Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4578/19 (V.B.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Ništavost
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4578/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4578/19, rješavajući apelaciju V. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. B.
protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 033452 18 Gž od 29. avgusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 033452 17 P od 11. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, podnio je 28. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 033452 18 Gž od 29. avgusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 033452 17 P od 11. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi ništavost odredbe Pravilnika o unutrašnjem uređenju opštinskih službi za upravu opštine Grude od 5. jula 2006. godine vezana za opis radnog mjesta apelanta i rješenje o raspoređivanju apelanta od 17. septembra 2007. godine, da se obaveže tužena (Opština Grude) da isplati apelantu naknadu štete na ime izgubljene zarade u određenom novčanom iznosu, da isplati apelantu na ime naknade manje isplaćene plate određeni novčani iznos, da mu uplati doprinose i poreze za penzijsko i invalidsko osiguranje za ime izgubljene zarade, kao i da nadoknadi apelantu troškove parničnog postupka, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku naveo jasne, potpune i razumljive razloge koji proizilaze iz izvedenih dokaza, a koji dokazi su cijenjeni u skladu s odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 2. Zakona o namještenicima u tijelima državne uprave u Zapadnohercegovačkom kantonu propisano da se na radno-pravni status namještenika u tijelima državne službe primjenjuje Zakon o radu i drugi opšti propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulisana navedenim zakonom. Kantonalni sud je naveo da apelant nije aktivno legitimisan da traži utvrđenje ništavosti odredbe Pravilnika o unutrašnjem uređenju opštinskih službi za upravu opštine Grude od 5. jula 2006. godine, a imajući u vidu da je odredbama člana 118. stav (4) važećeg Zakona o radu (identične odredbe bile su sadržane u članu 107. stav (3) ranije važećeg Zakona o radu) propisano da sindikat, odnosno vijeće zaposlenika može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu i neke njegove odredbe oglasi nevažećim. Kantonalni sud je takođe naveo da je odredbama člana 40. stav (1) Zakona o namještenicima u tijelima državne uprave u Zapadnohercegovačkom kantonu propisano da namještenik, a u konkretnom slučaju apelant, ima pravo na platu utvrđenu za radno mjesto na koje je postavljen, a da je shodno odredbama člana 103. stav (3) tada važećeg Zakona o radu apelant mogao podnijeti tužbu pred nadležnim sudom u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu iz radnog odnosa. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant, budući da je za rješenje od 17. septembra 2007. godine apelant saznao najkasnije donošenjem „pravosnažne presude broj 63 0 Rs 019027 12 Rs od 25. februara 2014. godine“, koju je kao dokaz predložio sam apelant, a tužbu je podnio tek 24. novembra 2017. godine, zbog proteka prekluzivnog roka izgubio pravo na sudsku zaštitu. Kantonalni sud je ukazao da gubitkom prava na sudsku zaštitu apelant nema ni pravni osnov za zahtjev za isplatu razlike plate za utuženi period. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant osporava ocjenu dokaza i obrazloženje odluke prvostepenog suda navodeći da prvostepeni sud nije cijenio dokaze apelanta niti njegove navode kojima se očitovao na odgovor na tužbu. Apelant navodi da su pogrešno redovni sudovi na konkretan predmet primijenili odredbe Zakona o radu, kada su trebali primijeniti odredbe Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević