. od 210. do 219. ZOO i konstatacije da se apelant neosnovano obogatio za visinu utvrđenih troškova prevoza, Ustavni sud naglašava da je tokom postupka pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da su roditelji učenika pregovarali i s tužiteljem dogovorili prevoz djece, te da između apelanta i tužitelja ne postoji zaključen ugovor o prevozu učenika u konkretnom slučaju, te naročito da apelant u smislu člana 15. stav 2. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju nije bio u odnosu s tužiteljem po osnovu sufinansiranja.
36. Dovodeći u vezu navedeno s obrazloženjem osporene odluke Vrhovnog suda i sadržajem odredbi čl. od 210. do 219. ZOO, Ustavni sud smatra da je arbitraran zaključak Vrhovnog suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan na osnovu sticanja bez osnova jer tužitelj, kako je rečeno, nije bio u obligacionom odnosu s apelantom, pa se tako ni apelant nije mogao neosnovano obogatiti.
37. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, usljed čega je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO, Zakona o pripadnosti javnih prihoda u FBiH i Zakona o pripadnosti javnih prihoda HNK kada je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan budući da je relevantnim odredbama Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju eksplicitno propisano da se sredstva za prevoz učenika i djelatnika koji stanuju u naseljima udaljenim od škole četiri i više kilometara osiguravaju u općinskim budžetima, kao i kada je bilo nesporno da apelant nije bio u obligacionom odnosu s tužiteljem, pa se nije ni mogao neosnovano obogatiti na osnovu relevantnih odredaba ZOO (čl. od 210. do 219).
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević